Pripremljen tekst govora na Brazilskom socijalnom forumu 8. novembra 2003. Belo Horizonte, Brazil
Veoma mi je drago što sam ovdje da učestvujem na Brazilskom socijalnom forumu.
Za mene i lokalne aktiviste sa kojima radim svaki dan u Sjedinjenim Državama, mnogi događaji su doveli do toga da se osjećamo obeshrabreno tokom posljednjih nekoliko godina. Ali često sam se sjećao riječi koje sam čuo početkom 2001. na Svjetskom socijalnom forumu u Porto Alegreu. Govoreći tamo, Eduardo Galeano je spomenuo izjavu koju je vidio ispisanu na zidu na ulici u jednom južnoameričkom gradu. U saopštenju se navodi: "Sačuvajmo pesimizam za bolja vremena."
Ljudima na ovoj planeti koji nastoje da prevaziđu destruktivne prioritete neoliberalizma, tranzicija koja se dogodila u Brazilu ove godine pruža nadu. U današnje vrijeme vidimo da borbe miliona ljudi, godinama i decenijama, mogu donijeti pozitivne promjene koje su se nekada činile vrlo malo vjerovatnim ili čak nemogućim.
Ali u Sjedinjenim Državama – i za ljude drugdje u svijetu koji su bili na glavnoj liniji vatre američke politike – vremena su se pogoršala posljednjih godina.
Živim u Kaliforniji, državi u kojoj loš glumac može postati guverner. A ja živim u zemlji u kojoj su predsjednici loši glumci.
U Washingtonu, opis posla predsjednika je da se ponašaju kao humanitarci dok funkcionišu kao eksploatatori i nasilnici svjetske klase.
Prije deset mjeseci posjetio sam Bagdad dok sam bio u pratnji Denisa Hallidaya, bivšeg pomoćnika generalnog sekretara Ujedinjenih naroda koji je bio direktor UN-ovog programa „nafta za hranu“ u Iraku. Osjećao sam u januaru da sam na mjestu zločina protiv čovječnosti – zločina koji se još nije dogodio, ali koji je ponosno proglašen na dnevnom redu lidera američkih i britanskih vlada.
Prije lansiranja krstarećih projektila i bombi od dvije hiljade funti na Bagdad i druga gusto naseljena urbana područja, prije "kasetne municije" koja bi bila razbacana po gradovima i mjestima u Iraku, prije granata sa osiromašenim uranijumom koje bi bile ispaljene uz subvencije američkih poreskih obveznika – prije potpunog oslobađanja unosne vatrene moći Pentagona – postojalo je oružje masovne obmane.
Na nišanu ovih oružja masovne obmane bili su svi ljudi koje bi se možda moglo uvjeriti da su lakovjerni. Propagandno naoružanje bile su beskrajne lažne tvrdnje o traženju diplomatskih rješenja. Propagandno naoružanje bili su govori u Ujedinjenim nacijama gdje su predsjednik George W. Bush i državni sekretar Colin Powell vatreno iznosili lažne tvrdnje o iračkom oružju za masovno uništenje i vezama s Al Kaidom. Ali najviše od svega, arsenali propagande – koja je omogućila nastavak rata u Iraku – bili su mediji.
I na mnogo načina, najmoćnija tehnika obmane i dalje je šutnja o istini.
U Sjedinjenim Državama, vrlo malo istaknutih novinara spremno je spomenuti da predsjednik Bush ima krv mnoge iračke djece na rukama nakon što je pokrenuo agresivni rat kršeći Povelju UN-a i Nirnberške principe uspostavljene prije više od pola stoljeća.
Antidemokratski mediji su neprijateljski raspoloženi prema istoriji. I tako, ista propagandna mašinerija malo govori o patnjama koje proizilaze iz klasnog rata koji neprestano vode bogati – i izbjegava mnogo pričati o ljudskim posljedicama militarizma.
Pisac Mark Twain je jednom rekao: „Nikome osim mrtvima nije dozvoljeno da govori istinu“. I često se čini da je to doslovno tako.
U Sjedinjenim Državama, određene Twain-ove ključne izjave – koji se često smatra najvećim piscem nacije – isključene su iz korporativne medijske kulture.
* Prije sto godina napisao je: „Ko su tlačitelji? Nekolicina: kralj, kapitalista i šačica drugih nadzornika i nadzornika. Ko su potlačeni? Mnogi: narodi na zemlji; vrijedne ličnosti; radnici; oni koji prave hleb koji jedu mekih ruku i besposleni.”
* Napisao je: „Zašto je ispravno da nema pravednije podele plijena svuda? Jer zakoni i ustavi nalažu drugačije. Zatim slijedi da bi se zakoni i ustavi trebali mijenjati i reći da će postojati skoro jednaka podjela.”
* I napisao je: „Ja sam antiimperijalista. Protivim se da orao stavi svoje kandže na bilo koju drugu zemlju.”
U sadašnjim vremenima, za vladu koja se sa zadovoljstvom proglašava „jedinom svjetskom supersilom“, medijska pristrasnost koja priprema put za rat mora izbjeći određene nezgodne stvarnosti istorije. Jedna od tih realnosti, za američke medije, bila je duboka presuda izrečena prije 58 godina na suđenjima u njemačkom gradu Nirnbergu.
Uprkos takvim zaglušujućim medijskim šutnjama ove godine, ostaje činjenica da presude u Nirnbergu i odredbe međunarodnog prava zabranjuju pokretanje agresivnog rata – prikladan opis onoga što je američka vlada nanijela Iračanima u proljeće 2003. godine.
"Moramo jasno dati Nemcima da greška za koju se sude njihovim palim vođama nije to što su izgubili rat, već što su ga oni započeli", rekao je sudija Vrhovnog suda Robert L. Jackson, predstavnik SAD u Nirnbergu na konferenciji Međunarodna konferencija o vojnim suđenjima na kraju Drugog svjetskog rata. Dodao je da “nikakva pritužba ili politika neće opravdati pribjegavanje agresivnom ratu. Potpuno se odriče i osuđuje kao instrument politike.”
Kada zemlja – posebno “demokratija” – krene u rat, pasivni pristanak onih kojima se vlada podmazuje mašineriju klanja. Ćutanje je ključni oblik saradnje, ali sistem vođenja rata ne insistira na tišini ili dogovoru. Puka pasivnost ili samoograničavanje će biti dovoljna da rakete lete, bombe eksplodiraju i daleki ljudi umiru.
Sada se suočavamo sa osnaženim režimom u Washingtonu koji vojne akcije vidi kao pouzdana rješenja.
Posvetiti još milijarde dolara na oružje dok je toliko ljudi gladno i umire od bolesti koje se mogu spriječiti je grijeh i zločin.
Nijedan dio svijeta nije pošteđen uticaja. Odlična novinska agencija Inter Press Service izvijestila je krajem septembra da se “nivo američke vojne pomoći Latinskoj Americi više nego utrostručio u posljednjih pet godina”. Novinska agencija je dodala: “U vrijeme kada ekonomije regiona stagniraju ili se čak smanjuju, bacajući još milione ljudi u siromaštvo, ukupna američka vojna pomoć Latinskoj Americi sada je skoro jednaka iznosu novca koji Washington posvećuje tamošnjem društvenom ili ekonomskom razvoju. ”
Podrška američkom ratu u Iraku i okupaciji te zemlje ne može se shvatiti osim ekonomskih imperijalnih planova poznatih kao „neoliberalizam“ i „globalizacija“ – težnje da se stvore optimalni uslovi za ulaganja i maksimalno profitabilni trgovinski aranžmani.
Danas – uprkos svemu što je otkriveno i svim raskolima koji su se razvili među američkim elitama oko okupacije Iraka – među medijskim pristalicama toga je kolumnista New York Timesa Thomas Friedman. Trebalo bi razmotriti šta je uvaženi novinar Fridman imao da kaže u svojoj knjizi iz 1999. pod naslovom „Lexus i maslinovo drvo“. Napisao je: „Skrivena ruka tržišta nikada neće raditi bez skrivene šake. McDonald's ne može procvjetati bez McDonnell Douglasa, dizajnera američkog ratnog zrakoplovstva F-15. A skrivena šaka koja čuva svijet kako bi tehnologije Silikonske doline procvjetale zove se američka vojska, zračne snage, mornarica i marinci.”
Ta izjava je napisana u duhu oduševljenog odobravanja. Vizije hegemonije – sa svojim geopolitičkim, ekonomskim, kulturnim i medijskim komponentama – vođene su sablastom neke vrste „ujedinjenih korporativnih država svijeta“ ... svijeta u kojem eminentni suverenitet pripada onima poput American Expressa i Citicorpa i McDonalds i Burger King i Monsanto. I Disney i CNN.
Ozbiljno iskrivljeno izvještavanje nam govori da su lideri u Washingtonu željni postizanja mira. Ali to je tačno samo u kontekstu potčinjavanja.
Američka vlada želi mir – pod sopstvenim uslovima.
Čovjek sa čizmom na vratu druge osobe može glasno govoriti o želji za mirom. Isto tako čini i izraelska vlada dok održava brutalnu i flagrantno ilegalnu okupaciju palestinske teritorije, koja je sada u svojoj 37. godini.
Kao što je pruski general Karl fon Klauzevic primetio pre dva veka: „Pobednik je uvek ljubitelj mira“.
Prošlog vikenda, obaranje helikoptera u Iraku rezultiralo je smrću 16 pripadnika američkih oružanih snaga.
U ponedjeljak [3. novembra] organizacija čiji sam dio, Institut za javnu tačnost sa sjedištem u Sjedinjenim Državama, objavila je izjavu stanovnika Kalifornije, Fernanda Suareza del Solara, čiji je sin Jesus Alberto Suarez del Solar Navarro umro u Iraku 27. marta, nedelju dana nakon početka rata. Ožalošćeni otac je rekao: „Ovi napadi su tragični rezultat ilegalne okupacije Iraka od strane američke vojske. Naši mladi ljudi su svakodnevno izloženi smrti. Oni su ranjeni u dalekim zemljama zbog hirova i laži predsjednika Busha... Vojska radi sve vrste stvari da regrutuje Hispanoamerikance, Afroamerikance i siromašne Anglose. Koliko djece kongresmena ili izvršnih direktora ima u Iraku?”
Ali američki mediji ne mogu prihvatiti mnogo takve iskrenosti. Debate o politikama su taktičke, a ne fundamentalne. Određene perspektive – koje preovladavaju u elitnim krugovima i koje promovira većina državnih službenika – čuju se iznova i iznova. Druga gledišta, koja dovode u pitanje ne samo stratešku mudrost već i moralnu osnovu vladine politike, čuju se samo s vremena na vrijeme.
U masovnim medijima, moć uključivanja i isključivanja je moć oblikovanja i manipulacije javnim mnijenjem. Kako dominantne medijske korporacije postaju sve veće i sve manje, glavna sredstva masovne komunikacije su uključena u “korporatizaciju svijesti”.
A u vremenima rata često dolazi do paralelne militarizacije svijesti. U zemlji sa demokratskim oblicima vlasti, to je ono što omogućava izmanipulisani pristanak vladavina za rat zasnovan na lažima.
Sada okupacija Iraka nameće nove ekonomske modele privatizacije u korist američkih korporativnih interesa. Ovo je neoliberalizam na nišanu.
Procjenjuje se da Irak ima 112 milijardi barela nafte ispod pijeska. Mediji Sjedinjenih Država vole se pretvarati da tamošnja nafta nema ili nema nikakve veze s ratom i okupacijom. No, može li itko ozbiljno vjerovati da bi američka vlada danas imala 130,000 vojnika u Iraku da ta zemlja nema ni jednu kap rezervi nafte?
Prije 1967 godina, vođa građanskih prava Martin Luther King Jr. označio je američku vladu kao “najvećeg dobavljača nasilja u današnjem svijetu”. Ta izjava je bila tačna 2003. I tačna je XNUMX. godine.
Tako i mi još uvijek živimo sa istinom koju je dr. King izrazio govoreći: „Kada se mašine i kompjuteri, profitni motivi i imovinska prava smatraju važnijim od ljudi, džinovske trojke rasizma, militarizma i ekonomske eksploatacije su nesposobne biti osvojen.”
Borba oko medija i protoka informacija – bilo u Sjedinjenim Državama ili Brazilu ili bilo gdje drugdje – neodvojiva je od bitke za demokratiju. Nemoguće je da demokratsko učešće slobodno diše dok teška težina kapitala leži na dušniku otvorenog izražavanja i široke debate.
To je neophodno, ali nije dovoljno da se osigura sloboda govora. Svi ljudi takođe moraju imati slobodu da budu saslušani. Inače, “sloboda govora” može biti – i često jeste – sloboda govora zidovima.
Glavne novinske kuće su poput zidova sa pukotinama. Svaki dan ograničavaju se strukture velikih medija.
Ipak, imamo bezbroj mogućnosti da pronađemo, iskoristimo i proširimo pukotine u preprekama korporativnih medija demokratskoj komunikaciji. U međuvremenu, moramo razvijati ne-korporativne medijske institucije sposobne da efikasno promovišu društvene promjene.
Koncentracija vlasništva koja se stalno pogoršava i veliki uticaj oglašavanja u kombinaciji ozbiljno ograničavaju opseg informacija i debata u medijima. Stalni pritisci – ekonomski, ideološki i vladini – ograničavaju rad glavnih novinara, čiji napori rutinski pate od iskrivljenih prioriteta i autocenzure.
Autocenzura je veliki problem u našim društvima sa slobodom štampe. Kao što je Džordž Orvel primetio: „Cirkuški psi skaču kada trener udari bičem, ali stvarno dobro obučeni pas je onaj koji okreće salto kada nema biča.”
Ideologija “slobodnog tržišta” vođena profitom usklađena je sa planovima top menadžmenta i oglašivača. Nagib protiv istinski nezavisnih medija i širokog diskursa je ekstreman kada su korporacije vlasnici koji zapošljavaju menadžere koji zapošljavaju novinare i producente.
Iako nijedan pojedinac ili pojedinačna organizacija ne može preuzeti više od djelića potrebnih napora, cjelokupni rad na stvaranju demokratskog medijskog okruženja mora imati širok spektar. Popularni pokreti se sada suočavaju sa imperativom borbe za demokratske medije.
Kontinuirani napori da se izazovu korporativni mediji i podrže nezavisne medijske kuće mogu jedni druge ojačati kontinuiranom sinergijom – da se uspostave, održe i prošire medijske organizacije progresivnih pokreta; širiti spretne kritike užeglih masovnih medija; zalaganje za bolje izvještavanje i mnogo širu debatu u mejnstrim medijima; boriti se za strukturnu reformu vladinih agencija kako bi javnost mogla povratiti eter; da se razotkriju, razotkriju i satire podmuklo smeće koje tako često važi za novinarstvo i kulturno uzdizanje.
Dugoročno gledano, nijedna kampanja za osnovnu reformu medija ne može uspjeti osim širih pokreta za socijalnu pravdu – i obrnuto. Degradacija novinarstva i masovne zabave isprepletena je sveobuhvatnom korporativnom moći koja ozbiljno šteti gotovo svim aspektima političkog i društvenog života.
Medijska kritika postaje izuzetno korisna u kombinaciji s medijskim aktivizmom. Prečesto smo se držali teorija o tome šta je moguće, a šta nije. Ali analiza i akcija postaju mnogo moćnije kada se međusobno stalno informišu – kada se procjene mijenjaju zbog iskustava na terenu koja imaju koristi ne samo od rezultata pokušaja i grešaka, već i od pronicljivih ažuriranih analiza.
Otkrili smo da nije ni izbliza dovoljno objaviti snažno razotkrivanje ili objaviti uvjerljivu analizu u nekoliko štampanih medija ili na nekim web stranicama ili na nekoliko radio stanica – ili nakratko osvanuti u velikom nacionalnom medijskom prostoru. Ovakva postignuća, iako su važna, nisu dovoljna. Oni moraju crpiti snagu jedni od drugih – dok istovremeno pronalaze načine da dopru do šire publike, uključujući i putem masovnih medija, gdje postoje pukotine u korporativnim zidovima.
Neki studenti žurnalistike uče se plemenitoj teoriji da novinari treba da „oštećuju one koji su udobni i tješe one koji su pogođeni“. Ali pod korporativnom kontrolom, novinski mediji su rutinski angažovani na utješivanju onih koji su ionako udobni i bolovanju onih koji su već pogođeni.
Kontinuirano, glavne novinske kuće učestvuju u klasnom ratu, od vrha prema dolje. I često osuđuju one koji se upuštaju u klasni rat odozdo prema gore.
U mnogim zemljama, rutina je da masovni mediji – dnevne novine, najveći časopisi, radio i TV mreže, kablovske stanice – staju na stranu onih koji „imaju“ protiv onih koji „nemaju“.
U Sjedinjenim Državama sve dnevne novine imaju odjeljak za poslovanje. Nijedna nema radnu sekciju. Očigledno je dominantna medijska pretpostavka da bogatstvo stvara sav rad, umjesto obrnuto.
Narodni pokreti hitno moraju pojačati resurse i poboljšati koordinaciju svog medijskog rada. Trebalo bi biti moguće postići kreativne prednosti oštre analize, institucionalnog rasta, koordiniranog planiranja i agilne saradnje uz istovremeno podsticanje decentralizovanog, demokratskog pristupa društvenom delovanju.
Trenutno su pukotine u medijskim zidovima pretanke i previše oskudne. Dugi put naše borbe uključuje rušenje institucionalnih barijera koje, u stvari, „zvučno izoluju“ veći dio medijskog svijeta i potiskuju glasove onih koji nemaju privilegije.
Svaka kampanja za demokratizaciju medija naići će na masovno protivljenje onih koji su vlasnici velikih novina i velikih časopisa i radio i televizijskih mreža. I odlučni su da dominiraju internetom što je više moguće.
Korporativni mediji su posvećeni ne samo prevelikoj dobiti već i propagandi društva da prihvati ekonomski poredak zasnovan na fundamentalnoj nepravdi.
Možemo imati korporativnu dominaciju nad medijima ili možemo imati istinsku demokratiju – ali ne možemo imati oboje.
Pod vlasništvom ogromnih korporacija, pod jakim uticajem glavnih izvora prihoda od reklama, koji često funkcionišu u tandemu sa državnom moći – glavni mediji bacaju ogromnu senku na naše živote, gde god da živimo.
Svaki dan, kada glasovi bogatih i moćnih dominiraju onim što se glasno emituje i naširoko objavljuje, medijski menadžeri rade ono za šta su plaćeni.
Ali moguće je stvoriti demokratske medije. Moguće – i apsolutno neophodno.
_______________________
Norman Solomon je izvršni direktor Instituta za javnu tačnost.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati