Prošlog novembra u američkim zračnim napadima ubijeno je dvadesetak pakistanskih vojnika, a tek je ranije ovog mjeseca Hillary Clinton rekla "izvini" u ime Washingtona, što je navelo pakistanske zvaničnike da ponovo otvore rute NATO-a za snabdijevanje u Afganistanu. Američkim novinarima je ovaj razvoj događaja lako protumačiti: označio je kraj, kako su napisali, „gorkog sedmomjesečnog zastoja koji je prijetio da ugrozi saradnju u borbi protiv terorizma“ (Eric Schmitt, New York Times), s „objemama... s očitim olakšanjem što će najvidljiviji dokaz kršenja u njihovim uvijek napetim odnosima – kilometri zaustavljenih američkih vojnih kontejnerskih kamiona koji čekaju prolaz u Afganistan – uskoro nestati” (Karen DeYoung i Richard Leiby, Washington post). Konačno su ova dva saveznika riješila svoj spor i mogli su nastaviti borbu protiv terorizma.
Čini se da su ove izjave jednostavne, da ne sadrže malo toga što je potrebno osporiti. Ali u stvari, oni otkrivaju mnogo toga o vrstama režima koje vlada Sjedinjenih Država podržava u inostranstvu, a da ne govorimo o mjeri u kojoj su američki novinari uhvaćeni u zamku i sami pomažu da se okrene Washingtonova mreža propagande.
Razmotrite prvo jednu glavnu pretpostavku puta i Post gore navedene formulacije, naime da je pakistanska vlada, kada se slaže sa politikom Washingtona, saveznik, a kada je ne slijedi ona je neprijatelj. Ono što Schmitt i ostali ovdje zaista govore je da pakistanska vlada mora poslušati vladu SAD-a, a ne svoj narod. Kao što je Salman Masood istakao u puta prošle sedmice – bez izvlačenja očiglednih implikacija – izvještaj istraživačkog centra Pew objavljen u junu pokazuje da 74% anketiranih Pakistanaca smatra SAD neprijateljem. Drugim riječima, sve dok Hillary nije rekla “izvini” i dok je odnos SAD-Pakistana bio težak, postojali su neki dokazi o usklađenosti između pakistanske politike i javnog mnijenja; većina Pakistanaca ne želi dobar odnos sa Vašingtonom, a vlada nije imala dobar odnos sa Vašingtonom. Kada su se odnosi poboljšali, „očito je laknulo obema stranama“, u Post verziju događaja, što je još jedan način da se kaže da je nesposobnost Pakistana da funkcioniše kao demokratija ne samo neproblematična, već je u ovom slučaju preduslov za održive dobre odnose sa Vašingtonom.
Razmotrite sljedeće još jednu ključnu pretpostavku Times/Post tumačenje, naime da je Washington protuteroristička sila. Ova ideja se uzima zdravo za gotovo među komentatorima koji su dovoljno privilegirani da istražuju ovo pitanje duboko, dovoljno moćni da svoje mišljenje naširoko obznane putem pristupa glavnim informativnim kućama, i – može se pretpostaviti – većinom su previše dobro obrazovani da bi uopće razmišljali o pristupu ideja sa skepticizmom. Tobožnji antiterorizam Washingtona se smatra principijelnim, a ne partijskim obilježjem njegove vanjske politike, iako se, naravno, može modificirati na taktičkim osnovama. Na primjer, Jo Becker i Scott Shane objašnjavaju u svom puta dio na Obaminoj "listi za ubijanje" da je sadašnji predsjednik odbacio "koncept globalnog rata protiv terorizma iz Bushove ere", umjesto toga odabravši "da suzi američki fokus na jezgro Al Kaide".
Iznad smo vidjeli u kom smislu se „Pakistan“ – naime, autokratski režim te zemlje, u slučajevima kada se pokorava Washingtonu – može smatrati saveznikom SAD-a, pa šta onda reći o neprijateljima Washingtona? Da li Obamin fokus na Al Kaidu odražava principijelan napor da se potkopa organizacija i spriječi njeno djelovanje? Ne baš. Kako nedavni događaji u Siriji jasno pokazuju, SAD se bore protiv Al Kaide samo kada su interesi te dvije grupe suprotstavljeni; kada im se interesi poklope, Washington je savršeno da napusti svoj “Rat protiv terorizma”.
Tipičan američki komentar o Siriji u skladu je s, na primjer, verzijom događaja Helene Cooper puta, gdje je nedavno napisala da je “Zapad” ogorčen “zbog krvavog razbijanja gospodina Assada protiv demonstranata koji podržavaju demokratiju”. Strani novinari, čiji je rad uglavnom ignorisan u SAD-u, pričaju drugačiju priču: kao Peter Oborne (Daily Telegraph) i Nicholas Watt i Martin Chulov (The Guardian) su istakli da i američki (direktor Nacionalne obavještajne službe James Clapper) i britanski (ministar vanjskih poslova William Hague) zvaničnici vjeruju da Al Kaida, taj šampion demokratije, djeluje u Siriji. I, kao FrontlineJohn Cherian ističe da je Al Kaida tamo saveznik Washingtona, s obzirom da se i ona zalaže za Asadov pad. Sa svoje strane, Oborne smatra da je prikladno da se Al Kaida pominje kao "naš najnoviji saradnik u ratu protiv terorizma", što ukazuje da ne razumije puni značaj svog članka. Jasno je da ako se jedna od glavnih meta “Rata protiv terorizma” može transformirati u saveznika kako to okolnosti dozvoljavaju, onda se čini razumnim preispitati osnovu protivljenja Washingtona ovoj grupi. Da li je opozicija principijelna? Ili oportunistički? I, ako je ovo drugo, ima li smisla držati se pretpostavke da postoji nešto kao što je „Rat protiv terorizma“, koji New York Times ' Becker i Scott tvrde da Obama striktno postupa protiv Al Kaide?
Ali ne treba da čudi što američki mediji ne mogu da shvate ova osnovna pitanja. U stvari, dosljedno pristrasno izvještavanje je lako razumjeti, pod uvjetom da odbacimo neke uobičajene pretpostavke o načinu na koji američki mediji navodno rade. Kada bi generalni ciljevi novinara bili da objektivno izvještavaju o svjetskim događajima, onda bi u slučaju Sirije zasigurno smatrali prikladnim spomenuti da je navodno najveći neprijatelj Washingtona zapravo njegov saveznik. Ali pošto se to nije dogodilo, razumno je odbaciti ovu uobičajenu pretpostavku, i umjesto toga usvojiti drugu koja pouzdano predviđa ovaj pouzdani propust američkih novinara. Naime, funkcija mainstream američkog izvještavanja nije da objektivno izvještava o svjetskim poslovima, već umjesto toga pruža propagandu za ciljeve američke vlade. Washington želi da se Assad smijeni s vlasti, i stoga bi samo zakomplikovalo stvari kada bi štampa isticala da želimo isto što Al Kaida radi u toj zemlji; bolje da se fokusiramo na mit o Assadovom obračunu sa prodemokratskim demonstrantima.
Nema veze što je, recimo, prošlog januara napisala Aisling Byrne Asia Times da su najviši američki zvaničnici objašnjavali da bi „kraj Assadovog režima predstavljao najveći nazadak Irana u regionu do sada“, ukazujući na to da je Vašington možda motivisan strateškim, a ne prodemokratskim, zabrinutostima; ili da je američka obavještajna firma Stratfor koja je naklonjena establišmentu, kako objašnjava Byrne, napisala u ranim fazama sukoba da su se mnoge od "ozbiljnijih tvrdnji sirijske opozicije pokazale jako pretjerane ili jednostavno neistinite", što nikada nije izazvalo skepticizam od strane SAD-a mediji, čiji doprinos „namjernoj konstrukciji uglavnom lažnog narativa koji dovodi do ubijanja nenaoružanih demokratskih demonstranata na stotine i hiljade dok mirno protestuju protiv opresivnog, nasilnog režima” – drugim riječima verzija Helene Cooper – ne može se potcijeniti . Zaista, ako je opći učinak medija tokom desetljeća, a da ne spominjemo njihov tretman “rata protiv terorizma” i nedavnih događaja u Pakistanu, bilo kakav vodič, onda se čini sigurnim dočekati prezentaciju događaja u Siriji s krajnjim skepticizmom. Također bismo trebali obratiti veliku pažnju na tvrdnje o tome koje su zemlje, vlade ili organizacije naši navodni saveznici i neprijatelji, pitajući se ne samo da li se američka vlada zapravo protivi onome što tvrdi da radi, već da li ta vlada uopće djeluje da nas zaštiti, ili u našim interesima – ili interesima demokratije uopšte – uopšte.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati