Dugo vremena postojala je samo jedna država u Latinskoj Americi koja je nudila besplatnu zdravstvenu zaštitu svim svojim građanima. Sada su dva. Vlade obe zemlje smatraju zdravstvenu zaštitu osnovnim ljudskim pravom. Tako su Kuba, bogata zdravstvenom zaštitom, i Venecuela, bogata naftom, dogovorile ugovor o razmjeni za dobrobit svake populacije. Čini se da je ovo glavni istorijski primjer korisne slobodne trgovine. Ko bi mogao prigovoriti?
Pa, Condoleezza Rice za jednu, koja izgleda prilično uznemirena ovim savezom. Tokom intervjua prošlog oktobra sa uredničkim odborom The Pittsburgh Tribune-Review, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Rice nazvao je predsjednika Huga Chaveza 'pravim problemom'. Ona je rekla: 'On će nastaviti svoje kontakte s Fidelom Castrom, možda će Castru dati posljednji pokušaj da pokuša utjecati na njegovu politiku Latinske Amerike.' Zašto je tako uznemirena?
U istom intervjuu je pohvalila Rusiju za razliku od Sovjetskog Saveza. 'Neverovatne stvari se dešavaju u ekonomiji', oduševljena je ona, navodeći 'izvanredan' primer napretka: 'Putin govori ljudima da će morati da plate za svoju zdravstvenu zaštitu.' Condoleezza Rice s korijenima iz Alabame, gdje mnogi ljudi ne mogu priuštiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu, odrasla je i postala članica korporativne elite, u odboru direktora takvih industrijskih divova kao što su Transamerica, Charles Schwab i Hewlett Packard. Kao i njen šef, predsjednik George W. Bush i drugi članovi njegovog kabineta, ona je uložena u naftnu industriju, s direktnim interesom za venecuelansku naftu preko Chevron Corporation. 1995. godine, iste godine kada je Chevron potpisao sporazum u Caracasu o upravljanju venecuelskim poljem teške nafte Boscan u periodu od 20 do 30 godina, Chevron je imenovao svoj najveći tanker za naftu za člana svog Upravnog odbora: Condoleezza Rice. Nakon što je Rice postala savjetnica za nacionalnu sigurnost 2001. godine, Chevron je preimenovao tanker kako bi izbjegao tako očitu vezu.
Sada je Miss naftnih tankera 1995. godine državni sekretar, zadužen za implementaciju američke politike prema svim zemljama. Nije ni čudo što ona želi da podrži takve anti-Chavezove aktivnosti kao što je naftni štrajk 2002. godine koji je privremeno razorio venecuelansku ekonomiju. I nije iznenađenje da savez između Havane i Karakasa izaziva veliku konsternaciju za Bushovu administraciju. Uzmimo pitanje slobodne trgovine. Decenijama je Havana odbijala da bude pod kontrolom trgovinskih mehanizama Washingtona, kao što je Međunarodni monetarni fond (MMF), s njegovim posljedičnim oduzimanjem domaćeg blagostanja i dodacima za vanjski dug. Kuba je 1985. bila domaćin konferencije o dužničkoj krizi u Latinskoj Americi na kojoj su delegati bezuspješno pozivali na osnovno restrukturiranje odnosa između država dužnika i povjerilaca. Sada je Venecuela postala partner u otporu ovom finansijskom ropstvu, iako Venecuela, za razliku od Kube, pripada međunarodnim finansijskim institucijama poput MMF-a.
Umjesto da pristanu na zonu slobodne trgovine Amerike (FTAA) koju Washington pokušava nametnuti, Venecuela i Kuba su pokrenule Bolivarijsku alternativu za Ameriku (ALBA), pokušaj ujedinjenja zemalja Latinske Amerike u nastavku 21. stoljeća djelo Simón BolÃvara, koji je rođen u Venecueli, i Jose MartÃ, koji je rođen na Kubi. Predsjednik Fidel Castro i predsjednik Hugo Chavez potpisali su 14. decembra dalekosežni sporazum "ka procesu integracije", uključujući "razmjenu dobara i usluga koje najbolje odgovaraju društvenim i ekonomskim potrebama obje zemlje."
Jedan od primjera je pismenost: 'Obje strane će raditi zajedno iu koordinaciji sa drugim zemljama Latinske Amerike na iskorenjivanju nepismenosti u trećim zemljama' (član 5). Kubanska nastavna metoda poznata kao 'Si se puede' (Da mogu) ubrzano povećava pismenost među Venecuelanima i već se koristi u mnogim drugim zemljama, uključujući Argentinu, Boliviju, Ekvador, Haiti, Honduras, Meksiko, Mozambik, Novi Zeland, Nikaragvu , Nigerija i Peru. Šta bi moglo biti korisnije za stvaranje demokratije za koju Džordž Buš tvrdi da želi da donese svetu? Zašto Vašington ne bi podržao širenje pismenosti koja je neophodna za pravu demokratiju?
Cilj 'iskorjenjivanja nepismenosti u trećim zemljama' izaziva strah u Bushovoj administraciji. U istom intervjuu prošlog oktobra, Rajs je rekla da je 'ključ' za zaustavljanje Huga Chaveza 'mobilizacija regiona da ga posmatra i da bude na oprezu u vezi s njim i da vrši pritisak na njega.' Objasnila je: 'Ne možemo to sami.... Ali OAS (Organizacija američkih država) može učiniti mnogo.' Dana 20. novembra, dok je Rajsova bila na putu za State Department, The Washington Post je nadovezao uvodnik pod nazivom 'Pazi na Venecuelu', savjetujući da Rajsov plan da izoluje Chaveza 'zvuči kao mudra politika'.
Ali konj je već izašao iz štale. Venecuela je u decembru potaknula stvaranje Južnoameričke unije (ili Južnoameričke zajednice nacija) s ciljem stvaranja zone slobodne trgovine među njenim članicama: Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Ekvador, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venecuela. Jedan od glavnih izraza ovog jedinstva je Telesur, televizijska mreža koja od ove godine emituje o Latinskoj Americi iz Latinske Amerike.
Verna svom planu, nakon što je u januaru dobila novi posao, državna sekretarka Rajs nije gubila vreme pokušavajući da uništi to jedinstvo. State Department je poslao pisma latinoameričkim liderima kako bi ih mobilizirao protiv Chaveza u sporu između Venecuele i Kolumbije. Na poziv Stejt departmenta niko nije odgovorio. Američki pritisak pokazao se izrazito beskorisnim, što je pogoršalo sukob. Kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe obratio se za pomoć nikome drugom do Fidelu Kastru. Castro je u Caracas poslao ministra vanjskih poslova Felipea Pereza Roquea. Posredovali su i Brazil i Peru. Ali, kako je Uribe javno priznao, Castrova pomoć je bila ključna za miran ishod kada se Uribe sastao s Chavezom u Karakasu. Ironično, Kuba, koja je uspjela posredovati, nije čak ni članica OAS-a, pošto je protjerana 1962. godine u sklopu Washingtonske mobilizacije zemalja Latinske Amerike protiv Kube tokom operacije Mongoose, još jednog pokušaja, nakon Zaljeva svinja, da se srušiti kubansku vladu.
Zvaničnici i mediji Bushove administracije eskalirali su svoje napade protiv Huga Chaveza i Fidela Castra. U uvodnom izlaganju svog ročišta za potvrđivanje u Senatu od 18. do 19. januara, Rajsova je nazvala Kubu 'ispostavom tiranije'. Možda je oznaka 'terorističke nacije' izgubila efekat izazivanja straha iako je Kuba i dalje na listi terorističkih nacija State Departmenta. Niko ne može racionalno shvatiti kako je Kuba teroristička prijetnja, posebno nakon potpune diskreditacije tvrdnje Johna Boltona iz 2002. da je kubanski medicinski sistem paravan za bioterorizam. Dakle, sada State Department koristi 'tiraniju' kao popularnu riječ jer Fidel Castro nije izabran na izborima koje su odobrile SAD, poput onih održanih 1901. pod američkom okupacijom - uporedivih sa januarskim izborima u Iraku.
Nema veze što je 1952. godine, kada se Castro kandidirao za Kongres, Washington podržao državni udar koji je uspostavio diktaturu generala Fulgencia Batiste, poništivši izbore i suspendujući Ustav. Nema veze što Helms-Burtonov zakon iz 1996. čini nezakonitim u Sjedinjenim Državama da se Fidel Castro (ili njegov brat Raúl) kandiduje na kubanskim izborima. Da se na Kubi održe takvi izbori, Sjedinjene Države ne bi priznale rezultate.
Hugo Chavez je izabran 1998. i ponovo je izabran sa 59.5 posto glasova 2000. (iste godine kada je Busha izabrao Vrhovni sud). Godine 2002. njegovi ljudi su ga za dva dana vratili na vlast nakon državnog udara koji je podržao Washington i navijali američki mediji, posebno The New York Times. Chavez je 2004. pobijedio na referendumu koji su pratili međunarodni posmatrači, uključujući bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera. Ipak, na svom saslušanju za potvrdu, Rice je otvoreno zaprijetila izabranoj vladi Venecuele kada je rekla da želi da OAS smatra odgovornim 'lidere koji ne vladaju demokratski, čak i ako su demokratski izabrani.'
Naravno, rušenje izabranih vlada u SAD nije ništa novo, kao što su pokazali Brazil, Čile, Dominikanska Republika i Haiti, da spomenemo samo neke. Venecuela sada pokreće zemljišnu reformu, upravo to pitanje koje je 1954. dovelo do rušenja izabrane vlade u Gvatemali od strane CIA-e. Odmah nakon toga, direktor CIA-e Porter Goss, u svom svjedočenju 16. februara pred obavještajnim odborom Senata, naveo je Venecuelu među 'potencijalnim žarištima 2005.' jer 'Čavez konsoliduje svoju moć koristeći tehnički legalnu taktiku da cilja svoje protivnike i miješa se u regiju , koju podržava Castro.'
Još jedan američki metod 'promjene režima' bio je atentat, što je dokumentirano saslušanjima Senatskog odbora za obavještajne poslove 1975. godine, nakon rata protiv Vijetnama, kada su se, na kratko vrijeme, neki članovi Kongresa usudili da pokušaju ispraviti neke od najvažnijih ubilačke prakse američke vanjske i unutrašnje politike. Fidel Castro je naravno bio česta meta. U oštrom govoru OAS-u 23. februara, venecuelanski ministar vanjskih poslova Alà RodrÃguez je rekao:
'Apsurd optužbi koje se iznose protiv naše vlasti ne bi nam ni najmanje smetao da ne postoji mnoštvo činjenica koje dokazuju da kada se takve izjave daju, to je zato što će prije ili kasnije uslijediti napad... To je ono što dogodilo se sa Allendeom, to se dogodilo u Dominikanskoj Republici, to se dogodilo u Gvatemali i bezbroj drugih slučajeva. Iz istog razloga, ne možemo odbaciti informacije naših obavještajnih službi o fizičkoj likvidaciji našeg predsjednika, istog čovjeka koji je bio legitimiran svaki put kada je bio podvrgnut nadzoru venecuelanskog naroda.'
RodrÃguez je primijetio da član 1 Povelje OAS-a kaže da OAS 'nema nikakva ovlasti osim onih koje su joj izričito dodijeljene ovom Poveljom, čija je nijedna odredba ne ovlašćuje da intervenira u stvarima koje su unutar unutrašnje nadležnosti država članica.'
On je rekao članovima OAS-a da bi Venecuela, uz svo dužno poštovanje, željela 'naglasiti potrebu za socijalnom pravdom kao temeljnom komponentom demokratije'. Ministar vanjskih poslova je dodao da 'demokratija u zemlji poput Venecuele, čija je konkretna realnost siromaštvo, zavisi od toga da se velikoj većini zemlje pruži prilika da učestvuje, odnosno da prevazilaženje siromaštva postaje prvi razlog postojanja vlade. '
Zamislite da imate vladu koja smatra da je prevazilaženje siromaštva prvi razlog za postojanje. Ljudi se uvijek iznova pitaju, zašto se Washington protivi Kubi, jer je očigledno da Kuba nije prijetnja našoj nacionalnoj sigurnosti? Rajs to naziva 'ispostavom tiranije', ali pravi razlog je primjer koji Kuba pruža ljudima širom planete kojima je očajnički potrebno zdravlje i obrazovanje. Fidel Castro odbija da kaže ljudima 'da će morati da plate svoju zdravstvenu zaštitu.' I sada Hugo Chavez, uz saradnju Kube, taj primjer provodi u Venecueli.
Kako kubanski doktori čine razliku u svijetu, strah od kubanskog primjera raste među onima koji nemaju namjeru da se nose s velikim izazovima našeg vremena: milioni ljudi širom svijeta bez zdravstvene zaštite i pismenosti. Pišući iz Hondurasa u svojoj kolumni od 18. februara, Mary Anastasia O'Grady, viša spisateljica uredničke stranice Wall Street Journala i jedna od najglasnijih protivnika i Castra i Chaveza, izvještava da je Kuba poslala 350 doktora u Honduras 1998. godine kada je izbio uragan Mič pustoš u zemlji koja je već pogođena siromaštvom. O'Grady je zabrinut što su kubanski doktori ostali da brinu o ljudima iz Hondurasa i što 600 Honduraša studira medicinu na Kubi kako bi se mogli vratiti kako bi pružili medicinsku negu svojim ljudima. O'Grady naziva kubanske doktore 'Fidelovim pješacima' s 'potencijalom za meku indoktrinaciju, neku vrstu obrade tla u siromašnom selu kako bi ono bilo spremno kada se ukaže politička prilika kao što je to u posljednje vrijeme u Venecueli'. Za racionalno ljudsko biće, sposobnost Kube da pruži zdravstvenu zaštitu i želja Venecuele da radi sa Kubom na pružanju zdravstvene zaštite predstavljaju sasvim drugačiji potencijal: to jest, ljudski potencijal za nesebičnu saradnju.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati