Kritičari progresivne politike i umjereni insajderi vlade dugo su upozoravali na trajno prisustvo Amerike na Bliskom istoku. Američki napad, upozoravaju, radikalizira mlade muslimanske fundamentaliste i potkrepljuje Bin Ladenovu poruku vjerskog džihada.
Zvaničnici administracije javno odbacuju ove kritičare (iako rijetke riječi iskrenosti ponekad izmiču - šef CIA-e Goss je priznao da je iračka invazija učinila Ameriku manje sigurnom), ali priznaju svoje stavove privatno. Ambicije američke hegemonije i nadmoći, međutim, prevazilaze brige o sigurnosti. Ideološka ambicija da se 'održi brava na svjetskoj energetskoj liniji spasa i potencijalno uskrati pristup svojim globalnim konkurentima' (poput Kine) prioritet je broj jedan za američke kreatore politike. Kontrola i pristup mogu se održavati na dva načina - vojni i ekonomski.
Veliki istorijski presedan leži u prvom. Površno ispitivanje političkih dokumenata otkriva da američka žeđ za uticajem i resursima prevazilazi partijske linije. Doktrina predsjednika Jimmyja Cartera iz 1980. postavila je današnji presedan. „Neka naš stav bude potpuno jasan: pokušaj bilo koje vanjske sile da preuzme kontrolu nad regijom Perzijskog zaljeva smatrat će se napadom na vitalne interese Sjedinjenih Američkih Država, a takav napad će biti odbijen na bilo koji način neophodno, uključujući vojnu silu.â€
Sadašnja Bushova administracija dovela je ovu američku paradigmu vanjske politike do njenog logičnog završetka. Budući da se u Perzijskom zaljevu nalaze dva od svaka tri barela svjetske nafte, kontinuirano američko prisustvo i kontrola Iraka jamči američku nadmoć. Ova izjava nije samo konspirološka tvrdnja liberalnog kolumniste; to se odražava u službenom izvještaju o strategiji nacionalne odbrane Sjedinjenih Američkih Država, koji je prošlog mjeseca objavilo Ministarstvo odbrane. „Naša uloga u svetu zavisi od efikasnog projektovanja i održavanja naših snaga u udaljenim okruženjima u kojima protivnici mogu pokušati da uskrate pristup SAD.“
Američki pristup Iraku je trenutno u izgradnji. Chicago Tribune je prošle godine objavio da su “S. inženjeri se fokusiraju na izgradnju 14 ‘trajnih’ dugoročnih kampova… baza… bi bile ključne ispostave za savjetnike za politiku Bushove administracije.“ Army Brig. General Robert Pollman opisao je baze kao kompenzaciju za smanjenje američkih snaga u Saudijskoj Arabiji i do sada je američka vojska potrošila oko 4.5 milijardi dolara na izgradnju i održavanje baze.
U međuvremenu, 'Pentagon nije uputio nikakav formalni zahtjev za uspostavljanje stalnih instalacija' u Iraku. Za predsjednika koji se zalaže za proklamacije slobode i demokratije, ovo korištenje iračke zemlje bez pristanka je politički razumljivo, ali moralno neispravno. Čak i tako, demokratija je pojeftinjena u propagandu – javno eksploatisanu u vremenima političke pogodnosti, ali potkopanu kada se volja Iračana sukobi sa ciljevima američke politike.
Američki ekonomski uticaj je na sličan način problematičan. Umjesto da proglasi Sadamov dug odvratnim i potpuno ga odbaci, Pariski klub, grupa industrijaliziranih kreditnih zemalja, pristala je na trogodišnji otpis duga od 80 posto. Problem je u detaljima. Sitni otisak zahtijeva od Iraka da reorganizira svoju ekonomiju kako bi se prilagodio određenim 'strukturnim prilagodbama'. Ali promjene koje garantuju maksimalne mogućnosti stranih ulaganja za velike multinacionalne korporacije dolaze po cijenu potkopavanja javnih subvencija za Iračane.
U septembru 2004. godine, Međunarodni monetarni fond (MMF) odobrio je Iraku hitan zajam za postkonfliktnu pomoć. Zajam je postavio 'temelje za razvoj programa reformi' i implementaciju ključnih strukturnih reformi za transformaciju Iraka u tržišnu ekonomiju.' Ovo će ograničiti novu iračku vladu na obezbjeđivanje samo 'minimalnog adekvatnog nivoa socijalna podrška… dok se fokusira na “sprovođenje ključnih strukturnih reformi… [kao što je]…restrukturiranje državnih preduzeća.â€
Privatizacija resursa i smanjenje vladinih usluga mogli bi natjerati iračke lidere da ukinu sistem javnih subvencija za hranu koji je spriječio milione ljudi od gladi za vrijeme sankcija SAD/UK. Studija Dječijeg fonda UN-a (UNICEF) pokazala je da bi 'mnogo više Iračana umrlo da nije bilo snažnog sistema subvencija koji je davao obroke hrane iračkim porodicama.'
MMF obeshrabruje ovu vrstu socijalne pomoći. Od Iraka će se tražiti da poveća strana ulaganja i proda svoja vladina preduzeća. Neoliberalne, ekonomske politike slobodne trgovine, upakovane u ‘strukturna prilagođavanja’, su neophodan lijek za nacije dužnike. Dugo povučen s polica u većini industrijaliziranih društava, ovaj gorki lijek rezerviran je za siromašne. Prilagodbe se prodaju i prodaju kao veličanstveni antibiotici za sve; ipak je njihova toksičnost široko poznata.
To potvrđuje i zvanična dokumentacija MMF-a. Studija MMF-a iz marta 2003. pod nazivom, Efekti finansijske globalizacije na zemlje u razvoju: neki empirijski dokazi zaključila je da „nema dokaza u podacima da je finansijska globalizacija pogodovala [ekonomskom] rastu.“ Umjesto toga, pokazalo se da je istina. „Određeni broj zemalja je iskusio periodični kolaps u stopama rasta“, nakon što su usvojene politike MMF-a za „strukturno prilagođavanje“.
Zapanjujuće je da je to prepoznato od strane donatora i da je beznačajno. Ekonomska pomoć, dakle, nema mnogo veze sa osnaživanjem ugroženih. Umjesto toga, ove institucije se koriste za unapređenje prećutno izrečenih političkih ciljeva industrijskih sila. Dok fizičko vojno prisustvo osigurava direktan uticaj, takozvana ekonomska pomoć podstiče uspon lokalne finansijske elite i široke ekonomske nejednakosti. Oba imaju za cilj da izvrše američki uticaj i smanje irački suverenitet. Strahovi džihada su ostvareni i američka sigurnost je ugrožena.
Igor Volsky je voditelj emisije Luske-Volsky (sa dr. Bruceom Luskeom) i Politička misao, dvije javne emisije koje se emituju svakog ponedjeljka i petka od 4 do 6 sati u WMAR 1630:XNUMX AM. Obje emisije se mogu strimovati na www.politicalthought.net .
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati