Nijedna od mojih navodnih "pogrešnih izjava" nije pogrešna izjava, kao što ću pokušati da pokažem kratko, samo sa opširnim odgovorom o Račku. Roger Lippman je protagonista u balkanskim ratovima, čija je uloga da izvještava i prikazuje bilo šta što njegovu stranu (NATO i njegove klijente) stavlja u dobro svjetlo, a neprijatelja i metu (Srbe) u lošem svjetlu. Kao protagonista, on je i propagandista, koji potiskuje, kao i selektuje, i redovno se dekontekstualizuje da bi postigao poene. Sumnjivi svjedoci se izdaju bez osporavanja; one nezgodne se ignorišu. Za njega stoji činjenica da su ogromna sredstva uložena u izvođenje dokaza koji on želi da iznese, što mu je omogućilo da govori o dokazima u "nevjerovatnim detaljima", kada je veći dio tih "dokaza" neprestano ponavljanje tvrdnji vrlo ograničen broj svjedoka sa sjekirom za mljevenje (uključujući one koji su sklopili "sporazume o priznanju krivice").
Racak
Lippman citira dokumentaciju o masakru 45 civila u Račku, "nezavisne istražitelje" Human Rights Watcha i Forenzičkog ekspertskog tima EU. Općenito, u svojim kritikama Lipmanovi nezavisni istraživači nisu baš nezavisni. Human Rights Watch je bio protagonista u balkanskim ratovima, uvek podstičući na silu intervenciju i, što je najpoznatije, izdajući izveštaj o NATO bombardovanju Srbije u kojem je negirao bilo kakve NATO ratne zločine (Amnesty International, mnogo nezavisnija, pronašla ih je u izobilju). Izveštaj HRW-a o Račku bio je jedan od najnečuvenijih ikad kasnih, intervjuišući sa potpunom lakovernošću 14 svedoka kosovskih Albanaca iz sela kojim dominira OVK, koji su tvrdili da su videli masakr. Ali francuski reporter, Christophe Chatelet, novinar Le Mondea, stigao je u Račak samo popodne nakon napada, a osoblje OEBS-a mu je saopštilo da se ništa zanimljivo nije dogodilo (Le Monde, 21. januar 1999.). Sljedećeg dana Chatelet i reporter Le Figaroa Renaud Girard pogledao je video koji su napravili fotografi AP-a koji su bili pozvani da prisustvuju događajima i nije vidio ništa što bi nagovještavalo masakr. Od tada su fotografi i video snimci nedostupni. Tih 14 svjedoka se pokazalo samo HRW-u, a ne istinski nezavisnim posmatračima, koji su možda bili skloni da osporavaju njihove iskaze.
OEBS i fotografe su Srbi pozvali da prate njihov napad na Račak, uporište OVK, što je neverovatna stvar ako su nameravali da pokolju civile. Neverovatno je i to što su ostavili desetine tela da ih pronađu i iskoriste OVK i Vilijam Voker, posebno kada se u drugim prilikama očekuje da verujemo da su tela zakopana iu nekim slučajevima ponovo zakopana, pa čak i transportovana u kamionima hladnjačama stotinama milja da sakrije srpske zločine od posmatračkog sveta. Alternativa, za koju verujem da je tačna, je da je OVK sakupila tela mrtvih boraca OVK i stavila ih u jarugu, računajući da će zapadni establišment progutati masakr, koji su Olbrajt i kompanija željno želeli da obezbede casus belli za dugo planirani napad.
Studija EU forenzičkog tima o Račku nikada nije objavljena, što sugeriše njene zaključke, jer EU teško da je bila neutralno i "nezavisno" telo. Vođa tima te studije, Helena Ranta, govorila je o Račku sa velikom nelagodom i oklevanjem, i često je sama sebi kontradiktorna. Bila je pod velikim pritiskom Williama Walkera i zvaničnika EU da se pridržava partijske linije, i izgledala je glupo. Jednom prilikom, sa očiglednim neradom, izjavila je da je smrt u Račku "zločin protiv čovečnosti", ali je ubrzo potom rekla da je ubistvo jedne osobe zločin protiv čovečnosti (mediji su izostavili ovu naknadnu izjavu). U jednom trenutku je rekla da se činilo da su žrtve bili nenaoružani civili, ali se u svedočenju pred Tribunalom u slučaju Milošević povukla. Ograničila se na to da "u to vrijeme - u to vrijeme nije bilo naznaka da se radi o nenaoružanim civilima." (str. 17727) U stvari, ona je izričito negirala da je tvrdila da je tvrdila bilo kakva "pogubljenja" ("Nikad nisam koristila riječ 'pogubljena'." [str. 17770]). Njena zaštita je odražavala činjenicu da je na saslušanjima u Tribunalu bila ozdravljena svjesna činjenice da su neka od obduciranih tijela bila obučena na način koji sugerira da su bili borci, a na konferenciji za novinare u Prištini 1999. godine istakla je da „medicinsko-pravne istrage ne mogu dati konačan odgovor na pitanje da li je bilo bitke ili da li su žrtve umrle pod nekim drugim okolnostima." Ovo je u suprotnosti s njenom dvosmislenom izjavom pred Međunarodnim sudom, kao i njenom ranijom izjavom da su "najvjerovatnije ubijeni tamo gdje su pronađeni", izjavom zasnovanom na pričama iz druge ruke i ponuđenom uprkos činjenici da nije stigla na lice mjesta do nedelju dana kasnije i priznao da nije postojao "lanac čuvanja" tela.
Ranta se od tada dalje povlačio, rekavši nedavno da bi trebalo provesti istragu o borbama u Račku, sugerirajući da su tijela tamo premještena, kritizirajući Vokera što je tvrdio da je došlo do masakra, pitajući "zašto Tribunal nije zainteresiran za " broj ubijenih Srba u Račku, i dovođenje u pitanje loših procedura u prikupljanju dokaza (Markus Bikel, "Kritikovan rad Haškog tribunala u slučaju Račak", Berliner Zeitung, 17. januar 2004). Ona sada prepoznaje mogućnost da su mnoga ili sva pronađena tijela bila borci, što je u skladu sa dokazima o ostacima baruta na prstima većine njih. Dok se Ranta povlači, a OEBS i dalje odbija da objavi izveštaj EU, tri forenzička lekara iz tima EU konačno su objavila izveštaj o svojim nalazima u članku o dokazima u Račku, "Nezavisne forenzičke autopsije", u Forensic Science International 2001. Ovi analitičari su izvijestili da su pronašli bizaran skup puteva metaka koji se ne uklapaju u sliku streljačkog voda koji kosi niz ljudi koji stoje. Također su pronašli samo jedan primjer tijela koje je bilo podvrgnuto "paljbi iz blizine". Autori su takođe naveli da su jugoslovenski i finski tim razgovarali o nalazima obdukcije "u punom stručnom konsenzusu... U obe grupe su konačni zaključci bili podjednako jaki". Ovi analitičari su poricali bilo kakvu sposobnost da utvrde da li su tijela "nenaoružanih civila".
Ovi komentari trojice finskih forenzičara vrijede više od komentara Helene Ranta, koja je bila pod snažnim pritiskom Williama Walkera, američkog zvaničnika koji je orkestrirao tvrdnje o "masakru", i OSCE-a, da da željene politički korektne odgovore. Rekao bih da „nezavisni“ dokazi podržavaju model montiranog događaja, a ne model partijske linije.
U nastavku Lipmanove kritike pod naslovom Račak, nema sumnje da su Srbi ubili mnogo Albanaca i da je došlo do značajnog bekstva albanskih civila. Ali on potiskuje činjenicu da je i OVK mnogo ubijala, namerno pokušavajući da isprovocira Srbe da uvuče NATO u borbu, a pomagala im je CIA. Visoki britanski zvaničnici su više puta izjavljivali da je do Račka „Oslobodilačka vojska Kosova bila odgovorna za više smrtnih slučajeva na Kosovu nego što su to bile srpske vlasti“ (ministar odbrane Džordž Robertson, 24. mart 1999.); to jest, OVK je činila većinu od procenjenih 2000 ubijenih na Kosovu u prethodnoj godini. Nikolas Viler je procenio da su Srbi ubili 500 Albanaca pre NATO bombardovanja, a da je 1,500 ostalo na računu OVK. Lipman takođe potiskuje činjenicu da je sporazum sa Srbima iz oktobra 1998. godine naterao da povuku svoju vojsku – nakon čega se većina izbeglica vratila, na licu mesta je bilo hiljadu posmatrača OEBS-a i sukob je znatno smanjen. Račak je bio potreban da bi Klintonova administracija i OVK dali izgovor za rat, a oni su ga dobili uz pomoć Tribunala i medija. Kako je Olbrajtova rekla Sendi Berger kada je čula za Račak: "Proleće je ove godine došlo rano." Mislim da Rodžer Lipman nikada nije citirao ovaj citat, što bi bilo u suprotnosti sa njegovom doslednom apologetikom za operacije NATO-a, uključujući ratne zločine.
srebrenica
Lipmanova tvrdnja da su se ubistva na području Srebrenice dogodila "bez bitke" ozbiljno je pogrešno iskazivanje činjenica: 28. puk bosanskih Muslimana bio je u Srebrenici i učestvovao u velikim borbama dok su pokušavali pobjeći na muslimansku teritoriju, što svi priznaju. ozbiljan analitičar te borbe, a kao što sam primetio Srbi su izgubili stotine u borbama. Bilo je mnogo grobova koji su na brzinu sastavljeni u kojima su uglavnom bila tijela ubijena u ratu, činjenica koja čini Lipmanov pokušaj da sve mrtve ljude učini žrtvama pogubljenja neoprostivim poslom propagandiste. Štaviše, tačno porijeklo mnogih mrtvih tijela uopće nije jasno; hiljade tijela je pokopano u Bosni nakon sukoba osim onog u Srebrenici u julu 1995. godine, a nakon pet ili više godina ko su bili i kako su poginuli nemoguće je reći (a hiljade Srba je ubijeno u bosanskim ratovima).
Kako su na Kosovu (ali ne u Istočnom Timoru, a ne u Hrvatskoj Krajini i dijelovima Bosne u kojima su Srbi masakrirani u odobrenim procesima etničkog čišćenja) uložena ogromna sredstva u iskopavanje grobnica, kao što su uložena u rad Tribunala, sve u potpunosti prilagođen političkoj agendi NATO-a. Ali rezultati su bili slabašni; nema "6000 tijela civilnih žrtava masakra" - u okolini Srebrenice je pronađeno znatno manje tijela (i nije napravljena ni jedna satelitska slika koja pokazuje kopanje grobova i transport kamiona za ponovno pokopavanje), a apsolutno nema identifikacije pronađenih kao "civili" ili žrtve "masakra" - za razliku od vojnika, verovatno uključujući i Srbe, ubijenih u akciji u julu 1995. ili eventualno nekog drugog datuma.
Napori Tribunala i NATO-a morali su u velikoj meri zavisiti od srpskih priznanja. Lipman spominje dvojicu bosanskih Srba koji su priznali planiranje i provođenje masakra. Izostavlja nekoliko činjenica: (1) glavna je priznala da je lagala; (2) obojica su se dogovarali o priznanju krivice, pa su dobijali smanjene kazne u zamjenu za svoja priznanja; (3) nijedan od njih nije bio svjedok nijednog pogubljenja. Upotreba priznanja u okviru sporazuma o priznanju krivice i široko rasprostranjeni dokazi podučavanja svjedoka u radu Tribunala su skandal. Ali Lipmana to ne smeta.
Lippman također navodi dalju saradnju vlasti bosanskih Srba u otkrivanju mjesta masakra i priznavanju odgovornosti za zločine. On ne napominje da su te vlasti bile pod velikim pritiskom od strane NATO vlasti da priznaju, priznaju krivicu i sarađuju, uz prijetnju ozbiljnim političkim i ekonomskim odmazdom. Takvi dokazi dobijeni pod prinudom su bezvrijedni, ali rasvjetljavaju korumpirani proces utvrđivanja politički željene "istine".
Lažni citat State Departmenta:
Lipman kaže da sam pogrešio kada sam citirao tvrdnju Stejt departmenta o 500,000 ubijenih kosovskih Albanaca. Lippman još jednom nije u pravu: State Department je iznio tvrdnju u službenom priopćenju za javnost od 19. aprila 1999., u kojem se navodi da se "njihov broj kreće od niskih 100,000, gledajući samo muškarce nestale među izbjeglicama porodice u Albaniji, do skoro 500,000, ako su izveštaji o široko rasprostranjenom razdvajanju muškaraca među IRL na Kosovu tačni."
…http://www.state.gov/www/regions/eur/rpt_990416_ksvo_ethnic.html:
Obratite pažnju na ogromnu izmišljotinu koja minimalni broj ubijenih Albanaca, i to samo do 19. aprila, iznosi 100,000. Ovo je prava mašina za laž u radu.
Zašto dovoditi u pitanje ove detalje u ovo kasno vrijeme?
Ovaj je smiješan. U ovom kasnom terminu sasvim je u redu da Lipman i njegovi saveznici propagiraju i pokušaju da dovedu kući ove detalje, ali je neprikladno ispitivati ih. Siguran sam da bi Lippman rekao isto ranije - on želi besplatnu vožnju za svoju službeno odobrenu propagandu. Ne može dozvoliti da bi mogao pogriješiti, pa je svaki izazov nerazuman. Ako moje tvrdnje nisu "lažne", a vjerujem da nisu lažne, hitno su potrebne da se ospori Lipmanova službena linija i dezinformacije.
Budite sigurni da Lipman nikada neće spomenuti da su ti viktimizirani albanski narod, ili barem OVK i njene pristalice, počinili ogromne zločine pod okriljem NATO-a, protjeravši ne samo obične srpske civile (sa preko hiljadu ubijenih) već i nevine Rome i druge manjine. To je pravo etničko čišćenje, a Kosovo je sada evropska prestonica trgovine drogom i ženama. Za dobar nedavni izvještaj na koji nećete pronaći da ga Lippman poziva, pogledajte Jan Oberg, PressInfo # 195, Transnational Foundation for Peace and Future Research (29. mart 2004., http://www.transnational.org/pressinf/2004/Pi195_KosovoEmbarass.html ), i PressInfo #197 (29. april 2004., http://www.transnational.org/pressinf/2004/pi197_KosovoEnd.html ).
Hiljade Srba je ubijeno u Zapadnoj Bosni i Hrvatskoj Krajini u godinama 1992-5, ovo drugo je zaista masovno etničko čišćenje, ali pod okriljem SAD. Lipman je ogorčen zbog mog navodnog "negiranja" srpskih zločina, ali njegovo vlastito poricanje zločina NATO-a, bosanskih Muslimana, Hrvata i kosovskih Albanaca je iz nekog razloga sasvim razumno.
U stvari, ja uopšte ne poričem srpske zločine i smatram da su bili ozbiljni i da ih treba osuditi i procesuirati. Ali ne trošim mnogo vremena na njih jer je to jedina preokupacija Lipmanovih i ogromnog zapadnog propagandnog aparata, koji se fokusira isključivo na njih i uz integritet izvještaja State Departmenta iz 1999. o 100,000 do 500,000 ubijenih Albanaca, i to u okviru ružne političke agende. Ta agenda podrazumeva ne "pravdu za Albance", već stavljanje NATO rata u dobrom svetlu, izvinjenje za NATO i druge nesrpske zločine, i držanje Srba u teškoj nevolji i čitavo to područje osiromašeno i destabilizovano. Njegovo tobožnje interesovanje za Albance je lažno, jer im je loše na Kosovu i u Bosni, a brinu ih mnoge druge stvari osim nanošenja dalje štete Srbima.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati