Dan krvi i izbora je prošao, a treštanje truba korporativnih medija koji su to hvalili kao uspješnu predstavu “demokratije” utihnule su u tupi huk.
Nakon dana u kojem je u Iraku poginulo 50 ljudi, i civila i vojnika, broj poginulih je pozdravljen kao brojka koja je "manja od očekivanog". Tako… prihvatljivo, prema standardima Bushove administracije/korporativnih medija. Na kraju krajeva, samo je od njih bio Amerikanac, ostali su bili irački civili i britanski vojnici.
Kockanje korištenja dana izbora u Iraku da se opravda tekuća neuspješna okupacija Iraka se očigledno isplatila, ako gledate samo glavne medije.
"Izlaznost veća od očekivane", piskali su američki mejnstrim televizijski mediji, neki navode brojku od 72%, drugi 60%.
Ono što vam nisu rekli je da je ovu cifru dao Farid Ayar, glasnogovornik Nezavisne izborne komisije za Irak (IECI) prije nego što su birališta uopće zatvorena.
Upitan o tačnosti procjene izlaznosti birača tokom konferencije za novinare, Ayar se povukao na svoju raniju cifru, rekavši da je bliža procjena niža od njegove početne procjene i da bi bila više od 60% registrovanih birača.
Portparol IECI-ja je rekao da je njegova prethodna cifra od 72% bila "samo nagađanje" i "samo procjena", koja je bila zasnovana na "veoma grubim procjenama od usta do usta prikupljenim neformalno sa terena. Trebat će neko vrijeme da IECI objavi tačne brojke o izlaznosti.”
Pozivajući se na obje brojke, Ayar je zatim dodao: "Procenti i brojevi dolaze tek nakon brojanja i bit će objavljeni kada se završi... Prerano je reći da su to bili zvanični brojevi."
Ali ovo nije najvažnije lažno predstavljanje koje su glavni mediji počinili.
Ono što vam takođe nisu rekli je da oni koji su glasali, bilo da su 35% ili čak 60% registrovanih birača, nisu glasali za podršku tekućoj američkoj okupaciji njihove zemlje.
U stvari, glasali su upravo iz suprotnog razloga. Svaki Iračanin s kojim sam razgovarao i koji je glasao objasnio je da vjeruje da će Narodna skupština koja će uskoro biti formirana označiti kraj okupacije.
I očekuju da će poziv na povlačenje stranih snaga u njihovoj zemlji doći prije nego kasnije.
Ovo dovodi do toga da sada gledate snimak navijačkih, likujućih Iračana u drugačijem svjetlu, zar ne?
Ali onda, većina ljudi u SAD-u koji gledaju CNN, FOX ili bilo koju od velikih mreža to neće vidjeti na taj način. Umjesto toga, oni će čuti ono što je g. Bush rekao: “Svijet čuje glas slobode iz centra Bliskog istoka” i shvatit će to kao činjenicu jer većina velikih medija ne zagrebe ispod filmskih isječaka radosnih Irački glasači ovdje u zemlji svakodnevnog haosa i nasilja, bez posla, bez struje, malo tekuće vode i bez benzina (za Iračane u svakom slučaju).
A Busha mediji prikazuju kao donosioca demokratije u Iraku jednostavnom činjenicom da su se ovi takozvani izbori odigrali, ma koliko promašeni bili. Izgledi sugeriraju da većina šiita u Iraku sada konačno dobija svoju proporcionalnu zastupljenost u "vladi". Izgleda dobro na papiru.
Ali dok nastavite da čitate, naizgled altruistički razlozi za ove izbore kako ih prikazuje Bushova administracija i o kojima trubi većina mejnstrim medija su sve samo ne.
I Iračani koji su glasali čuju druge trube koje zovu kraj okupacije.
Sada ostaje pitanje, šta se dešava kada se formira Narodna skupština i preko 100,000 američkih vojnika ostane na terenu u Iraku, a Bušova administracija i dalje odbija da obezbedi vremenski raspored za njihovo smenjivanje?
Šta se dešava kada Iračani vide da, iako već postoje četiri stalne američke vojne baze u njihovoj zemlji, umjesto da počnu da ih rastavljaju, sada se gradi više baza, kao što je to, od strane Čejnijeve stare kompanije Halliburton, upravo sada?
Antonia Juhasz, naučnica /Foreign Policy in Focus/, napisala je tekst neposredno prije “izbora” koji baca svjetlo na temu koja je izgubila pažnju usred nedavne pompe u vezi sa anketama u Iraku.
Ulje.
Mislim da je vrijedno uključiti veći dio njene priče ovdje, jer se dobro uklapa u današnju temu stvari koje većini ljudi ne govore donosioci demokratije u srce Bliskog istoka.
/22. decembra 2004., irački ministar finansija Abdel Mahdi rekao je nekolicini novinara i insajdera iz industrije u Nacionalnom pres klubu u Washingtonu, DC da Irak želi izdati novi zakon o nafti koji će otvoriti iračku nacionalnu naftnu kompaniju za privatna strana ulaganja . Kao što je Mahdi objasnio: “Stoga, mislim da je ovo vrlo obećavajuće za američke investitore i za američka preduzeća, svakako za naftne kompanije.” Drugim riječima, Mahdi predlaže da se iračka nafta privatizuje i stavi u ruke američkih korporacija. Prema ministru finansija, stranci bi dobili pristup i "nizvodnim" i "možda čak i uzvodnim" ulaganjima u naftu. To znači da stranci mogu prodavati iračku naftu i posjedovati je pod zemljom – upravo zbog toga mnogi tvrde da su SAD uopće ušle u rat. Kao što je potpredsjednik Dick Cheney objasnio smjernice za politiku odbrane 1992. godine, “Naš sveukupni cilj je da ostanemo dominantna vanjska sila u regiji [Bliskog istoka] i sačuvamo pristup SAD i Zapada nafti u regiji.” Dok je nekoliko u američkim medijima osim Emada Mckaya iz Inter Press službe izvještavalo o Mahdijevoj konferenciji za novinare – ili čak prisustvovalo – Mahdijevoj konferenciji za novinare, najava je napravljena uz Mahdijevu stranu podsekretara američkog državnog sekretara Alana Larsona. Namjera je bila da se pošalje poruka – ali kome? Ispostavilo se da se Abdel Mahdi kandidira na izborima 30. januara na listi Vrhovnog vijeća za islamsku revoluciju (SCIR), vodeće šiitske političke stranke. Iako najava rasprodaje resursa koji obezbjeđuje 95 posto svih iračkih prihoda, Mahdiju možda neće donijeti mnogo iračkih glasova, ali će mu nesumnjivo pridobiti ogromnu podršku američke vlade i američkih korporacija. Mahdijev SCIR je daleko favorit na predstojećim izborima, posebno zato što je sve manje moguće da suniti glasaju jer regioni u kojima žive padaju u smrtonosni haos. Ako bi Bush sugerirao privremenom premijeru Iraka Iyadu Allawiju da izbore treba poništiti, krajnje šanse Mahdija i SCIR-a za pobjedu će vjerovatno pasti./
Dodaću da lista političkih partija kojima pripada Mahdijev SCIR, Ujedinjeni irački savez (UIA), uključuje Iračko nacionalno vijeće, koje vodi stari prijatelj Bushove administracije koji je dao pogrešne informacije koje su im bile potrebne da opravdaju ilegalna invazija na Irak, niko drugi do Ahmed Chalabi.
Također treba napomenuti da je privremeni premijer Iyad Allawi također hranio informacije Bushove administracije koje su korištene da opravdaju invaziju, ali on vodi drugu šiitsku listu koja će najvjerovatnije dobiti skoro isto toliko glasova kao lista UIA.
A UIA ima blagoslov cijenjenog šiitskog sveštenika rođenog u Iranu, velikog ajatolaha Alija al-Sistanija. Sistani je izdao fetvu kojom je naložio njegovom ogromnom broju sljedbenika da glasaju na izborima, inače bi rizikovali da odu u pakao.
Stoga bi se moglo tvrditi da je Bushova administracija sklopila dogovor sa SCIR-om: iračka nafta za zagarantovanu političku moć. Amerikanci su u stanju da iznesu takvu pogodbu jer Bush još uvijek drži konce u Iraku. Bez obzira na to šta će se desiti na izborima, barem narednu godinu tokom koje novoizabrana Nacionalna skupština piše ustav, a Iračani glasaju za novu vladu, Bushova administracija će kontrolisati najveći lonac novca dostupan u Iraku (24 dolara milijarde američkih poreskih obveznika dodijeljenih za rekonstrukciju), najveća vojska i pravila koja regulišu ekonomiju Iraka. I novac i pravila će, zauzvrat, nadgledati revizori i generalni inspektori koje su imenovali SAD, koji sjede u svakom iračkom ministarstvu s petogodišnjim mandatom i širokim ovlaštenjima nad ugovorima i propisima. Međutim, jedina stvar koju administracija nije mogla sebi dati je zagarantovan pristup iračkoj nafti – odnosno do sada. / I ima još mnogo toga što ti ne govore. Baš kao i Iračani koji su glasali, vjerujući da su to učinili da okončaju okupaciju svoje zemlje.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati