Za razliku od 2004. godine, globalni mediji ne bruje oko predstojećih avganistanskih predsjedničkih izbora zakazanih za 20. avgust. Malo stidljivo izvješće koje se može naći u mejnstrim medijima prepuno je pesimizma. Hamid Karzai, vodeći među 41 kandidatom, nije uspio izazvati simpatije medija koje je uspio prošli put sa svojim telegeničnim Chappan (zelena haljina), Karakul (kapa) i znanjem engleskog govornog područja.
Da stvar bude gora, njegov izbor potpredsjedničkog kandidata, tadžikistanskog vojskovođe Qasima Faheema, pokazao se previše provokativnim da bi ga ignorirala čak i misija Ujedinjenih naroda u Afganistanu. Šef Misije, kai Edie, zamolio je Karzaija da izabere nekog drugog.
Qasim Faheem, prema Bradu Adamsu, azijskom direktoru njujorške organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch, "jedan je od najozloglašenijih gospodara rata u zemlji, s krvlju mnogih Afganistanaca". (Reuters, 5. maj)
Karim Khalili, sadašnji potpredsjednik i Karzaijev potpredsjednik za mjesto drugog potpredsjednika, jednako je zloglasni vojskovođa. Etnički Hazara, Khalili je nekada bio blizak Teheranu, ali se brzo distancirao od Ajotolaha u post-talibanskom periodu. Dakle, nagrađen mjestom potpredsjednika.
Kako bi osigurao svoj ponovni izbor, Karzai je sklopio saveze sa ratnim vođama iz svih etničkih grupa u Afganistanu. U uzbekistanskom naselju, Karzai se oslanja na Rašida Dostuma. U Helmandu će narko-baron Sher Mohammad Akhundzada osigurati pobjedu Karzaija. Paštunski vojskovođa Gul Agha Sherzai će osigurati Kandahar. Rasul Sayyaf je također podržao Karzaija. Međutim, ne treba kriviti Hamida Karzaija. Vašington je zavisio od istih ljudi u donošenju „stabilnosti i demokratije“ u posttalibanskom periodu.
Avaj! Karzaijev glavni rival, bivši ministar vanjskih poslova Abdullah Abdullah, teško da je izbor da se razmeće kao dečko s plakata za demokratiju uprkos sloganu njegove kampanje ("Promijeni"), pokušaju da karikira Obamu. Ljudsko lice za brutalnosti Sjeverne alijanse, Abdullah Abdullah nije vojskovođa. On je njihov glasnogovornik. Kao nekada Hamid Karzai. Stoga ne čudi da New York Times traži utočište kod Ašrafa Ganija, „tehnokrata“, koji „protresa avganistansku kampanju“: „Bivši ministar finansija sa iskustvom u američkoj akademiji i u Svjetskoj banci, g. Ghani, 60 , kaže da pokušava promijeniti politiku u Afganistanu. Koristeći televiziju i radio, internet donacije i studente volontere, kao i tradicionalne mreže poput vjerskih vijeća, on nastoji doći do mladih ljudi, žena i siromašnih i učiniti neočekivano: pobijediti predsjednika Hamida Karzaija.” (NYT, 13. avgust)
Neočekivano će ostati neočekivano ako se pogledaju ankete koje su nedavno sproveli Međunarodni republikanski institut i Glevum Associates. Obje ankete su pokazale da je samo 3-4 posto Afganistanaca spremno glasati za službenika Svjetske banke uprkos uslugama koje je iznajmio politički strateg James Carville i "Promijeni" kao glavni slogan poput Abdulaha Abdulaha.
Prema ovim anketama, Ghani je bio na dalekom četvrtom mjestu iza Ramzana Bašardosta.
Etnički Hazara, Bašardost je možda jedini kandidat koji je široko poštovan među Afganistancima zbog svog integriteta. Bivši ministar, Bašardost, kritikovao je korupciju u Karzaijevoj administraciji. Uvek je dizao ton za bezglasno. Međutim, bez oružja i droge-novca, nema šanse. Takođe, snagu njegovog karaktera neutrališe njegova intelektualna slabost. Njegova nedavna izjava, tokom debate na Ariana TV, da bi napravio jedinicu komandosa od 5000 vojnika, da ubije predsjednika Pakistana ako ISI maltretira avganistanske izbjeglice, postalo je predmet šale. Njegov zavjet da će pripojiti i asimilirati Mashad (u Iranu), Panjdeh u Turkmenistanu i sav Durand (granična područja između Afganistana, Pakistana) nazad u Afganistan samo mu je učinio medvjeđu uslugu. (urozgan.org)
Ostali kandidati (troje od 41 su u međuvremenu odustali od svojih ponuda u Karzaijevu korist, dok je jedan zbog Abdulaha) uključuju sve vrste nadrealističkih negativaca i nezabavnih klovnova. Tu je Shahnawaz Tanai koji je ubrzao svrgavanje dr Nagiba s vlasti 1992. godine, kada je izdao Kabul i pridružio se mudžahedinima. Nekada kao ministar odbrane pod dr. Nagibom, bio je snažan pristalica sovjetske intervencije. Sada izjavljuje da nema razlike između NATO-a i Crvene armije (BBC Persian 9. avgusta).
Nekada član Parcham frakcije i ambasador u Moskvi iz sovjetskog doba, Habib Mangal se također kandiduje. Bivši komandant talibana, Mullah Rocketi (narodni poslanik), nadimak koji je stekao tokom "džihada" protiv Sovjeta zbog svoje ljubavi prema raketama, više ne smatra da je demokratija nespojiva sa islamom. Stoga, on također ima oči uprte u raskošno predsjedništvo koje ljubomorno čuvaju američke trupe.
Novinari koji traže sočne priče ne moraju da brinu. Na njihovo olakšanje, tu su i dvije kandidatkinje: Frozan Fana i Shehla Ata.
Shehla Ata, također član avganistanskog parlamenta, kaže: "Talibani su moji sinovi." (BBC Persian 8. avgusta)
Da ne duljim, Frozan Fana izjavljuje: „Talibani su moja braća“. (BBC Persian 13. avgusta)
Iako ostali kandidati nisu objavili svoje srodstvo s talibanima – čak i ako su mnogi bili njihovi rođaci džihadi – ipak je svaki drugi kandidat iskreno obećavao dijalog s talibanima.
Čak i Hamid Karzai sada želi da ima Loya Jirgu (Veliku skupštinu plemenskih poglavara) da pozove talibane na razgovore. (BBC pašto, 13. avgust)
Abdullah Abdullah, o pobjedi na izborima “želio bi raditi na pomirenju sa talibanima”. (New York Times, 23. jul)
Jedan kandidat, Sarwar Ahmadzai, tokom TV debate (8. avgusta) otišao je korak dalje u svom pokušaju da privuče glasače i izjavio da su ne samo mula Omar, čak i Gulbadin Hekmatyar, kao i Jalal ud Din Haqqani, braća svih Avganistanaca. Ljuti Bashardost je odgovorio da nikada neće dozvoliti da navodni kriminalci poput ovih budu dio njegove vlade. Ahmadzai ”besno skoči sa stolice, protrese pesnicom i baci svoje nalivpero na dr. Bašardosta vičući da je on jedna porodica sa mulom Omarom, Hekmatjarom i Hakanijem… i dr. Bašardost mora da pokaže svoje poštovanje ovim velikanima” . (Kabulpress.org)
Paradoksalno, svi oni koji obećavaju da će privoljeti talibane šute o američkoj okupaciji. Iako su Latif Pedram, Ramzan Bashardost, Shanawaz Tanai čak i Ashraf Ghani obećali da će zatvoriti Bagram, avganistansku verziju Abu Gharaiba, američka okupacija nije pitanje u izbornoj debati. Ključni problemi bili su korupcija i sigurnost (ili nedostatak istih). Nedostatak sigurnosti ne duguje se samo rastućoj militantnosti talibana. Neodbrambeni Avganistanci strahuju od vladajućih (Sjeverne alijanse) više od talibana. Talibanska pobuna je, bez sumnje, sigurnosna noćna mora, ali ekscesi (ubistva, silovanja, otmice) koje su počinili ratni zapovjednici koje podržava NATO podjednako su doprinijeli pogoršanju situacije u vezi sa zakonom i redom. Osim zloupotrebe ljudskih prava, ovi gospodari rata su ekonomski pljačkali, u tandemu sa porodicom Karzai, Afganistan.
Od generala Stanleya McChrystala, najvišeg američkog vojnog načelnika u Afganistanu, do ratnih huškača poput kolumniste Thomasa Friedmana, koji su u posljednje vrijeme krivili „korupciju u administraciji Karzaija“ za pobunu Talibana.
Novac pomoći koji stigne u Kabul ministri zgodno čuvaju u džepu. Trgovina drogom nudi još jednu priliku da brzo zaradite novac u slučaju da se poslovne usluge, mito i mito pokažu nedovoljni da zadovolje žudnju vladajućih klika za novcem.
Prije pet godina, Afganistanac je stajao u redu ispred biračkih mjesta u nadi sigurnosti. Njihove nade su raskošno izneverene. Plemenske ili etničke afinitete (ili rivalstva), novac i oružje mogu političkim paparacima pružiti foto-operacije 20. avgusta: birači koji ispruže ljubičaste palčeve. Odaziv će ostati nizak i ako se ide prema gore navedenim anketama, Karzai (vjerovatno će dobiti samo 36% glasova prema anketi Glevuma) će se suočiti sa drugim krugom. Ostaje da se vidi da li Karzai oponaša primjer svog iranskog kolege ili ne, međutim, protivnici poput Ashrafa Ghanija su za svoju kampanju usvojili zelenu boju. Samo u slučaju!
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati