Dva događaja koja prkose logici sokola dogodila su se u istom mjesecu. Prvo, 5th juna Državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država John Kerry sastao se sa ministrom vanjskih poslova Venecuele Eliasom Jauom i izjavio da se složio da nastavi sa "pozitivnijim odnosima" s Venecuelom. Zatim, samo nekoliko sedmica kasnije, Iranci su glasali za predsjednika koji je otvoreno glasao argumentirano protiv nuklearna proliferacija.
Šta se desilo? Prijatan odnos Irana i Venecuele u poslednjoj deceniji trebalo je da bude zbir svih strahova za Vašington. Dva “tiranina”, Mahmud Ahmadinedžad i Hugo Čavez, optuženi su za susponzorisanje svih vrsta divljih, fantastičnih zavera od strane vašingtonskih ratnih huškača. Ali da li je odnos Irana i Venecuele ikada bio usmjeren na slamanje “slobodnog svijeta” okupljanjem nesvetog saveza narko-bosova, islamista i socijalista, ili postoji malo razumnije objašnjenje?
Luda brigada
Upravo u martu je Roger Noriega isporučio svoj crvenokrvno svedočenje pred Komitetom Predstavničkog doma za vanjske poslove koji je tvrdio da su se latinoamerički trgovci drogom, Hezbolah, Venecuela i Iran ujedinili u nekoj vrsti zamršene zavjere koja uključuje vođenje "asimetričnog rata protiv američke sigurnosti, interesa i saveznika bliskih domovini". Uz tvrdnju da “operativci Hezbolaha i njihovi radikalni antisemitski saveznici imaju važne visoke pozicije u venecuelanskoj vladi”, Noriega je također tvrdio da je ostrvo Margarita u osnovi jedan veliki kamp za obuku Hezbolaha (mogao bi malo umanjiti vladin ambicije za razvoj sektora turizma) i da se visoki “čavisti dužnosnici rutinski upuštaju u unosne šeme u koje su uključene kompanije koje zastupaju Hezbolah, kolumbijske terorističke grupe, trgovce narkoticima, venecuelanske finansijske institucije, pa čak i moćne državne entitete”.
Ukratko, ujedinjeni front Arapa, Iranaca, terorizma, droge i državnih preduzeća ujedinjenih protiv Washingtona. Norijega je daleko od usamljenog glasa koji upozorava na ovu dugu konzervativnih strahova. Potpredsjednik američkog Vijeća za vanjsku politiku Ilan Berman također upozorio da bezbroj nedavnih događaja u rasponu od nestašice toalet papira u Venecueli do kolumbijskog mirovnog procesa možda igra na ruku mutnoj "mreži koja Iranu omogućava da izvede napade u regiji". Prošle godine, an mišljenje u Miami Heraldu prodro do srži ove egzistencijalne prijetnje SAD-u: „najznačajnije i najopasnije vanjskopolitičke inicijative [bivšeg] Chavezovog režima“, njenog pozitivnog odnosa s Iranom. Članak se nastavlja tvrdnjom da prijetnju Irana i Venecuele da sarađuju na "prokrijumčarenju nuklearnog oružja u SAD... ne treba olako odbaciti".
Odnos između Karakasa i Irana bio je ključno razmatranje kada su zakonodavci usvojili Zakon o suzbijanju Irana na zapadnoj hemisferi iz 2012. (CIWHA), koji ima za cilj da se "pozabavi rastućim neprijateljskim prisustvom i aktivnostima Irana" u regionu. Otkako je usvojen CIWHA, venecuelanski državni proizvođač oružja bio je na meti američkih sankcija prema Zakonu o neširenju oružja u Iranu, Sjevernoj Koreji i Siriji (INKSNA).
Možda će događaji iz juna natjerati neke iz brigade straha da preispitaju odnos Irana i Venecuele. Na kraju krajeva, odnos između dvije zemlje i nije tako zlokoban kao što to čine ljudi poput Norijege. Ne, Iran i Venecuela ne sarađuju na nuklearnom napadu na Majami, a PDVSA možda zapravo nije front Hezbolaha. Realnost veze je jednako zanimljiva, ali jednostavno ne čita kao roman Iana Fleminga.
I malo stvarnosti
Dok se vojna saradnja između Irana i Venecuele još uvijek povremeno pojavljuje na naslovnicama, energetski resursi su pravi oslonac odnosa. U 2010. godini obje zemlje su se složile da ulože 760 miliona američkih dolara u međusobne energetske sektore. Povrh toga, prema drugom sporazumu, 800 miliona dolara vrijedan venecuelanski benzin isporučen je Iranu. U narednoj godini, preko 14,000 kuća koje su izgrađene u Venecueli u okviru stambene misije izgrađeno je uz iransku pomoć. U 2012. godini potpisan je niz novih sporazuma između dvije zemlje; uglavnom u oblasti tehnologije, poljoprivrede, prerade hrane i niskogradnje. Odnos između Irana i Venecuele je jasno višestruk – ima odbrambeni aspekt, ali je uglavnom fokusiran na civilne projekte.
Razumna… ne, neizbježna politika odvraćanja
Fokusiranje na odnos Irana i Venecuele kao odbrambene inicijative ne daje tačan utisak o cijeloj priči, ali je, ipak, najkontroverzniji aspekt odnosa. Ipak, ovaj odnos kao aspekt odbrambene politike nije samo razuman, već je gotovo neizbježan s obzirom na postupanje Washingtona s dvije zemlje posljednjih godina.
Kao što je Michael Corcoran s pravom istakao u februaru, uprkos tome što su ga veći dio zapadnih medija strpali u isti koš, vlade Irana i Venecuele ne mogu biti drugačije. Kao Corcoran tvrdi:
“Venecuela ima međunarodno priznate izbore i radi na osnaživanju radničke klase i siromašnih. Chavezovi protivnici u Venecueli mogu slobodno da emituju svoje nezadovoljstvo i to rade. Venecuela bi zapravo mogla biti jedina nacija u kojoj su mediji mogli javno pozvati na državni udar izabranog lidera, kao što su to učinili neki venecuelanski mediji 2002. godine, i ostali u eteru. Svakako, takve aktivnosti ne bi bile dozvoljene u Sjedinjenim Državama. Nasuprot tome, Iran, islamistička država, zatvara disidente, pogubljuje homoseksualce, a njime s apsolutnom moći vlada vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei. Ipak, za američke medije, Iran i ljevičarske vlade Latinske Amerike su samo komad. Ova pretpostavka podupire demonizaciju lidera "ružičaste plime" kao opasnih pijuna u navodnim naporima Irana da izgradi nuklearno oružje - nastojanja koja nisu potvrđena od strane američkih obavještajnih agencija ili Međunarodne agencije za atomsku energiju.
Ni sam ne bih mogao bolje da se izrazim.
Bez obzira na to, prezir s kojim se Washington odnosio prema obje zemlje u protekloj deceniji naveo ih je da preduzmu niz sličnih akcija na međunarodnom teatru. Ako globalni hegemon tretira dvije zemlje slično, onda ne bi trebalo biti misterija kada obje reaguju na sličan način. Zaista nikoga nije trebalo iznenaditi da vide kako Iran i Venecuela vode politiku odvraćanja tokom posljednje decenije.
Otkako su SAD podržale državni udar protiv Čaveza 2002. godine, Venecuela je razvila višeslojnu strategiju odvraćanja koja se prvenstveno oslanja na razvoj regionalnih saveza (pogon za modernizacijom venecuelanske vojske je u najboljem slučaju dopunski). Kao što je bilo očigledno većini posmatrača ovogodišnjeg samita Organizacije američkih država (OAS), ova strategija je bila ništa drugo do spektakularan uspeh. Od pitanja u rasponu od borbe protiv narkotika do slobodne trgovine, SAD i Kanada su izgledale prilično usamljene. Međutim, pokušaji Irana da se integriše u međunarodnu zajednicu su propali, uglavnom zbog napora SAD-a i Izraela. Stoga, dok venecuelanski predsjednik Nicolas Maduro uživa snažnu podršku većine Latinske Amerike (za dokaz, ne tražite dalje od njegove turneje po Južnom stošcu, koju je VA pokrivao OVDJE i OVDJE), Iran je okružen američkim režimima u Iraku, Pakistanu, Afganistanu, Saudijskoj Arabiji i drugim zaljevskim državama Bahreinu, Kataru, Kuvajtu, Omanu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Štaviše, suprotno Norijeginom gajenju straha, kao Nedavno je izvijestio Bloomberg, čak je i State Department priznao da "iranski utjecaj u Latinskoj Americi i na Karibima jenjava". U takvom kontekstu, ako Iran razvija nuklearno oružje (o čemu nema dovoljno dokaza) onda je to uglavnom rezultat američke politike. Ako je atomski energetski program zemlje zaista miran, onda je iranskom rukovodstvu očajnički potreban neka vrsta efikasnog modela odvraćanja; posebno kada se čini da je Benjamin Netanyahu pod utiskom da iranski lideri planiraju drugi holokaust. Vrhovni vođa Ali Hosseini Khamenei treba samo da pogleda u susjedstvo Iraka da vidi šta se dešava kada američki/izraelski jastrebovi pokucaju, a vi nemate nikakvo oružje za masovno uništenje. Zaista, da je Sadam Husein zaista imao oružje za masovno uništenje, vjerovatnoća da bi čak i jastrebovi riskirali svoje raspoređivanje invazijom je mala.
Dakle, dok u Washingtonu još uvijek ima dosta onih koji su željni da udaraju u bubnjeve rata, u stvarnosti i Venecuela i Iran vode odbrambenu politiku suočeni s vrlo stvarnom agresijom SAD-a. Za Iran se agresija Washingtona manifestuje uglavnom u politici okruženja i sve strožim ekonomskim sankcijama, koje su milioni života u opasnosti. Oni su dopunjeni izraelskom agresijom, posebno u obliku Podrška Mosada grupa poput iranskog narodnog mudžahedina, koji je izveo brojne terorističke napade na iranskom tlu. Ovisnost SAD o venecuelanskoj nafti čini opsežne sankcije nepoželjnim za Washington, a pokušaji opkoljavanja Venecuele su u potpunosti propali, ostavljajući eksploataciju venecuelanske opozicije kao jedinu održivu opciju u posljednjih nekoliko godina. Međutim, kao Prethodno sam raspravljao, pokušaji SAD-a da izoluju i destabilizuju Venecuelu nisu uspjeli do te mjere da bi u krajnjoj nuždi Washington mogao pokušati zapravo podsticati saradnju s Karakasom.
Znači li to da SAD neće pokušati ugasiti odnose Venecuele i Irana u budućnosti?
Nikako, iako će se fokus promijeniti. Za razliku od prije jedne decenije, iransko-venecuelska veza više nije obostrano korisna kao strategija odvraćanja. Dok Venecuela još ima mnogo toga da dobije od saradnje sa Iranom u oblastima kao što su poljoprivreda i tehnologija (Cavimova nova Harpija je odličan primjer potonjeg), Venecuela vjerovatno neće vidjeti toliko dividende odvraćanja u budućnosti. Između ALBA-e, PetroCaribe-a i Mercosur-a, geopolitički značaj Venecuele je naglo porastao tokom posljednje decenije, dok gvozdeni stisak SAD-a na zapadnoj hemisferi brzo postaje loša uspomena. Iranu je, s druge strane, potrebna sva pomoć koju može dobiti. Ako je vjerovati zapadnim medijima, sankcije rade tačno kako je predviđeno; kažnjavanje siromašnih. U međuvremenu, Izraelci omča se stežei SAD propagandna mašina nastavlja da se kotrlja. Kao što je Hugo Chavez jednom rekao, “optužuju nas da smo prijetnja Sjedinjenim Državama. Oni su prijetnja, i to ne hipotetička, već stvarna, dokazana prijetnja.”
S obzirom na sve manje sigurnosne dividende koje Iran može ponuditi Venecueli, ako Maduro nastavi nastaviti s bliskim vezama s Teheranom, to će vjerojatno biti s nadom da će osigurati da Iranci nikada ne budu žrtve nečega sličnog humanitarna katastrofa odvija u Siriji. Nukiranje kopna SAD-a ili prodaja kuća za odmor na Karibima Hezbolahu vjerovatno nisu previše na dnevnom redu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati