Zašto ne slijedimo svoja srca i umove?
Predsjednik Bush je 17. marta 2003. godine izjavio da Sadam Husein ima 48 sati da napusti Irak, jer mi ulazimo u borbene operacije. Od tog dana, kada smo objavili rat, mi okupiramo jednu državu, sa zadatom misijom da "osvojimo srca i umove iračkog naroda", da ih "oslobodimo" i "donesemo demokratiju".
Skoro 5 godina kasnije, razmišljamo o brutaliziranoj državi i brutaliziranoj koalicionoj snazi. Sada se vodi rat direktno protiv civilnog stanovništva, nakon što smo uništili njihove gradove, ispitivali ljude, hapsili i zatvarali ljude u Iraku na ispitivanje i ispitivanje. Poslali smo stotine ljudi u Guantanamo Bay, od kojih su mnogi (iu nekim slučajevima svi) bili nezabilježeni, bez predstavnika, držani su bez naknade i uskratili su im pravo da kontaktiraju svoje porodice. Procjenjuje se da je između 600,000 i 1,000,000 ljudi umrlo kao posljedica inicijalnog rata, okupacije i kasnijih humanitarnih kriza koje su se dogodile od tog dana 2003. godine. Nakon bombardovanja ili pucnjave na civilna mjesta okupljanja kao što su džamije, bolnice, škole , i domove, svakome je očigledno da vidi... da ne uspijevamo osvojiti srca i umove, osloboditi i instalirati našu demokratiju u Iraku.
Mnogo je razloga zašto smo krenuli u rat u Iraku. Počeli smo i od tada povećali prisustvo naše zemlje na Bliskom istoku. Imamo odnose sa Izraelom, Saudijskom Arabijom, Pakistanom, Irakom, Iranom, Kuvajtom i Sirijom. Sa nekima od ovih zemalja imamo prijateljske odnose, a s drugima agresivne odnose. Bez obzira na to, mi svakako održavamo konkretnu prisutnost u ovom regionu. Uvelike je poznato da smo decenijama jačali naše prisustvo u svrhu razmene moći, unapređenja u održavanju uloge držanja i održavanja strateških resursa, kao i za zaštitu naših pridruženih zemalja (saveznika, ako hoćete), i naših interese.
Problem u tome je što naša zemlja, jer je najveća supersila na svijetu, i zato što je decenijama imala najveći utjecaj u svijetu, igra igru rizika sa ostatkom svijeta. Ovo nisu zemlje koje treba da potpadaju pod jedan. Problem je u tome što se umjesto da se radi o strategiji, i postignuću, i moći i stečenjima; ovo je o ljudima.
Ovdje se radi o ljudima. Ljudska bića, vi, ja, naše porodice, naši prijatelji, ovdje se radi o svima.
Kada naše diplomate oštro razgovaraju jedni s drugima na sastancima UN-a, kada prijetimo nasiljem nekoj zemlji jer se ne povinuje onome što mislimo da je najbolje za njih, i kada napadamo drugu zemlju zato što odlučno odbijaju da sarađuju, mi imamo posla sa ljudi. Ubijamo ih. Uništavamo njihov udoban način života, njihove rutine, njihove zajednice.
Zaista, Emma Goldman je jednom rekla (vjerujem da je citirala Carlylea): "Rat je svađa između dva lopova koji su previše kukavički da bi vodili vlastitu bitku; stoga odvode dječake iz jednog i drugog sela; zabijaju ih u uniforme, opremaju ih oružjem , i pustite ih kao divlje zvijeri jedni protiv drugih."
Moje pitanje je, umjesto da pokušavam pobjeda njihova srca i umove, zašto ne bismo i mi pratiti naša srca i umove?
Pratimo srca i umove naših ljudi koji su tamo zaglavljeni. To su naši prijatelji, naša braća, sestre i partneri. Ovo nisu pijuni u razrađenoj igri svjetske dominacije. Pratimo srca i umove ljudi koji žive u zemljama u kojima dominiramo.
Trenutno smo najbogatija zemlja na svijetu. Trošimo 452 milijarde dolara godišnje na ovaj rat. Zašto ne smanjimo platni spisak, vratimo većinu vojnika i većinu opreme kući i potrošimo značajnu svotu na isplatu reparacija iračkom narodu. Ne bismo morali ni potrošiti svu razliku. Za ovo bismo mogli potrošiti čak 100 ili 200 milijardi godišnje, a ostatak potrošiti na domaća pitanja poput zdravstva, obrazovanja, transporta i drugih socijalnih, civilnih planova. Ljudi koji tamo ostanu, mogu biti dostupni za rad sa iračkom vladom (cijela iračka vlada, parlament, vijeće, premijer), kao i unutar međunarodne zajednice (kako bi izgradili podršku, kako bi učestvovali u pozitivnu notu, u svjetskim poslovima i da radimo zajedno), da se obnovi infrastruktura Iraka.
Iznad svega, moramo odustati od "Osvojiti srca i umove". Zašto bismo morali da ih pridobijemo tamo gde očigledno ne žele da budu? Očigledno ne radi, i, iskreno, pretvorilo se u potpunu katastrofu.
Možda je vrijeme za promjenu. Mi smo kao nacija veoma frustrirani zbog toga kuda smo vođeni u ovom ratu, zanemarivanja na našem unutrašnjem frontu, našeg nedostatka spremnosti za katastrofu i našeg nedostatka adekvatne zastupljenosti od strane ljudi za koje smo glasali na funkciji. Možda je vrijeme da počnemo pratiti srca i umove ljudi, ovdje i u inostranstvu, i da počnemo raditi na pozitivnoj promjeni u ovom svijetu i načinu na koji gledamo na njega. Trebali bismo dugo i dobro razmišljati o ovome, i osigurati da ljudi za koje glasamo na funkciji ovog puta budu smatrani odgovornima za odluke koje donose, i osigurati da se mi, kao narod, možemo složiti s tim odlukama, da mi znati činjenice i zapravo počinjemo pomagati ljudima umjesto da ih povrijedimo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati