Lideri KLJUČNIH UNIJA konačno alarmiraju zbog krize organizovanog rada – i pozivaju na hrabru akciju kako bi ponovo izgradili pokret. Na organizacionoj konferenciji od 300 ljudi 14. maja, čiji je domaćin bila Čikaška federacija rada (CFL), glavni govornik Bruce Raynor iz Unije igla, industrijskih i tekstilnih radnika (UNITE) razbio je ono što je nazvao "opakim" šefovima korporativne Amerike .
Umjesto da apeluje na poslodavce da krenu "velikim putem" partnerstva sa radnicima – tema koju je zvučao predsjednik AFL-CIO John Sweeney otkako je preuzeo dužnost krajem 1995. – Raynor je tvrdio da poslodavci, uz podršku Bijele kuće, namjeravaju propasti sindikati u svojim nekoliko preostalih uporišta. “Kažu da bismo trebali biti zabrinuti zbog islamskog terorizma”, rekao je Raynor. "Zabrinut sam za teroriste u Washingtonu."
Prezirući pritužbe poslodavaca da se sindikati bore prljavo, rekao je: "Braćo i sestre, ne prljamo se dovoljno." Ova agresivnija linija očigledno odražava poziciju sindikalnih lidera koji su se udružili da bi stvorili novi izvršni komitet AFL-CIO u februaru.
UNITE, rekao je Raynor, koncentriše se na obnovu svoje snage u tradicionalnoj bazi – industrijskim praonicama – umjesto među radnicima u javnom sektoru, koje je općenito lakše organizirati. Ovo je bio šamar sindikatima kao što je United Auto Workers (UAW), koji je regrutovao službenike državne vlade i diplomirane studente, dok je ulagao samo slabe napore da organizira nesindikalne fabrike automobila. U tom cilju, UNITE je pokrenuo organizaciju u Cintasu, najvećoj industrijskoj kompaniji za pranje veša na svetu.
Ali želja radnika da se ponovo izgradi neće zavisiti samo od učlanjenja novih članova, već i od toga da se projektuje kao lider u borbi za socijalnu pravdu, rekao je. Kako radnici trpe posljedice stagnirajuće ekonomije, nedostatka zdravstvene zaštite i rezova u socijalnoj potrošnji, "krajnje je vrijeme da se američki radnici - i sindikalni lideri - dovoljno naljute da učine nešto po tom pitanju", rekao je. Laburisti se moraju staviti u prvi plan borbe za prava imigranata, rekao je – tema koju su ponovili i drugi govornici na konferenciji.
Organizacioni direktor AFL-CIO Stewart Acuff govorio je o implementaciji ove strategije. Njegova centralna poruka bila je da Nacionalni odbor za radne odnose (NLRB) ne postoji da štiti pravo radnika na organizovanje, već djeluje kao oruđe poslodavaca.
Acuff je istakao da je studija Human Rights Watch-a pokazala da je pravo američkih radnika na organizovanje uskraćeno otpuštanjem sindikalnih organizatora i zastrašivanjem poslodavaca – i da su odluke NLRB-a u korist rada rijetke i obično dolaze godinama prekasno. Sindikati, tvrdi Acuff, stoga moraju zahtijevati od poslodavaca da priznaju sindikat kad god većina radnika potpiše sindikalne kartice – metod poznat kao „provjera kartice“. U suprotnom, sindikati moraju biti spremni na štrajk kako bi dobili priznanje, rekao je on. AFL-CIO će dati pravo da organizuje fokus Međunarodnog dana ljudskih prava 10. decembra, dodao je on.
Raynor i Acuff izazvali su buku u masi, koja je uključivala brojne izabrane vođe i organizatore iz čikaških građevinskih obrta i drugih tradicionalno konzervativnih sindikata. Prijem je bio daleko drugačiji od onog koji je imao bivšeg organizacionog direktora AFL-CIO Richarda Bensingera, čije su grube riječi upućene šefovima nacionalnih sindikata kasnih 1990-ih dovele do otkaza.
Ali danas, pad rada prisiljava sindikalne vođe da se suoče s ružnom stvarnošću. Zaista, vrijedna je pažnje činjenica da je CFL bio domaćin organizacione konferencije, budući da je Čikago decenijama bio bastion radničke desnice.
Iako je konferencija imala važnu ulogu u otvaranju debate u radničkom pokretu, neka ključna pitanja su izbjegnuta. Na primjer, iako je UNITE zauzeo jednu od najjačih antiratnih pozicija bilo kojeg velikog sindikata, Raynor je izbjegao pitanje američkog rata i okupacije u Iraku, osim što je izjavio da radnički patriotizam ne bi trebao biti doveden u pitanje.
Štaviše, još jedan istaknuti govornik, predsjednik Laborersa Terry O’Sullivan, malo je govorio o organiziranju, pozivajući umjesto toga na „revoluciju“ kako bi demokrate ušle u Bijelu kuću 2004. U stvarnosti, novac i aktivizam posvećen tome da se demokrate izaberu oduzimaju od resursa koji su prijeko potrebni za organizaciju – ostavljajući po strani sumnjive podatke demokrata o sindikalnim i radničkim pravima.
Možda je najočitija slabost bila to što Raynor, Acuff i O’Sullivan nisu uspjeli da se pozabave ogromnim ustupcima koje su sindikati ustupili poslodavcima u posljednjih nekoliko mjeseci – sa desetinama milijardi povrata samo u avio industriji. Ovo postavlja pitanje može li radna snaga uspješno doprijeti do neorganiziranih čak i ako predaje decenije vrijedne dobiti za one koji su već u sindikatima.
Pitanje koncesija se pojavilo u radionici o proizvodnji koju je vodio direktor United Steelworkers of America Distrikta 7 Jim Robinson. Robinson je, međutim, implicitno branio povrate, tvrdeći da je udruživanje s poslodavcima radi pritiska na ograničenja uvezenog čelika jedini način djelovanja koji je otvoren za sindikat. Ipak, to je upravo ona vrsta partnerstva između rada i menadžmenta koju su Raynor i Acuff osporili.
Ovakve kontradikcije ne bi trebale biti iznenađujuće. Nakon godina ugušene debate, napori sindikalnih lidera da otvore diskusiju bit će zaustavljeni i neujednačeni – ali bi mogli dovesti do prave borbe oko smjera radničkog pokreta. A to je upravo ono što je potrebno da se trudovi preokrenu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati