Izdanje Nikkei, vodeće japanske poslovne novine od 2. oktobra, objavilo je recenziju profesora Kikawa Takea sa Univerziteta u Tokiju na dvije nedavno prevedene knjige koje govore o vrhuncu nafte. Kao što će većina čitatelja znati, vršna količina nafte je teorija da će globalna ponuda nafte uskoro dostići vrhunac proizvodnje, a zatim nepovratno opasti, što dovodi do ogromnih izazova za naša društva koja ovise o nafti. Knjige koje je Nikkei odlučio da recenzira su “Kraj nafte” Paula Roberta i “It's the Crude, čovječe: Rat, velika nafta, i borba za planetu” Linde McQuaig (posljednja je pogrešno nazvana “Peak Oil” na japanskom ). Nikkei daje teoriju o vrhuncu nafte, palac dolje. U pregledu se s odobravanjem citira Nikkei publikacija iz 2005. „Reading Oil“ (Sekiyu wo Yomu), koja tvrdi da će tehnologija i nove investicije povećati stope izvlačenja rezervi nafte i osigurati nova otkrića. I da završimo pobijanje, apel na autoritet: članak u izdanju japanskog Oil and Natural Gas Review iz maja 2005. koji u suštini odbacuje teoriju o vrhuncu nafte.
S druge strane, kao što možemo vidjeti kada je japanski prijevod McQuaigove knjige dobio naslov “Peak Oil”, u Japanu postoji sve veći interes za ovu temu. Urednici Nikkeija, koji su do sada studiozno ignorirali vrhunac nafte, odlučili su da je potrebno u vezi s tim imati nešto umirujuće. Dakle, pregled priznaje da teorija vrha nafte kao društveni fenomen zaslužuje pažnju. Autor Kikawa napominje da je Japan u potrošnji nafte odmah iza Amerike i Kine, ali da za razliku od njih ima slab nivo brige za energetsku sigurnost. Kampanja koja je prethodila izborima 11. septembra zapravo je bila značajna po praktičnom odsustvu komentara u platformama sukobljenih stranaka. Imajte na umu da Japan u suštini nema domaće rezerve nafte i gasa, i oslanja se na Ameriku da zaštiti pomorske puteve sa Bliskog istoka (odakle Japan dobija oko 85% svoje nafte). Kikawa smatra da je ograničena zabrinutost Japana za energetsku sigurnost posljedica endake (povećanje vrijednosti jena), što ograničava efekat povećanja cijena nafte u domaćoj ekonomiji.
Recenzija se završava upozorenjem da Japan rizikuje da zbog nemara ostane zaostao u globalnoj trci za energetsku sigurnost. Stoga daje mrvicu pohvale knjigama o vrhuncu nafte kao upozorenje o potrebi da se posveti više pažnje pitanjima nafte.
Sadašnji kritički komentar na Nikkei pregled usmjeren je na odgovornost medija da prezentiraju informisano i uravnoteženo pokrivanje tako važnih pitanja kao što je vrhunac nafte. Ali prvo da napomenem da Nikkei nije jedini medij kojem nedostaje u tom pogledu, niti je Japan posebno slabo opslužen od strane svojih medija. Podsjetimo da su Bushova administracija i njeni saveznici u SAD-u uspjeli toliko temeljito manipulirati američkim medijima o globalnom zagrijavanju da oko 40 posto javnosti vjeruje da to nije problem. Većina američke javne debate je zaista postala toliko bizarno odvojena od naučno dokazane stvarnosti da je 28. septembra, pisac fantastike Michael Crichton, autor ozloglašene knjige Rising Sun i drugih tehno-trilera, pozvan da svjedoči u avgustovskim odajama Senat protiv teorije globalnog zagrijavanja.
Međutim, lako se mogu uočiti nedostaci japanskih medija u sugestiji Nikkei recenzije da nedostatak brige u Japanu ima veze sa visokim jenom. U stvari, stopa dolara i jena nije se mnogo pomjerila posljednjih godina, a svakako ne u protekloj godini kada se nafta udvostručila. Kao i svugdje drugdje, japanski proizvođači su se bavili troškovima nafte i proizvoda na bazi ulja umjesto da ih prenose na potrošače. To je ograničilo pritisak na domaće nivoe cijena. Budući da se japanska nafta, poput one u velikom dijelu svijeta, oporezuje po mnogo višoj stopi nego u SAD-u, cijene na pumpi su rasle mnogo sporije nego u SAD-u. Ali, kao i svugdje drugdje, dugotrajno povećanje cijena nafte i spoznaja da cijene neće pasti još dugo, ako ikada, osjeća se na mnogo načina. Na ovaj ili onaj način proizvođači prebacuju troškove jer shvataju da poskupljenja nafte neće opasti u doglednoj budućnosti.
U mjeri u kojoj japanska zabrinutost oko zaliha nafte zaostaje za zabrinutošću na drugim mjestima, možda to ima više veze s elitom koja je pretpostavila da su stabilne zalihe nafte osigurane kroz male poslove (kao što su oni s Iranom) i veliku nagradu Iraka, koja je poznata imati druge najveće svjetske rezerve nafte. Sigurno je prošireni pristup ovoj blagodati bio jedan od razloga zašto su japanske trupe poslate u irački grad Samawa. Njihovo prisustvo u Samavi je naravno umanjeno u nedavnoj izbornoj kampanji i medijskom izvještavanju. Nijedan mejnstrim medij nije se čak ni potrudio da pošalje reportera da intervjuiše vojnike, iako bi njihovi australski vojni zaštitnici i opšta nemogućnost da napuste kamp svakako trebalo da pojačaju sumnje zašto su uopšte tamo. A ljetni dokumentarac NHK-a o trupama u Iraku ograničio je svoje intervjue na mjese. Ideja da nafta nema apsolutno nikakve veze s tim previše podsjeća na predratne tvrdnje američkog ministra obrane Ramsfelda da sam rat “nema nikakve veze s naftom, bukvalno s naftom”. Ipak, bez obzira na šutnju na domaćem frontu o japanskim trupama u pustinji, mali broj posmatrača u Japanu mogao bi ne primijetiti da se izgledi za stavljanje ogromnih količina iračke nafte na tržište iz dana u dan smanjuje. Dvije i po godine nakon američke invazije, iračka proizvodnja nafte ostaje daleko ispod ranijih vršnih nivoa. I dok haos iz Iraka prijeti da se proširi, čak i saudijske i druge bliskoistočne zalihe moraju izgledati pomalo klimave. Stoga sve veća zabrinutost oko nafte može biti dijelom posljedica buđenja fiskalne iluzije endake, ali može biti i da je japanska elita shvatila da je oslanjanje na Bushov režim sada uglavnom ništavna garancija za energiju sigurnost.
Ukratko, pregledu nedostaje šira perspektiva na pitanja koja pokriva. Ovaj problem se proteže i na recenzirane knjige, koje su napisali novinari, a ne stručnjaci. Štaviše, iako knjige sadrže odeljke o vršnoj nafti, one su zapravo posvećene raznim pitanjima koja se odnose na naftu. Ove činjenice izazivaju upozorenje da je recenzija nelojalna utakmica. Okleva se reći da je recenzija bila nameštena utakmica, jer je Nikkei verovatno izabrao knjige koje je uradio jer su noviji i lako dostupni prevodi. Čak i tako, najoštrija i intelektualno najodgovornija kritika bilo koje teorije je uzeti njena najuvjerljivija djela i pokazati gdje griješe. Ne omalovažavajući ni najmanje Robertsov i McQuaig-ov važan doprinos, ova istraživanja novinara za masovno tržište daleko su od najboljih ili najautoritativnijih prikaza teorije složene i važne poput vrha nafte.
Dakle, zamislimo da je Nikkei tražio specijalističke informacije o vrhuncu nafte, makar samo da bi dopunio svoju raspravu o dva koja je imao u ruci. Iako se resursi velikih novina jasno protežu na pristup Petroleum Review, Petroleum Economist, WorldOil magazinu i drugim specijalističkim publikacijama u kojima se raspravlja o vrhuncu nafte, učinimo to vrlo jednostavnim i ograničimo se samo na internet. Šta bi Nikkei pronašao na mreži čak i površnim pogledom?
Zasigurno bi Nikkei primijetio jednu od najboljih knjiga o vrhuncu nafte, djelo iz juna 2005. “Sumrak u pustinji”, budući da već ima oko 100,000 pregleda na Google-u. Ovu dubinsku analizu napravio je Matthew Simmons, čelnik velike naftne investicijske banke Simmons International. Njegova knjiga od preko 400 stranica, usredsređena na stanje saudijskih naftnih polja, dovodi u pitanje njihov kapacitet da nastave da deluju kao oslonac globalnog snabdevanja. Ključni elementi njegove argumentacije nalaze se u njegovim brojnim govorima, koji se mogu preuzeti u njegovoj firmi sajt. Simmons vjeruje da smo ili već na vrhuncu ili ćemo uskoro biti.
Njegova knjiga je žestoko kritizirana, posebno od strane saudijske vlade, dok je dobila sjajne pohvale od naftnih geologa i drugih posmatrača. Jedan od Simmonsovih kritičara je Sadad al Husseini, nedavno penzionisani šef istraživanja i proizvodnje Saudi Aramco. Ali čak i on sada tvrdi da se, nakon pregleda podataka, čini da će globalna proizvodnja nafte najvjerovatnije dostići vrhunac u 2015.
Još jedan primjer uvjerljivog i lako dostupnog stručnog rada je izvještaj pod naslovom „Pak svjetske proizvodnje nafte: utjecaji, ublažavanje i upravljanje rizikom“, dostavljen Ministarstvu odbrane SAD-a u februaru ove godine. Izvještaj, koji se općenito naziva Hirsch Report, nadgledao je Robert Hirsch iz Međunarodne korporacije za naučne aplikacije. Svako može preuzeti izvještaj. Hirschov izvještaj upozorava da je vrhunac vjerovatno u roku od 20 godina i da će zasigurno uzrokovati ogromne poteškoće. Stoga savjetuje hitnu akciju na ublažavanju, jer će za nabavku dovoljne količine zamjenskih tekućih goriva biti potrebno "minimalno desetljeće intenzivnog, skupog napora". Upravo je odsustvo usklađenog istraživanja alternativnih energija ono što je upečatljivo, jer Pollyanna razmišljanje dominira ne samo u SAD-u nego i na međunarodnom planu.
I obratite pažnju na argumente J. Robinsona Westa, predsjednika PFC Energy-a, najpoznatije svjetske strateške savjetodavne firme za energiju. West je svjedočio u američkom Senatu 25. septembra 2005. Njegov svjedočenje je dostupan na webu. West razmatra optimistične izvještaje o beskrajnoj proizvodnji nafte (uglavnom pretpostavka ekonomista), ali kaže da je vrhunac vjerovatno za desetak godina. Što se tiče nove proizvodne tehnologije u koju Nikkei vjeruje, West tvrdi da „ako napredna tehnologija sada nije u pripremi, neće imati utjecaja godinama“. Kako on takođe ističe u svom svedočenju, otkrivene količine nafte počele su da opadaju sredinom 1980-ih, „iako su se istraživački napori industrije nastavili agresivno tamo gde su bili dozvoljeni. Sada trošimo oko tri puta više konvencionalne sirove nafte nego što otkrivamo istraživanjem. Čak i računajući nekonvencionalnu naftu, tečnosti prirodnog gasa i povećanu iskorištavanje nafte, omjer proizvodnje i novih rezervi je i dalje veći od dva prema jedan.” (kurziv dodan) On ističe ovaj problem i činjenicu da su Amerikanci „žderali jeftin benzin“, dok su azijske ekonomije rasle kao dvostruki korijen trenutnog pritiska na zalihe. West tvrdi da smo ušli u “doba energetske nesigurnosti” i da se suočavamo ne samo sa vrhuncem nafte već i sa otrežnjujućim posljedicama vrtoglavih cijena, ekonomskih šokova, pa čak i “energetskih ratova”. A ako neko posmatra rat u Iraku kao barem donekle „energetski rat“, onda je jasno da ljudski i ekonomski troškovi još goreg prijete da budu enormni.
Možda je najčudnija stvar kod Nikkei djela to što se bavi vrhunskom naftom kao marginalnim argumentom, iako je u stvari ušao u mainstream kao predmet debate. Novine su možda shvatile koliko je nafta postala mejnstrim kada su pogledali Chevron-ove “šaht ad.” Oglas svodi argument o vrhuncu nafte u lako razumljiv jednominutni spot koji lijepo zamjenjuje česte optužbe opozicije o vrhuncu nafte da teorija znači da će nafta nestati odjednom. Naravno, biti mejnstrim i lako razumljiv nije merilo kredibiliteta. Ali činjenica da jedna od naftnih kompanija upozorava na vrhunac nafte sugerira da sama teorija zaslužuje uravnotežen tretman i mnogo promišljenije pobijanje nego što je dobila od Nikkeija. Vrhunac nafte je očito više od “društvenog fenomena”.
Zaista, ne samo da nemamo revolucionarnu tehnologiju koja čeka na strani proizvodnje, nemamo je ni na strani zaliha nafte. Ne postoji alternativna energetska tehnologija koja bi mogla da parira nafti po ceni, konvertibilnosti, gustini energije i drugim atraktivnim karakteristikama. Ozbiljna istraživanja realnih alternativnih izvora energije nisu ni počela; a čak i nakon što to učini, a zatim konačno dobije veliko finansiranje koje mu je potrebno, vjerovatno će proći godine prije nego što se otkrije izvodljiva alternativa. Zatim će to zaostajanje zauzvrat biti praćeno dodatnim kašnjenjem od nekoliko godina u instaliranju nove tehnologije. Zbog toga čak i ove mejnstrim studije zaključuju da je vrijeme za djelovanje sada. Čovjek se zapita da li Nikkei zaista pronalazi grešku u toj ključnoj tvrdnji stručnjaka za vrhunsku naftu.
Andrew DeWit je vanredni profesor ekonomije na Univerzitetu Rikkyo u Tokiju i koordinator Japan Focus. Napisao je ovo za Japan Focus, razvijajući raniju analizu koja se pojavila u Shukan Kinyobi. Autora možete kontaktirati na dewit@rikkyo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati