Prije nepunih godinu dana, nakon povratka sa Haitija, Pisao sam za Z-net, „Vlada Sjedinjenih Država igra istu igru kao u Iraku – zagovarajući „promjenu režima“ na Haitiju. Njihova strategija uključuje ogromnu kampanju dezinformacija u američkim medijima, embargo na očajnički potrebnu stranu pomoć Haitiju i direktnu podršku nasilnim elementima, uključujući bivše vojne oficire i Duvalieriste, koji otvoreno traže svrgavanje predsjednika Aristida.” Današnji događaji na Haitiju pokazuju koliko je krvava američka igra.
Čak i dok Colin Powell insistira na tome da SAD NE traže “promjenu režima”, pokušaj da se svrgne legitimno izabrana vlada Jeana Bertranda Aristida postaje sve nasilniji iz dana u dan. Tokom protekle sedmice, najmanje 50 ljudi je ubijeno, a vjerovatno i mnogo više, u Gonaivesu, četvrtom po veličini gradu na Haitiju – većinom od strane onih koje Powell i proamerički mediji nazivaju “pobunjenicima”. Među mrtvima su tri pacijenta koji čekaju na liječenje u bolnici. Mnogima od 14 ubijenih policajaca tijela su gola vučena po ulici, odsječene uši i osakaćeni drugi dijelovi tijela. Gonaive i nekoliko malih gradova ostaju u rukama brutalne bande nasilnika, s direktnim vezama s "opozicijom" koju priznaju SAD i finansiraju republikanci - Konvergencijom i Grupom 184, čiji su glasnogovornici vlasnici trgovina znojnicama i bivši vojni oficiri . Ova „opozicija“ nastoji da se distancira od nasilja, ali nastavlja da insistira da je „ustanak“ opravdan. Američko ministarstvo za unutrašnju sigurnost priznalo je svoju zabrinutost najavljujući pripreme za do 50,000 Haićana koji bježe u Gvantanamu – ukazujući na to da SAD očekuju pokolj na Haitiju velikih razmjera.
Nedavno, kada su "pobunjenici" blokirali put iz Dominikanske Republike i ponovo zauzeli dva sela na sjeveru, stiglo je pojačanje s druge strane granice. Prema Ianu Jamesu iz AP-a, 14. februara, dvadeset naoružanih haićanskih komandosa, pucalo je kroz dominikansku granicu, ubivši dva dominikanska vojnika. S njima su bili bivši šef policije i vojni oficir Cap Haitiena, Guy Philippe, i šef Duvalierovog odreda smrti 1980-ih, Louis Jodel Chamblain. Chamblain je također bio vođa FRAPH, grupe paravojnih "atašea" tokom puča. Chamblain bliski saradnik, Emmanueal "Toto" Constant, priznao je da je CIA finansirala i upravljala. Chamblain je otkriven u dokumentima koje je pregledao Centar za ustavna prava u New Yorku kao jedan od prisutnih tokom planiranja, sa američkim agentom, atentata na pro-Aristidovskog ministra pravde, Guya Malaryja, 1993. godine. SAD odbija da objavi dokumente koje je zaplijenio od FRAPH-a tokom američke invazije 1994. – vjerovatno da bi prikrio veze CIA-e sa FRAPH-om. Philippe i Chamblain bili su među onima iz haićanske opozicije, koju su priznale SAD – Konvergencija – koji su organizovali konferencije u DR koje su finansirali i na kojima su učestvovali američki operativci iz Međunarodnog republikanskog instituta (IRI).
Sve je to novo samo po svom intenzitetu i obimu. Drski pokušaj državnog udara koji je rezultirao nasilnim napadom na Nacionalnu palatu, samo nekoliko sati nakon što ju je Aristid napustio, u decembru 2001. godine, donio je samo zahtjeve OAS-a i SAD-a da vlada Haitija isplati reparacije za štetu na opozicionoj imovini i da krivično goni one odgovoran. Aristid se povinovao. Od tada su Paul Farmer, Kevin Pina i drugi dokumentirali mnoge paravojne napade na policijske stanice, klinike i vladina vozila, te najveću elektranu u zemlji (Peligre), što je rezultiralo smrću mnogih vladinih službenika i drugih. Neki od ovih napada jasno su uključivali bivšu vojsku u savezu s paravojnim bandama kao što je Armee Sans Maman, koje su otvoreno povezane s ovomjesečnim nasiljem Gonaive od strane samozvanog "Fronta otpora Gonaives" i "Fronta nacionalnog oslobođenja i otpora". Neki su uključivali i džipove koji su bježali prema dominikanskoj granici. Ni u jednom od ovih dokumentiranih slučajeva nasilja američka vlada ili bilo koja od organizacija za ljudska prava sa sjedištem u SAD-u nije vapila – zadržavajući svoju kritiku za opravdano žaljenje ubistava tri, a moguće i pet haićanskih novinara u periodu od četiri godine, sugerirajući da je haićanska vlada u najboljem slučaju neefikasnost u krivičnom gonjenju, au najgorem saučesništvo u ubistvima.
Stoga nije iznenađujuće da je Powell sada samo zahtijevao da Aristidova vlada poštuje ljudska prava! On je osudio blokiranje "mirnih opozicionih demonstracija" od strane "pro-Aristidskih militanata". Stanovnici su bacali barikade jer su rekli da se plaše da bi se nasilje u Goniave moglo proširiti na glavni grad – iako je kamenje bačeno, nije prijavljeno smrtnih slučajeva ili povrijeđenih. Pauel nije rekao ništa o ekstremnim zločinima koje svakodnevno čine oni koji na različite načine nazivaju "pobunjenicima" i "kriminalci" protiv policije i vođa Lavalasa u Gonaives. Pitamo se kakav bi bio stav Bushove vlade da je grupa kriminalaca u Kanzas Sitiju ubila pedeset pristalica vlade i policije u ime suprotstavljanja ratu u Iraku, i da su nacionalni antiratni lideri odbili da to osude, insistirajući da održati demonstracije u Washingtonu iste sedmice. Kao što je Harold Geffrand, vlasnik malog preduzeća koji je bio među onima koji su bili na barikadi protiv opozicionih demonstracija, rekao za AP: „Ako ti momci dobiju vlast, možete li zamisliti šta bi se dogodilo? Uništili bi i uništili i uništili.” Vlada Haitija odmah je osudila blokiranje demonstracija i rekla da ove radnje nisu sankcionisali Lavalas ili njegovi saveznici. Demonstracije su se zapravo dogodile dva dana kasnije – sa oko hiljadu učesnika, kao i mnogo veće pro-Aristidove demonstracije. Obje grupe su držane odvojeno i čuvane od strane haićanske policije. Opozicioni lideri na demonstracijama ponovili su svoje "nenasilje", ali i podršku ciljevima pobune Gonaiva. (AP, 15. februar)
Američka igra na Haitiju oduvijek je bila dvostruka igra – javna izjava za “demokratiju” – u isto vrijeme pružanje konkretne tajne pomoći najnasilnijim antidemokratskim snagama. Pauel je pritiskao Aristida da „dođe do opozicije“ i jezivo je insistirao: „Bilo bi u suprotnosti sa našim planom da pokušamo da ga prisilimo sa funkcije protiv njegove volje“. Pauel je jasno rekao: „Insistiraćemo da Aristid zaustavi nasilje, uspostavi red i poštuje ljudska prava. Ipak, embargo pod vodstvom SAD-a nastavlja blokirati isporuku suzavca za haićansku policiju, ostavljajući policiji samo alternativu za ubijanje pljačkaša i nasilnih demonstranata, čime se u očima SAD-a „krše ljudska prava“; ili ih ignorisati – na taj način ne uspjevši vratiti red.
U međuvremenu, isti igrači američke vlade koji su podržavali kontraše u Nikaragvi – Otto Reich i Robert Noriega (Pogledajte odličnu seriju Kevina Pine u Crnom komentatoru) – davali su pomoć i utjehu onima koji podržavaju haitijske kontraše, insistirajući na tome da desnica dominira Konvergencija i njen elitni, pro-poslovni partner, Grupa 184, imaju pravo veta na svaki napredak ka održavanju izbora na Haitiju. Prije više od godinu dana, Noriega i Reich bili su povezani s planiranjem tajne konferencije u blizini Ottawe, na kojoj su prisutni američki agenti pozvali frankofone nacije da budu spremne pozvati na direktnu intervenciju i moguće starateljstvo UN-a nakon Aristidovog odlaska nakon eskalacije nasilja na Haitiju. Kanadski diplomata Denis Paradis, koji je predsjedavao sastankom, smijenjen je kada je uloga Kanade izašla na vidjelo.
Nije ni čudo što je ministar odbrane Donald Ramsfeld uhvaćen u sredini. Pomisao je kada su ga pitali o namjerama SAD-a: „Pretpostavljam da je način da se na to odgovori taj da se, suvišno je reći, da se svi nadaju da će situacija, koja ima tendenciju oseke i oseke, ostati ispod određenog praga i da postoji – mi ne planiram ništa da uradim. Pod tim ne mislim da nemamo planove. Očigledno, imamo planove da uradimo sve što nam padne na pamet. Ali mi – u ovom trenutku nema namjere, ili nema razloga vjerovati da bi bilo koje razmišljanje koje se iz dana u godinu ulazi u ove stvari – moralo biti iskorišteno.”
Video sam obe strane ove dvostruke igre kada sam otišao na Haiti u vreme Aristidovog povratka 1994. Video sam američki helikopter koji je sleteo Aristida u palatu i američke vojnike koji su čuvali neprobojnu kutiju iz koje mu je dozvoljeno da govoriti. Intervjuirao sam američke oficire na Centralnom platou koji su rekli da im je posebno rečeno da se prema FRAPH ponašaju kao prema lojalnoj opoziciji i da ne konfiskuju velike zalihe oružja na koje su naišli. Većina M-1 i M-14 koje se danas vide u rukama nasilnika Gonaive identifikovano je kao da dolazi iz onih zaliha haićanske vojske koje su ostale netaknute tokom američke okupacije. Nekoliko M-16 se, međutim, počelo pojavljivati i u Goniavesu – identično onima koje je dominikanska vojska masovno dala prije samo nekoliko mjeseci od strane američke vlade, u zamjenu za dominikanski pristanak na postavljanje 900 američkih vojnika uz dominikansku stražu u dominikanske granice – i za dominikanski sporazum da nikada ne koristi Međunarodni sud za optuživanje i suđenje američkih građana za ratne zločine. (Miami Herald, 6. decembar 2002.)
Dok bukvalno svi američki mediji inzistiraju na papagajskom ponašanju Powella i haićanske opozicije govoreći o situaciji Gonaives kao o "ustanku naroda", oni također ponavljaju mantru da je "pobunjeničke vođe" izvorno naoružao Aristid kao njegove lokalne kretene, i da je stoga odgovoran za napade na sopstvenu policiju. Takve poluistine se prosipaju po medijskim nalozima. Zapravo, oni koji su odgovorni za nasilje Gonaives su povezani s dvije lokalne bande – ili klanovi – ukorijenjene u Gonaives dugi niz godina. Jednu bandu, sa sjedištem u sirotinjskoj četvrti Raboto, predvodio je Amiot Metayer, a nedavno je sebe nazvala "Ljudožderska vojska". Druga, sa sjedištem u Jubileju, uključivala je Jeana “Tatoune” Pierrea, osuđenog za ozloglašeni masakr pristalica Aristida u Rabotou 1994. Metayerova grupa je tvrdila da podržava Aristida, ali kada su grupe za ljudska prava pritisnule vladu Haitija da ga procesuira za razne zločine, on je je uhapšen. I Metyayer i Tatoune pobjegli su iz zatvorske ustanove Port au Prince u avgustu 2002. godine, u hrabrom bijegu iz zatvora buldožerom. Krajem prošle godine, Metayer je ubijen, pri čemu su opozicija i Metayerovi sljedbenici krivili Aristida, ali je vlada ukazala na Tatouneove sljedbenike i opoziciju. Metayerov brat vratio se na Haiti iz SAD-a i pridružio se Tatouneu kako bi započeo kampanju protiv Aristidove stranke, Lavalasa i vlade. Oni su među onima koji danas kontrolišu Gonaives – zajedno sa onim što Washington Post (10. februar) naziva “višim ešalonima rukovodstva bivših oficira haićanske vojske”. Sada su im se direktno pridružili FRAPH/CIA operativci poput Chamblaina, koji je također osuđen u odsustvu za masakr u Rabotou.
Kakve god da su Aristidove greške i slabosti bile (a one su mnoge), one blijede u poređenju sa ekstremnom brutalnošću onih koji su danas umiješani u nasilje u Gonaivima i drugdje na Haitiju. Andy Apaid je ozloglašeni vlasnik trgovine znojnicama koji govori u ime Grupe 184 i koji, sa Evansom Paulom, predvodi demonstracije protiv Aristida u Port au Princeu. Apaid je predvodio uspješnu kampanju prošle godine da blokira Aristidov pokušaj da podigne minimalnu platu. To je oko 1.60 dolara dnevno – manje čak i 1995. godine. Apaid insistira da opozicija ne odobrava nasilje, ali ipak kaže da je “oružani otpor legitiman politički izraz” i da bi “pobunjenici” trebali ostati naoružani sve dok Aristid ne odstupi. Apaid i dalje ima američko državljanstvo, uprkos tome što je dobio pasoš Haitija, na osnovu lažne tvrdnje da je rođen na Haitiju.
Dva stuba pokušaja Haitija da zbace demokratski izabranu vladu Haitija su paralelna sa dve strane američke dvostruke igre. Na ovaj ili onaj način, krajnja igra je da se na vlast stave oni koji su skloniji politici SAD-a i haićanskoj eliti. Nije iznenađujuće da je Marc Bazin, dugo preferirani američki kandidat za predsjednika Haitija, ponovo prozvan u američkim liberalnim krugovima kao “kompromisno” rješenje za probleme Haitija! Bilo direktnim nasiljem ili strategijama „lakog udara“ (poput starateljstva UN-a predloženog na konferenciji u Paradisu prošle godine ili inicijative Caracom uz posredovanje Jamake i Bahama uz Powellov blagoslov) koje bi olakšalo Aristidu da „izbjegne krvoproliće ”, ono što SAD želi za Haiti je ono što želi za svaku zemlju s rukovodstvom koje nije pod njenom kontrolom – za Kubu, za Venecuelu, za Iran ili Irak: ružu pod bilo kojim drugim imenom – “promjena režima”.
Najveće pitanje je zašto se američki liberalni establišment u tome slaže s desničarskim republikancima – i zašto čak i većina nestale “ljevice” u SAD ili šuti ili grči ruke na Aristidove neuspjehe. Nevjerovatno efikasna kampanja dezinformacija u gotovo svim američkim medijima vjerovatno je odgovor: Aristid je konstruiran kao tiranin, i stoga je svako protivljenje njemu opravdano. Ovosedmični članak Amy Willenz u New York Timesu je posljednja ilustracija ovoga. Willenz, koji je dokumentirao američku igru od Duvaliera u Kišnoj sezoni, obrazlaže da je Aristid izdao narod Haićana koji ga je uopće doveo na vlast. Ona je u velikoj meri u pravu jer je Aristid igrao svoju „dvostruku igru“ – želeći da zadrži neke delove svoje originalne platforme kako bi doneo dostojanstvo i pravičnost siromašnima Haitija, dok je morao da kapitulira pred američkim zahtevima za privatizacijom i strukturnim prilagođavanjem kako bi da se zadrži na vlasti. Kao i Powell, i Willenz odbija nasilnu promjenu režima. Ali kao i Powell, čitajući između njenih redova dobijate jasno upozorenje. On mora otići dobrovoljno, inače će biti gurnut – bez obzira na cijenu života Haićana i bez obzira na to šta Haićani žele.
Sada je vrijeme da prestanemo s politički korektnim glupostima o Aristidu. Sada je vrijeme da se čuje usamljeni glas koji vapi u divljini vašingtonskog trusta mozgova, onog Vijeća za hemisferna pitanja (COHA), koji je dosljedno razotkrivao vezu između američke vlade i desničarskih krugova i haićanske opozicije, te upozorava da preuzimanje kontra stila bi moglo biti eminentno. COHA je već 2002. citirala haićanskog aktivistu za ljudska prava Pierrea Esperancea: „Ne znam kako ova situacija može trajati. Zemlja bi u svakom trenutku mogla eksplodirati.” Sada je vrijeme da podržimo rep.Maxine Waters i druge hrabre članove Crnog kluba u njihovom pokušaju da se suprotstave poluistinama američke vlade i medija koje za sve okrivljuju Aristida i pokrivaju američke veze s oživljavanjem onih koji su podržavali Duvaliera i počinili puč prije jedne decenije.
Ako naprednjaci, barem, ne razotkriju američku dvostruku igru, i zatraže podršku demokratskoj vladi Haitija, Haiti bi mogao podleći toj igri. Haićani će ponovo biti nazadovali u svojoj dvovekovnoj borbi za suverenitet i dostojanstvo. SAD bi mogle dobiti svoju dvostruku utakmicu na Haitiju ne za nekoliko godina, već za nekoliko sedmica.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati