Pokret u Ukrajini koji je tokom vikenda svrgnuo bivšeg predsednika Viktora Janukoviča nije se uklopio u neke stereotipe koje koriste ljudi u zapadnoj Evropi, uključujući socijaliste i levičare. Pošto sam proveo poslednjih nekoliko dana u Kijevu, nudim sledeće odgovore na pitanja koja prijatelji u zapadnoj Evropi često postavljaju.
Pitanje: Da li je došlo do desničarskog puča?
Gabriel: Ne, nije. Nova vlada će uključivati neke gadne desničarske ljude. Koliko gadni mogu biti, samo će vrijeme pokazati. Ali teško je zamisliti da bi mogli da preduzmu represivne mere monstruoznije od onih Janukoviča i drugih. korišteni u posljednjih nekoliko mjeseci (snajperska vatra na masu, druge vrste ubistava, mučenje aktivista, neobuzdano korištenje plaćenih nasilnika itd.).
U svakom slučaju, potencijalno opasno desničarsko obojenje vlade je jedno; karakter pokreta koji mu je otvorio put je drugi. Dvije važne stvari, po mom mišljenju, su (1) ovo je bio masovni pokret koji je obuhvatio široke slojeve stanovništva; i (2) snagu pravog-krilni populizam i prisustvo fašista je uglavnom zbog krize ljevice – koja je međunarodni problem, a ne ukrajinski.
Okupacija na Majdanu (= Majdan Nezaležnosti, = Trg nezavisnosti) prerasla je u masovni pokret ne toliko kao odgovor na Janukovičev neuspeh da potpiše sporazum o pridruživanju sa Evropskom komisijom koliko kao odgovor na policijsku brutalnost.
Oleksandr Turčinov, predsednik parlamenta i vršilac dužnosti predsednika, rekao je u ponedeljak 24. februara da je „prioritet povratak na put evropskih integracija, na borbu zbog koje je započet Majdan“. To je prepisivanje istorije - već! Janukovičev neuspeh da potpiše sporazum sa Briselom doveo je na Majdan samo oko 400 studenata. Ono što je razbjesnilo veći dio Kijeva bila je brutalnost kojom je tih 400 napala interventna policija Berkut kasno 30. novembra prošle godine. Sljedećeg dana, Majdan (također mjesto masovnih demonstracija tokom takozvane „Narandžaste revolucije“ 2004.) bio je ispunjen desetinama hiljada ljudi. Sredovječni poznanik iz srednje klase, čija su djeca na fakultetu, rekao mi je ove sedmice: „Da oni [Janukovič i drugo] nisu napali tu djecu, cijela stvar nikada ne bi krenula. Bila je to njihova glupa greška.”
Šminkanje i motivacija gomile na Majdanu je bila komplikovana. Nisam bio tamo pa mogu samo da prenesem utiske prijatelja i drugova. Činilo se da se gotovo svi s kojima sam razgovarao slažu da je ogroman dio stanovništva Kijeva (mladi i stari, bogati, srednja klasa i radnici) u jednom ili drugom trenutku bio tamo; da su se motivi veoma razlikovali, ali je uklanjanje Janukoviča postalo sveobuhvatna tema, posebno nakon 16. januara kada je pokušao da progura zakone kako bi drastično ograničio pravo na protest; i da je stavljanje tačke na korupciju u politici – što za različite ljude znači različite stvari – bilo problem. Različitih vrsta patriotizma i nacionalizma, uključujući i najreakcionarnije, bilo je u izobilju; socijalna pitanja kao da nisu bila u prvom planu. Među analizama koje su ukrajinski levičari objavili na engleskom jeziku, ovaj intervju sa članom Samostalnog sindikata radnika najdetaljnije razmatra politiku Majdana. VEZA
Publika je bila nezavisna od svojih „lidera“, a to je bilo presudno u Janukovičevim poslednjim danima.
►U krvavi četvrtak, 20. februara, snajperisti su otvorili vatru na Majdan i, neverovatno - uprkos desetinama mrtvih - publika je ostala čvrsta. (Moj dobrostojeći poznanik, koji nikada u životu prije novembra nije bio na demonstracijama, rekao je: „Mnogi ljudi u Kijevu, uključujući i mene, koji nismo mogli sve vrijeme provesti na trgu, otišli bi tamo kad god bi Majdan bio napadnut. To se dogodilo u četvrtak.”)
►U petak 21. februara trojica opozicionih lidera - Vitalii Klitschko (bokser koji je postao lider stranke Udar (= Punch), Arseny Yatseniuk (neoliberalni ekonomista, stranke Batkyvshchina bivše premijerke Julije Timošenko) i Oleh Tiahnybok (vođa desničarske populističke stranke Svoboda) – dogovorili kompromis sa Janukovičem: predsednički izbori u decembru i vraćanje ustava iz 2004. (tj. manje ovlašćenja za predsednika a više za parlament). U razgovorima su bili uključeni i evropski ministri vanjskih poslova, uključujući Poljaka Pavela Sikorskog koji je snimljen kamerom kako upozorava Klička: "Ako ne podržite ovo, imat ćete vanredno stanje, vojsku, svi ćete biti mrtvi."
► Kličko je otišao na trg da zamoli publiku da podrži dogovor. Aktivista iz samoodbrane je zgrabio mikrofon i rekao ne. Ako Janukovič ne ode do jutra, gomila bi trebalo da ide po njega. Publika je urlala sa odobravanjem – i u tom trenutku Janukovič je izgubio živce. Do subote ujutro 22. februara napustio je predsjedničku administraciju i svoju opscenu daču u Mežigorju. Do nedelje, 23. februara, Aleksandar Efremov, lider Partije regiona (Janukovičeve partije) u parlamentu, proglasio ga je „izdajnikom“. Među Janukovičevim gomilama bogatstva pronađeni su dokumenti koji pokazuju da je razmišljao o "antiterorističkoj operaciji" koristeći 2500 vojnika, što je moglo višestruko povećati broj žrtava.
Ono što je učinilo Janukoviču je odbijanje gomile da se pomeri.
OPTUŽENI MILOŠEVIĆ – PITANJE: Da li je to onda bila revolucija?
G. Čuo sam različite stavove o tome od ukrajinskih prijatelja i drugova. Naravno, zavisi šta se podrazumeva pod „revolucijom“. Po mom mišljenju, revolucija uključuje kolaps ili radikalnu reviziju, ne samo vlade već i državnih struktura – birokratskog aparata, oružanih snaga i ostalog. U Ukrajini se ove strukture drže zajedno, ali samo. Odlučujući element u Janukovičevom padu bile su izjave u različito vrijeme prošle sedmice od strane raznih šefova policije, vojske i sigurnosnih službi da se neće pokrenuti protiv demonstranata. Od petka do subote, 21. i 22. februara, parlament je igrao brzo i slobodno s ustavom: efektivno je uzurpirao ovlaštenja predsjednika, odlučujući o npr. osloboditi Juliju Timošenko iz zatvora i raspisati nove izbore. Konstrukcije su bile zategnute, ali ne i uništene.
Drugi element revolucije je sigurno uspješan izazov državnoj vlasti, od strane masovnog pokreta, izvan uobičajenih političkih procesa. To se svakako dogodilo – iako su se oružane snage države predale nakon kukavičkih ubistava na trgu, umjesto da su poražene u borbi.
S druge strane, marksističko razumijevanje revolucije pretpostavlja promjenu ne samo političkog sistema, već i društvenog i ekonomskog poretka. To se, jasno, nije dogodilo.
Dakle, pretpostavljam da je moj odgovor više „ne“ nego „da“. Ali važno je razumjeti suštinu, a ne pokušavati je uklopiti u unaprijed zamišljene definicije.
Kakvu ulogu su odigrali desni populisti i fašisti?
G. Desnica i fašisti su, brojčano, mala manjina u širokom narodnom pokretu. Ali oni se ne mogu zanemariti. A za ukrajinsko lijevo krilo, njihovo prijeteće prisustvo je problem koji neće nestati.
Populistička desničarska stranka Svoboda (= Sloboda) – koja je agresivno nacionalistička, homofobična i dobila je oko 10.5% glasova na parlamentarnim izborima 2012. – bila je istaknuta na Majdanu. Tako je bio i Desni sektor, alijansa nacionalista, uključujući najistaknutiju organizaciju Trizub (= Trident, grupa Dmitrija Jaroša, vođe Desnog sektora), rasista kao što su Belyi Molot (= Bijeli čekić), UNA-UNSO (Ukrajinski nacionalni Skupština-Ukrajinska nacionalna samoodbrana) i druge ekstremno desničarske i fašističke grupe.
Desni sektor se na Majdanu uobličio kao borbena snaga i formirao ogranke u zapadnoj Ukrajini. Čim su njeni čelnici počeli da pričaju o pretvaranju u političku stranku, napetost je porasla i kod njih i kod lidera Svobode, jer su se mogli obratiti istim biračima. Neki ukrajinski drugovi opisuju sve ove grupe kao “naciste”, i mislim da to nije adekvatan termin za analizu; prikriva značajne razlike među njima. (više detalja u intervju sa levičarskim aktivistom ovde i intervju sa antifašistima koji su bili na ovom trgu.)
Desni sektor, i/ili bande povezane s njima, napadali su i prijetili ljevičarima i sindikalistima u masi na Majdanu. Šator koji je postavila Konfederacija slobodnih sindikata Ukrajine, glavni nezavisni savez sindikata, napala je banda koja je nosila noževe. Takvo nasilje je nastavak niza napada na ljevičarske skupove u Ukrajini koji su tekli paralelno s rastom Svobode u posljednjih nekoliko godina.
Ovo naglašava još jedno pitanje – da iako su stotine, ili možda hiljade, ljevičara (uključujući socijaliste, anarhiste i druge, te sindikalne aktiviste) učestvovale na Majdanu, pokušaji da se to učini na visokoprofilan ili organiziran način uglavnom su propali. Neki socijalisti su bili u velikoj meri uključeni u inicijative kao što su medicinska podrška i štrajkovi studenata protiv Janukoviča. Ali pokušaji formiranja lijevog sektora i formiranja anarhističke borbene grupe na trgu su odustali zbog prijetnji s desnice.
Za one koji su aktivni u radničkom pokretu i lijevim grupama u Ukrajini, ovo je hitan praktični problem. Umjesto da pokušavamo odmjeriti snagu fašističkih ili desničarskih organizacija prema predrasudama o ukrajinskom nacionalizmu, hajde da se fokusiramo na konkretne incidente i pobrinemo se da podržimo naše prijatelje i drugove. Moj praktičan prijedlog bi bio da se napadi sistematski prate, kako bi naše diskusije mogle biti utemeljene dobrim informacijama.
Bilješka: osim napada na levičare protiv Janukoviča, takođe je bilo široko rasprostranjenih napada na članove i imovinu Komunističke partije Ukrajine. Ali ova poststaljinistička organizacija bila je s druge strane barikada. Notorno je glasala za antiprotestne zakone od 16. januara, čije je uvođenje izazvalo veliki uzlet u pokretu. Ona je dugo podržavala Janukoviča u parlamentu po nizu pitanja, a u ponedjeljak je objavila da prelazi u opoziciju zajedno sa Partijom regiona. (Vidi takođe ovaj apel evropskoj levici.)
P: Nisu fašisti i ekstremni nacionalisti jedini koji organizuju grupe za samoodbranu, zar ne?
G. Svakako ne. Desni sektor je bio znatno veći od jedinica za samoodbranu Majdana koje su dugovale odanost „Građanskom vijeću Majdana“, formiranom kao potencijalni glas demonstracija od strane aktivista za ljudska prava, nevladinih organizacija i ambicioznih političara (pravi, aktuelni političari su bili nije dobrodošla). Jedinice samoodbrane Majdana i Desni sektor borile su se rame uz rame protiv interventne policije. Dok su državne snage imale većinu oružanih snaga, ali ne i monopol. Od 82 ubijena prošle sedmice, 10 su bili policajci. Sredinom prošle sedmice u bolnici je bilo oko 250 policajaca sa prostrijelnim ranama, pored 350 demonstranata.
U danima nakon Janukovičevog pada, policija je uglavnom nestala sa ulica Kijeva i drugih gradova. U Kijevu je postignut dogovor da policija i grupe samoodbrane Majdana zajednički patroliraju. Grupe za samoodbranu su se pojavile širom zemlje, većina naoružane palicama, bejzbol palicama i skijaškim maskama, neke i vatrenim oružjem. Nekima koordinira Majdan ili Desni sektor; neke su organizovali lokalni stanovnici kao odgovor na strah od narušavanja reda i zakona; neki su nešto više od samozvanih bandi mladića, koji igraju po svojim pravilima.
Nije jasno kako će se ovo odigrati. Jedan prijatelj mi je rekao da je novoformirana grupa za odbranu susjedstva u ogromnom stambenom naselju u kojem on živi, na rubu Kijeva, disciplinovana i stručno usklađena sa internet tehnologijom. Na vrhuncu sukoba podigla je blok na glavnom putu za Kijev kako bi opstruirala pro-Janukovičeve snage; tokom vikenda je patrolirao ulicama bez policije. Moj prijatelj je opisao razuman nivo koherentnosti zajednice. Ali čuo sam i čitao izvještaje o drugim oružanim grupama koje očigledno nisu bile potkrijepljene takvim kolektivitetom.
U ponedjeljak, 24. februara, ispred ruske ambasade održan je mali protest – od oko 20 ljudi, uglavnom radikalnih ljevičara – u znak podrške zatvorenicima 6. maja koji su tog dana osuđeni na kazne od dvije i po do četiri godine. za njihovu ulogu u demonstracijama protiv Putina u Moskvi. (Više o njima pogledajte ovdje.) Bilo je zanimljivo vidjeti odgovor sa Majdana.
Jedinica samoodbrane od desetak ljudi ostala je sve vrijeme. Njihov predstavnik se obratio protestantima i rekao da žele da zaštite ambasadu od provokacija. Moji ljevičarski prijatelji smatrali su da je takva opasnost – da bi, kao odgovor na podršku ruske vlade Janukoviču, ukrajinski demonstranti mogli iskoristiti piket kao izgovor za napad na ambasadu – bila stvarna i da je obrazloženje jedinica za samoodbranu logično. Na pola puta kroz jednosatni protest, stigla je grupa manje prijateljskog izgleda – očigledno pristalice Svobode. Grupa za samoodbranu je razgovarala sa njima, a oni su ostali pasivni posmatrači. Pitao sam se šta se dešava u njihovim glavama: jedan od njihovih navodnih neprijatelja, levica, bio je protiv drugog, Rusije.
P: A kako bi se stvari mogle politički razvijati odavde?
G. Opozicija sastavlja vladu koja će biti na čelu slabe države u vrijeme rastuće ekonomske krize. Teško je vidjeti kako će političke snage u opoziciji moći da rade zajedno. Čak i unutar najveće stranke, Batkyvshchina, postoje duboke razlike: Yatseniuk, predložen u srijedu, 26. februara za premijera, prihvatio je neoliberalnu agendu koja podrazumijeva otvaranje ukrajinske ekonomije za velike udare („činiti je međunarodno konkurentnom“) . Nasuprot tome, Timošenkov modus operandi je sklapanje poslova sa ruskim i ukrajinskim oligarsima (politički moćnim biznismenima); ona je jedna od njih, koja je nakupila ogromno bogatstvo u sektoru gasa 1990-ih.
Čak i ako neoliberalni dogmatičari i oligarhijske interesne grupe mogu postići kompromise, oni i dalje moraju imati posla s ukrajinskim ljudima iz radničke klase. Uticaj ekonomske krize 2008-09, u smislu nezaposlenosti i inflacije, djelimično je ublažen platama i penzijama u javnom sektoru, koje su rasle u skladu sa inflacijom, i relativno jeftinim komunalnim uslugama (stanovanje, plin, struja, itd.) i blagostanje, koje se nijedna ukrajinska vlada – ni Janukovič i njegovi saveznici (2004-05, 2006-07 i od 2010) ni Timošenko i ko (2005 i 2007-10) – nisu usudili smanjiti. Udar i Svoboda, vjerovatni partneri Batkyvshchine u vladi, osvojili su glasove protiv rezova, kao i protiv korupcije u vladi.
Kvadratura ovog kruga neće biti laka za novu vladu, rekli su moji levičarski prijatelji u Kijevu. Tenzije bi se mogle otvoriti i između Svobode i ekstremnih nacionalista Desnog sektora. Moje mišljenje je da ukrajinske vlade ne mogu zauvijek odlagati okretanje šrafova na životnom standardu ljudi. Borbe oko toga mogle bi otvoriti prostor za radničku klasu i aktivnost ljevice, a ne samo za desnicu
Neki levičari vide ozbiljnu opasnost da se desničarske i fašističke grupe spoje sa državnim strukturama. Strahuju da bi ulični borci radikalne desnice, koji danas patroliraju zajedno s policijom, sutra mogli dobiti uniforme i (legalno) oružje. Čini se da predložena vladina imenovanja opravdavaju takve strahove. U srijedu, 26. februara, objavljeno je da će Andrej Parubi, koji je bio na čelu snaga samoodbrane Majdana, preuzeti ukrajinsko Vijeće nacionalne odbrane, a da će Jaroš iz Desnog sektora biti jedan od njegova dva zamjenika.
Parlament je imenovao Arsena Avakova, bivšeg guvernera Harkova, za ministra unutrašnjih poslova; Valentin Nalivaichenko iz Udara za šefa sigurnosne službe SBU; i Oleg Makhnitsky iz Svobode kao generalni tužilac. “Koga će on tužiti?” upitao je prijatelj socijalista.
OPTUŽENI MILOŠEVIĆ – PITANJE: Neki ljudi na zapadnoj levici se fokusiraju na desno krilo i fašiste. čini se da ih drugi potpuno ignorišu. Zašto?
SVEDOk bErIŠA – ODgOVOr: Ovo je više o zapadnoj levici i stereotipima kojima se ona tako često zadovoljava, nego o onome što se dešava u Ukrajini.
Ljudi koji na svijet gledaju kao na geopolitičku bitku između SAD-a i NATO-a s jedne strane i Rusije, između ostalih, s druge strane, na Ukrajinu gledaju kao na šahovsku figuru u ovom sukobu. Njima nije najvažniji razvoj društvenih i radničkih pokreta – u Ukrajini, Rusiji ili bilo gdje drugdje – već na kojoj strani Ukrajina zauzima u ovoj borbi (zapad protiv Rusije). Ne mogu da razmišljaju o ideji da Ukrajinci srednje klase ili radničke klase vide pozitivne stvari u Evropi, za razliku od Rusije. Odgovor, uvjereni su, mora biti da Majdan ne može biti masovni pokret u kojem su desničarski populisti i fašisti stekli utjecaj, te stoga mora biti pokret inspiriran desnicom, materijalno i ideološki podržan od SAD-a.
An posebno gruba verzija ovog pogleda je ovdje. („U pokušaju da Ukrajinu iščupa iz ruske sfere uticaja, alijansa SAD-EU-NATO se, ne po prvi put, udružila sa fašistima“ itd.) Neke od ovih pretpostavki su se odrazile i na Članak Seumasa Milnea u Guardianu ovdje.
S druge strane su socijaldemokratske pristalice evropskog ideala, šta god im to značilo. Oni vjeruju da je njihov posao pomoći da se Ukrajina dovede u evropsko kapitalističko okrilje. To je značilo zatvaranje očiju pred desničarskim i fašističkim nasiljem, ili umanjivanje, i naglašavanje da je Majdan proevropski i samim tim inherentno progresivan. Varijante takvih stavova efektivno osporava Volodimir Iščenko iz časopisa Spil'neOVDJE i OVDJE.
Kroz ove argumente provlači se mnogo istorije. Bio sam depresivan kada sam na Majdanu vidio zastave i simbole ratne Ukrajinske armije otpora (UPA), čiji su neki vođe sarađivali sa nacistima, a neki od njih su učestvovali u etničkom čišćenju od Jevreja, Poljaka i Rusa. Taj simbolizam mi se zalijepi u jednjak; možda je to moja jevrejska porodica. (Osećao sam se još bolesnije 2010. godine, kada je bivši ukrajinski predsednik Viktor Juščenko zakačio orden unuku vođe UPA Stepana Bandere, rekavši, u stvari, „zajebi svaku diskusiju o istoriji među Ukrajincima, hajde da se pozivamo na najgrublja nacionalistička osećanja “.)
Socijalisti treba da se dokopaju ukrajinskog nacionalizma. Ali da bismo to uradili, po mom mišljenju, moramo prvo da filtriramo teško nasleđe sovjetske ideologije, koja još uvek nagriza radnički pokret 21. veka. Ta ideologija je tiransku staljinističku diktaturu, koja je 1932-33. vladala glađu koja je ubila milione Ukrajinaca, proglasila „socijalistima“ i svim ukrajinskim nacionalistima – bez obzira na to da li su imali ikakve veze sa UPA ili simpatije za njene ratne odnose sa Nacisti – kao “fašisti”. Sve ovo stoji iza nekih stereotipa.
Kada je Janukovič rekao da je svrgnut "fašističkim pučem", možda je čak i povjerovao u to. Što se tiče analize, sigurno možemo bolje.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
2 Komentari
Mislim da on umanjuje fašistički element u opoziciji. Prema onome što sam vidio na video snimcima, ove grupe su dobro organizirane, prilično brutalne i ne boje se zastrašivanja bilo koga ko im stane na put. Istorijsku paralelu sa SA Brownshirts teško je propustiti. Većina Ukrajinaca je možda samo spremna da ih trpi. Ukrajinska ljevica možda nema snage ni podrške da spriječi prodore koje ove grupe čine, a vlada je puna “drugih” lopova kojima bi ove bande mogle biti korisne ako ljevica postane preveliki izazov.
To je fašistički državni udar na čelu sa Njemačkom, a SAD uz pomoć Izraela kao i obično. Da li zamišljate da se tako nešto dešava u Meksiku? SAD će krenuti jako loše i napasti Meksiko kao što im je od koristi. Oni misle da mogu zauzeti vojnu bazu na Krimu kao što nacisti pokušavaju da kontrolišu Crno more, Kaspijensko more i Rusiju. I nakon toga mogu lakše napasti Iran.