KADA god se razgovara o vanjskoj politici FILIPINA prema Sjedinjenim Državama, potonjih se "vojna pomoć" Filipinima nikada ne propušta. Kada je, na primjer, filipinski radnik Angelo dela Cruz otet u Iraku prošlog jula, određene ličnosti su upozorile da ga ne treba spašavati iz straha da će izgubiti milione u američkoj vojnoj pomoći. Glasnogovornik predsjednika Ignacio Bunye morao je potvrditi da su SAD i dalje naš "veliki brat u sigurnosnoj areni".
Tragična smrt Raymunda Punongbayana čiji rad nakon zemljotresa 1990. i erupcije planine Pinatubo duboko cijene mnogi Filipinci i njegovih osam drugih pratilaca u nesreći helikoptera prošle sedmice, rasvijetlila je vrstu "pomoći" koju dobijamo . Helikopter Huey u kojem su se vozili bio je jedan od polovnih helikoptera koje su Sjedinjene Države prenijele filipinskoj vojsci kao dio prve "vojne pomoći" toj zemlji.
Nakon što su samo u proteklih deset godina izbrojali najmanje šest nesreća, Ratno vazduhoplovstvo Hueyje s ljubavlju naziva "letećim kovčezima". Dalje, 1987. godine, tri helikoptera, od kojih su svi Huey, srušila su se na raznim mjestima u periodu od samo tri mjeseca. Čak i u vrijeme svog vrhunca, Hueyjev rekord tokom Vijetnamskog rata nije bio utješan: do 2,500 Hueya izgubljeno je oko polovine zbog borbe, a ostatak zbog "operativnih nesreća". Nije ni čudo što je čak i sekretar za socioekonomsko planiranje Romulo Neri odbacio ove zastarjele helikoptere kao "otpadne", a američku vojnu pomoć općenito kao "veoma ograničenu".
Više ovih bilješki svih 33 — bili su među onim što je predsjednica Gloria Macapagal-Arroyo ponosno donijela kući iz posjete Bijeloj kući 2003. godine. Iako je prijavila da je na tom putovanju uložila 356 miliona dolara vojne pomoći, ispostavilo se da je možda imala prerano je brojala jaja: 2003. godine Filipini su na kraju primili samo 82 miliona dolara i za „strano vojno finansiranje“ (FMF) i za „Međunarodno obrazovanje i obuku“ (IMET). U 2004. godini, ukupni FMF i IMET su pali na 23 miliona dolara i ponovo porasli na oko 33 miliona dolara u 2005. Zahtjev za 2006. se vratio na 23 miliona dolara.
Uz sve ono što dajemo, ono što dobijamo, barem ono što se ogleda u službenim zapisima, je jeftino. Uprkos strateškoj vrijednosti zemlje za SAD, vojna pomoć Filipinima zaostaje za Izraelom, Egiptom, Jordanom, Turskom, Poljskom, Pakistanom, Kolumbijom, Čileom, između ostalih. Traženi FMF za Filipine je samo 0.4% od ukupnog iznosa, u poređenju sa 50% za Izrael i skoro 30% za Egipat. Njegov udio u fondovima IMET-a u 2006. godini iznosi samo 3% ukupnog iznosa. Takva dodjela potkopava imidž Filipina koji su posebno dragi SAD-u, te stoga podliježu dodatnoj velikodušnosti.
Šta nam SAD daje?
FMF se odnosi na grantove koje američka vlada daje drugim zemljama za kupovinu američkog oružja, usluge i obuku. Kada su nam SAD dale 49 miliona dolara u FMF-u 2003. godine, na primjer, mogli smo koristiti novac samo za kupovinu opreme koju su proizvele američke odbrambene korporacije kao što su Lockheed Martin, Northrop Grumman, Raytheon, Carlyle Group, između ostalih. FMF je zapravo neka vrsta državnih subvencija američkog vojno-korporativnog kompleksa koje finansiraju američki porezni obveznici. To je također marketinški trik: kada dobijemo M16, bit ćemo zaključani i nećemo imati izbora osim da nastavimo plaćati proizvođaču pušaka za održavanje, buduće popravke i rezervne dijelove.
IMET su grantovi koji se koriste za plaćanje američkoj vojsci za “obrazovanje” filipinskih vojnika. Nastavni plan i program Škole Amerike, vojnog instituta u Gruziji za dotjerivanje latinoameričkih vojnika, je poučan. Škola je morala biti preimenovana nakon što je utvrđeno da se uči tehnikama mučenja zajedno s priručnicima o "ispitivanje". Njegovi alumni uključuju diktatore, komandante "eskadrona smrti" i druge ozloglašene prekršioce ljudskih prava.
Hueyjevi su dati kao višak odbrambenih artikala ili višak opreme namijenjen za odlaganje od strane američke vojske. Da bismo dobili predstavu o tome koliko ih SAD cijene, 2003. godine nam je ponuđena oprema u vrijednosti od samo 0.9 miliona dolara od prvobitne nabavljene vrijednosti od 9 miliona dolara. Hueyjevi su možda jeftini, ali mora postojati razlog zašto ih se SAD žele riješiti.
Ko dobija povlastice, a ko plaća račun je sasvim drugo pitanje. Pod FMF-om, na primjer, naši generali dobijaju svoje oružje, američki porezni obveznici preuzimaju račun, čak i dok američke korporacije za oružje i njihovi lokalni frontmeni dobijaju sav novac. Inače, jedan od najglasnijih kritičara odluke da se spasi Del Cruz bio je bivši predsjednik Fidel Ramos, koji je u jednom trenutku bio član savjetodavnog odbora Carlyle grupe. Dok neki čuvaju neočekivane prihode, svi smo primorani da plaćamo posledice spoljnopolitičkih izbora koje su drugi napravili za nas.
Zanimljivo, ono što se često ne pojavljuje u raspravama o američkoj vojnoj pomoći je ono što smo prisiljeni da trampimo u zamjenu za mrvice koje su nam bačene. Oni koji su bili spremni žrtvovati Dela Cruza kako bi spasili savez sa SAD, na primjer, nisu se lišili da zarađuju na ilegalnoj okupaciji za koju se procjenjuje da je ubilo preko 100,000 Iračana, sve zbog nekih "letećih lijesova" i M16.
Da budemo pošteni, SAD ne bacaju otpad samo na Filipine. U avgustu prošle godine, američki mornarički brod koji je učestvovao u "zajedničkim vojnim vježbama" uhvaćen je kako istovaruje ljudski otpad u vode zaljeva Subic. U našem odnosu sa "velikim bratom", tretiranje kao ispust iz tog broda poprimilo je doslovno značenje.
Herbert Docena
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati