Prvog aprila, državna sekretarka Hillary Clinton, predstavnici desničarskih bliskoistočnih naftnih država, nizali su druge države, a "Sirijsko nacionalno vijeće" sastalo se u Turskoj kao "prijatelji Sirije" kako bi osmislili nove pristupe za okončanje tekućeg Assadovog režima borbe sa pobunjeničkim pokretom. Unatoč činjenici da su pobunjenici činili složenu i kontradiktornu mješavinu autentičnih demokrata, vjerskih fundamentalista, čak i elemenata Al Quede - bogate arapske države su se obavezale da će izdvojiti 100 miliona dolara za plaćanje opozicionih boraca, dok je Clinton obećao "komunikacijsku opremu" za pomoć pobunjenicima izbjeći sirijsku vojsku.
Na osnovu dosadašnjih iskustava, tako naizgled skromni počeci stranih intervencija u domaćim sukobima neumoljivo dovode do eskalacije kada objekti takvog pritiska odbijaju da popuste. To bi mogao biti slučaj u Siriji gdje je Clinton, sa karakterističnom institucionalnom arogancijom, pozvao nekontroliranog Bashara Assada da napusti mjesto predsjednika – nešto što u ovom političkom trenutku nije u planu.
Mirovni pokret je do sada gotovo šutio o sirijskom sukobu – unatoč postojanju miroljubivih alternativa koje su vrijedne podrške. Ta šutnja je možda razumljiva u svjetlu hitnog prioriteta za sprječavanje napada na iranska nuklearna postrojenja.
Tu je i nepogrešiva stvarnost sirijskih snaga angažovanih na ubijanju i sakaćenju hiljada civila u ratu koji je za mnoge dvosmislen – sa korumpiranim i represivnim režimom koji se suočava sa loše definisanim snagama koje podržavaju reakcionarne strane sile i koje je usidrena „Slobodna sirijska vojska “ – i sama optužena za mučenje i pogubljenja po prijekom postupku.
Drugi razlog za dvosmislenost i konfuziju je historijsko naslijeđe imperijalizma na Bliskom istoku. Francusko starateljstvo nad Sirijom nakon Prvog svjetskog rata posadilo je sjeme sektaškog sukoba kada su različite vjerske i etničke grupe bile proizvoljno spojene ili razdvojene. Nakon što je Sirija stekla nezavisnost nakon Drugog svjetskog rata, alavitska manjina (2 miliona od 22 miliona), izdanak šiitskog islama, bila je toliko politički spojena sa većom Sirijom da se nije mogla odvojiti uprkos svojoj žarkoj želji kako bi se okončala diskriminacija koju je pretrpjela osamostaljivanjem.
Postkolonijalistička nestabilnost u Siriji kupila je petnaest poslijeratnih puča koji su kulminirali preuzimanjem vlasti 1970. od strane frakcije Ba'ath stranke koju je predvodio alavitski general Hafez al-Assad.
Jedno od karakterističnih nasljeđa kolonijalne vladavine je zastoj u razvoju radničke klase, potisnuti sindikati i brutalizirana, raštrkana ljevica. U takvim okolnostima, vojska (ili unutarnja frakcija) čiji se oficiri često obrazuju i obučavaju u zrelim industrijskim zemljama postaje ključna — i kontradiktorna — snaga za modernizaciju.
Assad na vlasti pokrenuo je opsežne javne radove, poboljšao zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. On je također okupio vojsku i vladu s vjernim alavitima, otvarajući poslovne mogućnosti za većinske sunite, kao i pružajući jednako državljanstvo za kršćane i Druze. U vanjskoj politici Assad je njegovao nezavisnost od bloka SAD-NATO, uspostavljajući bliske strateške i vojne odnose sa SSSR-om. U isto vrijeme, Assad i njegovi sunarodnici Alawite i Ba'ath uspostavili su nemilosrdno represivni režim nad zemljom, koristeći ogroman sigurnosni sistem kako bi osigurali političku kontrolu. Prema riječima jednog od vodećih stručnjaka za Siriju, Elaine Hagopian: "Zbog njegove sposobnosti da unese stabilnost u Siriju nakon godina sumornih državnih udara... bio ga je voljen od strane svog naroda. Zbog njegove čvrste kontrole nad političkom slobodom izražavanja i pokroviteljstva vjerni sljedbenici alavita, mrzeli su ga."
Ta kontradiktorna situacija dijelom objašnjava mutnost sadašnje smrtonosne borbe koja se vodi u Siriji. Bashar al-Assad, koji je naslijedio svog preminulog oca, pomogao je u stvaranju relativno otvorenijeg i opuštenijeg društva. Iako sigurnosni aparat nije nestao, postao je manje nametljiv. Ali ispod površine naizgled samouvjerenog društva, kontinuirano gušenje demokracije i alavitske korupcije konačno je dovelo do sirijske varijante Arapskog proljeća i ubilačkog odgovora vojske i sigurnosnih snaga koje su odnijele više od devet hiljada života. ovu tačku.
Želja velikih segmenata sirijskog društva za okončanjem represije, za demokratskim promjenama, za ekonomskim prilikama i boljim životom bez dominacije alavita izazvane korupcijom, pomaknula ih je na ulice da se suoče s oružjem vojske. S druge strane je veliki broj onih koji su imali koristi od blagodati koju je dao Assadov nagon za modernizacijom, privilegirani alaviti i razne vjerske manjine koje su izborile ravnopravnost i sada strahuju od njenog gubitka ako fundamentalistički elementi i frakcije Al-Quede izađu iz rastuće pobune.
Njihove strahove ne ublažava postojanje "Slobodne sirijske armije", koja sadrži odmetničke elemente uz malo političke koherentnosti, i Sirijskog nacionalnog vijeća, materijalno i možda duhovno udaljenog od demokratskih snaga na ulicama. Iseljenički oportunisti unutar Vijeća daju malo nade za post-alavitski režim bez korupcije. Čini se da je Vijeće ujedinjeno samo željom da se riješi Bašara, dok nestrpljivo traži intervenciju SAD-a, NATO-a i reakcionarnih naftnih država kako bi iznudili njegovu smjenu.
Šutnja među mirovnim aktivistima ne može se opravdati u svjetlu historijskog iskustva koje ma koliko naizgled minimalna strana vojna intervencija na početku izgledala; više nasilja i ubijanja je neizbježno. U ovom trenutku SAD i arapske naftne države spremne su samo da podijele novac umjesto oružja pobunjenicima – strahujući da bi oružje moglo završiti u rukama operativaca tipa Al Queda. Ali s naglašenim ciljem Hillary Clinton da se Sirija oslobodi Bašara (sigurno će ojačati otpor alavita), uz šanse da predviđeni prekid vatre možda ne dođe do kraja – smrtonosno oružje će biti sljedeće; bit će eskalacije nasilja i mnogo više smrti.
S obzirom da Washington u ovom trenutku dijeli pobunjenicima "opremu za komunikaciju", njegova intervencija na jednoj strani sukoba ojačava drugu stranu, produbljuje sumnje na svim stranama, otvara put tokovima oružja i podriva šanse za mir. U svjetlu svega ovoga, javne izjave aktivista za mir i pravdu koji se protive vanjskoj intervenciji i podržavaju trenutni prekid vatre uz posredovanje izaslanika UN-a Arapske lige u Siriji Kofija Anana mogu biti konstruktivan glas koji ispunjava opasnu prazninu.
Mora se nešto reći i o "humanitarnim intervencijama" koje su često zbunjivale i imobilizirale mirovne aktiviste. Takve intervencije imperijalnih sila nikada ne prevazilaze
materijalne i institucionalne potrebe carstva. Intervenirane zemlje su iskusile pljačku i rasprodaju svojih resursa (posebno ako je ključni resurs nafta); društvena fragmentacija, oslabljena demokratija pod parlamentima u kojoj dominiraju privilegije, napadi na radničke pokrete i ljevicu, rastuće siromaštvo, oslabljeni zdravstveni i obrazovni sistemi i trula infrastruktura. To je u različitom stepenu bila sudbina Iraka i Libije u kojima se unutrašnja ubistva nisu završila, Haitija, Avganistana; raskomadane, osiromašene države bivše Jugoslavije, itd. S druge strane, represivni režimi kao što su Bahrein i Jemen u savezu sa imperijalnim državama rijetko su, ako ikad, podvrgnuti "humanitarnim intervencijama". U nekim slučajevima imperijalne sile napuštaju režime koji se kolebaju pod pritiskom masovnih uspona (Egipat, na primjer) koje onda manevrišu kako bi zadržale utjecaj putem novih političkih aranžmana.
Istinski humanitarni odgovor na sirijski pokolj je zahtjev za prekid vatre pod nadzorom UN-a, povlačenje svih vojnih snaga i teškog naoružanja iz naseljenih centara, trenutno stvaranje sigurnih koridora za tranzit medicinskih zaliha i druge hitne pomoći, oslobađanje proizvoljno pritvorenih ljudi, pravo na mirno okupljanje i demonstracije. Takav sporazum može otvoriti politički dijalog između svih sukobljenih snaga za stvaranje poštenog i potpuno reprezentativnog ustavnog poretka.
Kofi Anan je odredio 10. april za implementaciju takvih sporazuma. Glas Washingtona kanaliziran preko Clintonove izrazio je skepticizam da će Asadov režim to poštovati
odredbe zasnovane na neuspjehu ranijih prekida vatre da se zadrže. Međutim, najnoviji prijedlog da se zaustavi ubistvo ima jednoglasnu podršku Vijeća sigurnosti UN-a. Značajno je da je Rusija, koja uglavnom održava svoje odnose sa Sirijom iz sovjetske ere, pozvala Assada da učini prvi korak u povlačenju trupa sa gradskih ulica, dodajući da bi pobunjenici trebali brzo uzvratiti. Političke snage sa sposobnošću da odlučujuće utiču na događaje su usklađene za uspeh, posebno uz podršku glasnih mirovnih pokreta širom sveta.
Sat je kasno; ali još nije kasno da se mirovni pokret koji je ponovo pokrenuo da se suprotstavi američkoj intervenciji. Ta intervencija je recept za eskalaciju smrtonosnog sukoba, a ne za spašavanje ranjenog stanovništva. Još nije kasno da se pridružimo univerzalnom zahtjevu za prekid vatre 10. aprila kao kritičnom koraku na putu ka miru.
Mark Solomon je bivši nacionalni kopredsjedavajući Komiteta za korespondenciju za demokratiju i socijalizam (CCDS).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati