Svako ko je slučajno gledao poruku o Iraku u obraćanju Georgea W. Busha američkom Kongresu 3. februara mora biti uvjeren da članovi oba doma, počevši od samog Dicka Cheneyja, definitivno ulažu fizički napor potreban da održavaju svoje zdravlje srca. Pomamni ritam njihovih ovacija izjednačio se zaista sa najintenzivnijim aerobikom. Što se tiče traženja nagrade Oscar, to je bio potpuni neuspjeh, scenaristi Bushove administracije bili su bolji u sapunicama nego u kvalitetnim filmovima, a sam Bush je bio jadan glumac, čak i po standardu Ronalda Reagana koji je lako upariti.
Licemjerje je bilo na vrhuncu: kao što je bilo predvidljivo i predviđeno, George W. Bush je pokušao da predstavi iračke izbore kao veliki demokratski podvig za koji je glavna zasluga njegova administracija. Na TV ekranima javnost je mogla vidjeti Iračanku kako stoji ispred dvije Kongresne komore i podiže svoj ljubičasti prst - kažiprst u njenom slučaju, dok je Iračanin zaista podigao srednji prst na svoje okupatore, da pozajmi Naomi Kleinova šala u njenom odličnom komadu ('Getting the Purple Finger,' The Nation, 10. februar 2005.).
U narednih nekoliko dana ni sami američki mejnstrim mediji nisu mogli da sakriju činjenicu da su SAD zapravo pretrpele pravi poraz na izborima. Ne samo da su ovi izbori okupatorima nametnuti masovnim uličnim pritiskom iračkog stanovništva, nakon nekoliko mjeseci žestokog sukoba između američkog prokonzula Paula Bremera i šiitskog ajatolaha Alija al-Sistanija; ali je potonji uspio osujetiti sve pokušaje novog prokonzula Washingtona Johna Negropontea da formira jedinstvenu listu svih učesnika u iračkim 'Upravnim vijećima' koje su imenovale SAD nakon invazije.
Washingtonske i londonske hajke su odbačene, a Iyad Allawi, kao i al-Yawar, Pachachi, itd., nisu imali izbora nego da sami vode kampanje, dok je ajatolah sponzorirao Ujedinjeni irački savez (UIA, njegova uobičajena denominacija u engleski) prijateljski prema Iranu, uključujući ključne šiitske islamske fundamentalističke snage, kao i niz drugih šiitskih i nešiitskih grupa.
Unatoč žestokom miješanju SAD-a u izbornu kampanju i snažnoj finansijskoj i političkoj podršci Washingtona i Londona, njihov hajdučić Allawi je teško poražen, dobivši manje od 14% glasova - i to uprkos nesudjelovanju u glasanju značajnog dijela iračkog stanovništva, većina njih se jako protivila svemu što on predstavlja.
Izvanredna i impresivna masovna mobilizacija među šiitima i Kurdima u najsigurnijim provincijama zemlje (o tome vidi dodatak ispod) dovela je do velike pobjede UIA-e sa 48% ukupnog broja glasova, koju je slijedio Kurdski savez sa 26% , Allawijeva lista je na trećem mjestu sa samo nešto više od polovine glasova kurdske liste. (Brzo širenje glasina kaže da su SAD smanjile udio glasova koje je osvojila UIA sa 60% na manje od 50% kako bi ih spriječili da odlučuju o sudbini zemlje.)
Uzaludna nada Washingtona da bi Allawijev spisak, zajedno s drugim prookupacionim snagama, mogao dobiti određeni broj mjesta koja bi im omogućila da ovjekovječe marionetski režim uz podršku kurdskih članova izabrane Skupštine. Iako UIA ne raspolaže sa dvije trećine mjesta potrebnih za ključne odluke — to je prema Bremerovom prijelaznom administrativnom zakonu, a koji UIA osporava i na koji je ajatolah al-Sistani stavio veto kada je Washington pokušao da ga upiše u Rezolucija UN-a koja poziva na izbore — to je daleko glavni stub nove Skupštine, sa više od polovine svojih mjesta.
Washington sada stoji nadajući se da će uspjeti razbiti šiitsku koaliciju, preko svog hajdučka Alavija, pribjegavajući svim vrstama prljavih sredstava, od prijetnji do podmićivanja. Proba snage između al-Sistanija i okupatora daleko je od završenog. Bez obzira na razvoj događaja u bliskoj budućnosti u ovoj iračkoj drami, punoj puča de théâtre i manevrisanja iza scene, dva pitanja bi već trebala biti vrlo jasna.
STAV VAŠINGTONA O POVLAČENJU SVOJIH SNAGE
Svim posmatračima bilo je apsolutno očigledno da je velika većina arapskih glasača — a samim tim i ogromna većina iračkog stanovništva, uzimajući u obzir dominantno raspoloženje onih koji nisu glasali — bila i da se protivi okupaciji. Zapravo, većini posmatrača nije promaklo da je velika većina arapskih glasača svoj glas smatrala političkim sredstvom da se riješi okupacije. Ovo raspoloženje je bilo toliko uvjerljivo da su gotovo sve arapske iračke liste uključivale povlačenje stranih trupa kao centralnu stavku svog programa. Čak je i Allawijeva lista to učinila! (Na njihovim transparentima je pisalo na arapskom: Glasajte za Allawijev list ako želite jak Irak bez stranih trupa.)
Izborni program UIA je veoma eksplicitno pozivao na pregovore sa okupacionim snagama kako bi se odredio vremenski rok za njihovo povlačenje. Isti taj zahtjev postao je središnji preduvjet političkih snaga koje se najoštrije protive okupaciji: sunitskog udruženja muslimanskih učenjaka (ili Vijeća muslimanske uleme) i struje Moqtade al-Sadra. Njih dvojica su ušli u neformalni savez kako bi izvršili pritisak na ovaj zahtjev na većinu u izabranoj skupštini.
Na isti taj zahtjev ponovo se izričito osvrnuo George W. Bush kada je u svom obraćanju o stanju u Uniji izjavio:
'Nećemo postaviti vještački raspored za napuštanje Iraka, jer bi to ohrabrilo teroriste i natjeralo ih da vjeruju da nas mogu sačekati. U Iraku smo da postignemo rezultat: zemlja koja je demokratska, reprezentativna za sve svoje ljude, u miru sa svojim susjedima i sposobna da se brani. A kada taj rezultat bude postignut, naši muškarci i žene koji služe u Iraku vratit će se kući sa zasluženom čašću.'
Odabir riječi bio je prilično precizan i smislen: 'Nećemo postavljati vještački raspored' značilo je nikakav raspored, jer svaki raspored može biti samo 'vještački', dok je 'prirodni' rok na koji je Bush nagovijestio - 'Mi smo u Irak da postigne rezultat... A kada se taj rezultat postigne...' — znači reći da će Washington jednostrano odlučiti hoće li i kada povući svoje trupe. 'Rezultat' koji treba postići ukazuje na činjenicu da nova skupština i buduća vlada Iraka još uvijek nisu 'predstavnici cijelog svog naroda'.
'Demokratski' Irak za Busha znači zemlju kojom ne vlada režim sličan Iranu koji kombinira islamski fundamentalizam, mjeru parlamentarizma i neprijateljstva prema američkoj dominaciji (iako je Washington savršeno zadovoljan saudijskom kombinacijom servilnosti prema SAD-u i ekstremni fundamentalizam — svakako najnedemokratskiji i anti-ženski režim na svijetu). Irak 'u miru sa svojim susjedima' mogao bi samo značiti, u Bushovim ustima, iračku vladu u miru s Izraelom, zajedno sa jordanskim i saudijskim kraljevstvom, s iranskim i sirijskim susjedima 'pacificiranim' prema standardu Washingtona. Konačno, Irak 'sposoban da se brani' znači da se Washington neće povući (djelimično) iz zemlje prije nego što se uvjeri da je pod kontrolom oružanih snaga koje ovise o Washingtonu koliko i njihove saudijske i jordanske kolege.
Ovaj dio Bushovog obraćanja o stanju u Uniji, sa svojim naglaskom na 'rezultat' naspram 'rasporeda', vrlo je jasno odražavao upozorenje koje su nekoliko dana ranije javno formulisala dva visoka veterana republikanskog vanjskopolitičkog establišmenta, Henry Kissinger i George Shultz. Zajedno su objavili članak u Washington post 25. januara, uoči izbora u Iraku — čiji je naslov bio: 'Rezultati, a ne rasporedi, stvar u Iraku'!
Vrijedi ga opširno citirati zbog grubog izraza pravih strateških razmatranja kojima se Washington vodi:
'Suštinski preduslov za prihvatljivu izlaznu strategiju je održiv ishod, a ne proizvoljno vremensko ograničenje. Jer ishod u Iraku će oblikovati sljedeću deceniju američke vanjske politike. Debakl bi doveo do niza potresa u regionu dok su se radikali i fundamentalisti kretali za dominaciju, sa vjetrom u leđa. Gdje god postoji značajna muslimanska populacija, radikalni elementi bi bili ohrabreni. Kako se ostatak svijeta odnosi na ovu stvarnost, njegov osjećaj smjera bi bio narušen demonstracijom američke konfuzije u Iraku.
'Ako demokratski proces želi mirno ujediniti Irak, mnogo toga ovisi o tome kako šiitska većina definira vladavinu većine. Do sada su suptilni šiitski lideri, prekaljeni preživjelim decenijama tiranije Sadama Huseina, bili dvosmisleni u pogledu svojih ciljeva. Insistirali su na prijevremenim izborima - zaista, datum 30. januara ustanovljen je na osnovu skoro ultimatuma najeminentnijeg šiitskog vođe, velikog ajatolaha Alija Sistania. Šiiti su također pozvali na procedure glasanja zasnovane na nacionalnim listama kandidata, koje rade protiv saveznih i regionalnih političkih institucija. Nedavne šiitske izjave potvrdile su cilj sekularne države, ali su ostavile otvorenim tumačenje većinske vladavine. Apsolutistička primjena većinske vladavine bi otežala postizanje političkog legitimiteta. …
'Reakcija na nepopustljivu sunitsku brutalnost i relativnu šiitsku tišinu ne smije nas dovesti u iskušenje da identifikujemo irački legitimitet s neprovjerenom šiitskom vlašću. Američko iskustvo sa šiitskom teokratijom u Iranu od 1979. ne ulijeva povjerenje u našu sposobnost da predvidimo šiitsku evoluciju ili izglede bloka kojim dominiraju šiiti koji se proteže na Mediteran. …
'Ustanoviteljska skupština koja će proizaći iz izbora bit će u određenoj mjeri suverena. Ali stalna poluga Sjedinjenih Država treba biti fokusirana na četiri ključna cilja: (1) spriječiti bilo koju grupu da koristi politički proces za uspostavljanje vrste dominacije koju su ranije uživali suniti; (2) spriječiti da bilo koja područja upadnu u talibanske uslove kao utočišta i centri za regrutaciju terorista; (3) spriječiti da se šiitska vlada pretvori u teokratiju, iransku ili autohtonu; (4) ostaviti prostor za regionalnu autonomiju unutar iračkog demokratskog procesa.'
Ono što Kissinger, Shultz i kompanija jasno zagovaraju i na šta djeluje Bushova administracija je da Washington mora spriječiti 'šiitsku' većinu - što znači bilo koju iračku većinu neprijateljsku Washingtonu - da vlada Irakom. Mora zadržati kontrolu nad zemljom, igrajući na rivalitetu između šiita i sunita, kao i između Arapa i Kurda, u skladu sa čuvenim imperijalnim motom 'zavadi pa vladaj'.
Ovdje su ulozi još važniji za američke imperijalističke interese, jer:
1) Potpuni politički poraz u Iraku — tj. gubitak kontrole nad zemljom i prisiljavanje da je napusti — imat će gore posljedice od Vijetnama u pogledu kredibiliteta američkog imperija, njegove sposobnosti da vojno intervenira, kao i američke ekonomske i političke hegemonije u svijetu . Zbog naftnog faktora, strateški značaj Iraka i područja arapsko-perzijskog zaljeva daleko je veći od onoga što je bilo u pitanju u Vijetnamu i cijeloj Indokini.
2) Irak je dio regionalnog, uglavnom šiitskog, 'polumjeseca krize' u Vašingtonskom — i izraelskom — strateškom gledištu, koji se proteže od Libana, gdje ga predstavlja Hizbulah u savezu sa sirijskom hegemonijom, do režima kojim dominiraju alavite u Siriji (Alaviti su potomci šiizma), proiranskim šiitskim snagama u Iraku, režimu mula u Teheranu.
Washington je sebi postavio kao prioritet subverziju ove preoblikovane i fokusirane verzije 'osovine zla'. Njen stav prema događajima u Libanu, kao i sve veće prijetnje Damasku i Teheranu, ukazuju na kontekst u kojem zamišlja svoju ulogu u Iraku. U svjetlu svega toga, ne bi trebalo imati nikakve iluzije o spremnosti sadašnje američke administracije da izađe iz Iraka. Potvrda britanskih vojnih izvora krajem januara da Washington i London smišljaju "strategiju izlaska, ali bez javnog rasporeda" čista je dezinformacija s ciljem smirivanja javnog mnijenja koje se sve više protivi produženju okupacije.
SLJEDEĆA IRAČKA VLADA I OKUPACIJA
Diskusija u Iraku među političkim snagama narodne većine vodi se između onih koji pozivaju na povlačenje stranih trupa na srednji rok i onih koji pozivaju na njihovo povlačenje u kratkoročnom periodu. Jasno je da dominantne frakcije u UIA, koje po ovom pitanju vjerovatno podržava i ajatolah al-Sistani, pripadaju prvom taboru. Oni vjeruju - bez sumnje, istinski za većinu njih - da bi mogli iskoristiti kontinuirano prisustvo okupacionih snaga kako bi izgradili oružane snage pod svojom kontrolom i tako stvorili uslove za nesmetano povlačenje stranih trupa. Ovakav stav iznio je kandidat UIA-e za ključno mjesto premijera Ibrahim al-Jaafari.
To je smrtno pogrešan pogled. S jedne strane, iskustvo je na neosporan način pokazalo da što duže traje, situacija u Iraku se više pogoršava. Okupacija rađa haos efikasnije od bilo kojeg drugog faktora ili sile, bilo stranog ili lokalnog. Razlog za to je prilično jednostavan: okupaciju duboko mrzi velika većina arapskih Iračana, a mržnju koja se iz dana u dan pogoršava nespretnošću i brutalnošću okupatora. Povlačenje stranih trupa je, naprotiv, preduslov za prevladavanje sigurnosti i reda i efikasnu izgradnju nove iračke države.
S druge strane, okupatori se mogu legitimno sumnjičiti za podsticanje oblika haosa i nasilja, kao i etničkih i sektaških razdora, kako bi ovekovečili i legitimirali okupaciju. Za takvo ponašanje ih zapravo optužuje velika većina iračkog naroda. Većina Iračana vjeruje da Washington namjerno sije sjeme građanskih sukoba između njih, igrajući svaku zajednicu protiv druge. Oni su uvjereni da Washington namjerno dopušta terorističkim grupama, poput Zarqawijevih i drugih fanatika, da organiziraju svoje varvarske aktivnosti kako bi diskreditirali legitimni otpor i podstakli oblike haosa koji se koriste kao izgovor za neograničeno produženje okupacije.
To je, uzgred, jedan od razloga zašto su najupornije antiokupatorske političke snage, odnosno već spomenuti savez između Sunitskog udruženja muslimanskih učenjaka i Moqtada al-Sadrove struje, više puta pozivali da se napravi jasna razlika između legitimnog otpora protiv okupacionih snaga i onoga što oni nazivaju 'terorizmom', stavljajući s pravom pod ovu etiketu one koji pribjegavaju nasilju nad nedužnim civilima, bilo Iračanima ili strancima, i naravno sektaškim napadima.
Vašingtonske makijavelističke prakse dostigle su novi stepen sa kontaktima koje je nedavno uspostavio sa batističkim krilom otpora, tj. mrežom koja je ostala od baatističke diktature sa ogromnim količinama novca i ogromnim količinama oružja. Ovaj dio otpora američkoj okupaciji – kojeg većina iračkog naroda najviše mrzi jer ne nastoji osloboditi zemlju, već ponovno uspostaviti njenu nepodnošljivu tiransku represiju – sada pregovara o nekakvom dogovoru s Washingtonom.
Ovaj razvoj događaja je savršeno u skladu sa promjenom u planovima Washingtona u Iraku, što je ilustrovano zamjenom Chalabija s Allawijem. Prvi se postavio kao pobornik 'de-Baathifikacije' i odigrao je ključnu ulogu u Bremerovoj odluci da raspusti aparate baatističke diktature - čime je otvorio put jednom od dva ishoda: haosu i produženoj okupaciji SAD-a, ili izgradnji nove države zasnovane na vladavini većine. Potonji je zagovarao, prije invazije i poslije, saradnju između Washingtona i glavnih dijelova baatističkih aparata (o tome pogledajte moj članak 'Bushova šetnja kolačima u iračku močvaru' objavljena 5. maja 2004. na CounterPunch-u).
Kada se Bremer riješio Chalabija i odredio Allawija za šefa marionetskog režima, potonji je počeo reintegraciju bivših velikih Baathista u novu iračku vladu i oružane snage, čime je razbjesnio ključne šiitske snage koje su se udružile u UIA. Šiitske fundamentalističke snage koje posjeduju milicije, odnosno Vrhovni savjet za islamsku revoluciju u Iraku, stranka Al-Daawa i al-Sadrova struja, žele očistiti nove iračke oružane snage od reintegriranih visokorangiranih baathista i spojiti svoje vlastite milicije u njih - košmarni scenario za Vašington. Jasno je da će Washington pokušati staviti veto na svaku kontrolu ovih stranaka nad 'ministarstvama moći' i oružanim snagama i represivnim aparatima.
Suočen s izgledom sukoba sa šiitskom većinom, Washington je odlučan da iskoristi sva potrebna sredstva da se suprotstavi toj prijetnji, uključujući 'antiiranski' savez sa Baathistima. Na kraju krajeva, zar nije Vašington već mnogo godina ušao u savez sa samim Sadamom Huseinom protiv iranskog režima?
Svi ovi razvoji još jednom naglašavaju neophodnost da antiimperijalistička ljevica u inostranstvu bude vrlo pronicljiva u svom stavu prema vrlo složenoj iračkoj situaciji i da izbjegne zamke kao što je nekvalifikovana podrška iračkom otporu bez potrebnih razlika i uprošćeno uverenje da je jedini legitiman ili efikasan oblik borbe oružani.
Šiitsko-sunitski antiokupacioni savez Udruženja muslimanskih učenjaka i al-Sadrove struje potpuno je u pravu u svom insistiranju na povlačenju stranih trupa kao centralnom zahtjevu i nužnosti u sadašnjoj situaciji u Iraku. Oni su političko posredovanje između pritiska legitimnog oružanog otpora okupaciji i antiokupacionog političkog pritiska stanovništva i predstavnika njegove većine. Kombinacija ova dva pritiska ključna je za oslobođenje Iraka.
Ovaj antiokupacioni savez je u pravu po nacionalnom pitanju. Međutim, to ne znači da su oni 'progresivne' snage. Tok Moqtade al-Sadra posebno je žestoka fundamentalistička tendencija, duboko reakcionarna po mnogim društvenim, kulturnim i rodnim pitanjima. To je samo svjedočanstvo istorijskog neuspjeha ljevice u tom dijelu svijeta — eklatantan poraz Iračke komunističke partije na izborima je jasna ilustracija — da vjerske snage, uključujući različite vrste fundamentalista, dominiraju među narodima 'borbu protiv stranog i domaćeg ugnjetavanja. Srećom, sama heterogenost iračkog društva nameće jasna ograničenja svakom projektu nametanja islamske fundamentalističke vladavine u zemlji.
ZADATAK ANTIRATNOG POKRETA
Bez obzira na stav koji će naredna iračka vlada izraziti po pitanju okupacije, antiratni pokret u inostranstvu definitivno mora više nego ikad povećati svoj pritisak oko zahtjeva za trenutnim i potpunim povlačenjem okupacionih trupa iz Iraka. To zapravo nije samo u najboljem interesu iračkog naroda, već čak iu interesu većine same nove Skupštine i njenog predstavljanja u vladi.
Činjenica je da će se ova većina prije ili kasnije suočiti sa američkim pritiscima svake vrste (o tome pogledajte članke Milana Raija, 'Kako Washington planira dominirati novom iračkom nacionalnom skupštinom', objavljene na Electronic Iraq, 16. februara 2005. i onaj Jafara al-Ahmara, na arapskom, 'Unutrašnjost i odbrana će odrediti utjecaj UIA i al-Jaafarijevog uspjeha u odupiranju pritisku SAD', objavljeno u Al-Hayat, 24. februar 2005.). Morat će se direktno suočiti s činjenicom da Washington ne želi razmišljati o bilo kakvom unaprijed određenom rasporedu za povlačenje, a kamoli perspektivi potpunog povlačenja svojih trupa iz Iraka. Bushova administracija gradi vojnu infrastrukturu za stacioniranje američkih trupa u Iraku — uglavnom u strateškom području naftnih polja — na neodređeno vrijeme. To što stručnjaci Bushove administracije često navode kao uzor kontinuirano prisustvo američkih trupa u posljednjih 60 godina u Njemačkoj i Japanu, u tom smislu je rječito.
Dakle, irački narod i njegovi većinski predstavnici samo imaju koristi od najmoćnijeg pritiska antiratnog pokreta u inostranstvu za trenutno, bezuslovno i potpuno povlačenje okupacionih trupa iz Iraka. Upravo iz tog razloga je veoma važno da predstojeći međunarodni dan mobilizacije protiv okupacije Iraka 19. marta bude uspješan.
Antiratni pokret bi također trebao početi planirati perspektivu dugotrajne borbe za okončanje okupacije Iraka i sprječavanje novih vojnih avantura protiv Irana, Sirije ili bilo koje zemlje kojom će Washington sutra prijetiti. Ovo podrazumijeva postavljanje kalendara mobilizacija kako bi se kretanje stavilo u dugoročnu perspektivu, umjesto da se svaki put odredi samo jedan sastanak i da se budućnost mobilizacija ostavi neodlučnom.
Globalni antiratni pokret je to jednom učinio. Može to ponovo: prevazići ćemo.
Februar 24, 2005
Dodatak: O izborima 30. januara
S obzirom na prirodu preovlađujućih sigurnosnih uslova u Iraku, i neučestvovanje važnih područja zemlje, odaziv blizu 60% birača sa pravom glasa bio je zaista izvanredan! S obzirom da su liste birača korišćene kao spiskovi birača, može se pretpostaviti da je zadati broj birača sa pravom glasa bio jednak potencijalnom, ako ne i veći (u svakom slučaju mnogo više od broja upisanih birača koji se koristi kao kriterijum na većini izbora).
Takva stopa učešća od 60% — u zemlji u kojoj su birači, zbog uvedenog policijskog časa, morali često hodati na velike udaljenosti da bi došli do biračkih mjesta i gdje je nekoliko terorističkih grupa prijetilo da će ubiti buduće glasače snajperima, auto-bombe ili samoubilački napadi, i ubiti svakoga koga bi vidjeli ljubičastim prstom - bio je izvanredan uspjeh. Bilo je to snažno svjedočanstvo o žeđi za demokratijom jednog naroda koji je već nekoliko desetljeća bio podvrgnut jednom od najbrutalnijih režima na svijetu, a posebno među najpotlačenijim slojevima ovog naroda, koji je između njih formirao nadmoćne većina.
Počevši od dana nakon iračkih izbora, došlo je do nevjerovatno široke upotrebe istog jednog članka u New York Times na izborima 1967. u Južnom Vijetnamu (Peter Grose, 'SAD ohrabrene glasanjem u Vijetnamu: zvaničnici navode 83% izlaznosti uprkos teroru Vijetkonga', 4. septembra 1967.). Nebrojeni komentari citiraju isti članak, koji je počeo: 'Zvaničnici Sjedinjenih Država danas su iznenađeni i ohrabreni veličinom izlaznosti na predsjedničkim izborima u Južnom Vijetnamu uprkos terorističkoj kampanji Vijetkonga da omete glasanje.'
Ova analogija je potpuno pogrešna i pogrešna. Da bi izmjerili ogromnu razliku između ove dvije situacije, pretražitelji NYT arhive mogli su pročitati, na primjer, članak pod naslovom 'Senatori žale na 'prijevaru' u glasanju u Vijetnamu,' od Hedrika Smita u New York Times od 12. avgusta 1967. — tri sedmice prije izbora i Groseovog članka.
Počelo je: 'Deset senatora iz obje [vladajuće američke] stranke optužilo je danas da je kampanju za predsjedničke izbore u Južnom Vijetnamu pretvarala u 'prijevaru', 'farsu' i 'šaradu' od strane vladajuće vojne hunte.'
I bili su u pravu ovi senatori! Moguće je neosporno dokazati, iz sada dostupnih izvora kao što su dokumenti CIA-e, da su vijetnamski izbori 1967. bili namješteni, nametnuti od strane Washingtona nevoljnim američkim hajducima, Thieuu i Kyju, i osmišljeni da daju plohu legitimiteta njihovom diktatorskom marionetskom režimu kojeg mrze velika većina vijetnamskog naroda.
Povlačiti analogiju sa iračkim izborima koje su Vašingtonu nametnule iračke mase, na kojima je poražena glavna američka marioneta i na kojima su pobedili najbolji prijatelji najgoreg neprijatelja Vašingtona u regionu, prkosi elementarnoj logici.
Treba li spominjati i ogromnu razliku između vijetnamskog otpora i onih snaga koje su neviđenom terorističkom kampanjom usmjerenom protiv samih birača pokušale spriječiti izbore u Iraku?
Gilbert Achcar je autor Sukob varvarizma i Eastern Cauldron, oba objavljena u Monthly Review Pressu u Njujork. Hvala Davidu Finkelu na ljubaznom uređivanju.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati