Ugasi svjetla, partija je gotova: pravo značenje rata u Iraku
Eddie J. Girdner
Prošlo je deset godina otkako su američki tenkovi prešli iračku granicu iz Kuvajta 2003. godine kako bi izvršili invaziju i okupaciju Iraka. Moj osjećaj tog jutra 20. marta u Ankari u Turskoj, dok gledam kako se akcija odvija na TV-u, bio je užasan. Mislio sam na sve Iračane koji će umrijeti bez potrebe. Američki, britanski i drugi vojnici koji će umrijeti, neki misle da je to za slobodu, neki apstraktni princip. Bilo je mnogo gore nego što sam ikad mogao zamisliti.
Za američki narod, argument za invaziju je bio izgrađen na lažima i propagandi. Članovi iračkog Nacionalnog vijeća, koji su bili plaćeni milionima dolara od strane CIA-e, rekli su Bushovim neokonzervativcima ono što su htjeli čuti. Sadam je stvoren kao zlo čudovište i ljudi su rekli da SAD moraju da ga oslobode zemlju. Bauk oružja za masovno uništenje stvoren je kao prijetnja svijetu. Izlaganje državnog sekretara Colina Powella u Ujedinjenim nacijama dobro je zapamćeno. U tom trenutku mi se to činilo lažnim.
Za one koji su postali punoljetni u eri Vijetnamskog rata, nije bilo izgovora za vjerovanje u takve gluposti koje su iznijeli američki predsjednik George W. Bush i potpredsjednik Dick Cheney. To bi bio ilegalan rat. Još jedan krug američkog imperijalizma, igra kontrole svijeta i ogromnih energetskih resursa ovog područja. Tri miliona Iračana je poginulo, a 4488 američkih vojnika je ubijeno. Procjenjuje se da je ranjeno preko 100,000 američkih vojnika. SAD su uspostavile kolonijalnu administraciju, Koalicionu privremenu upravu, pod Paulom Bremerom da upravlja zemljom prve godine. Ali okupacija se nastavila.
Danas je velika vizija neokonzervativaca usitnjena. Potraga da se zemlje Bliskog istoka dovedu u red kako bi služile američkom i evropskom kapitalu, posthladnoratovskom neoliberalnom svijetu, nesrećno je propala. Bushovi neokonisti nisu mogli pokoriti arapski svijet svojoj volji. Nisu mogli natjerati Arape da "vole Ameriku". Veliki eksperiment je loše krenuo u prvoj godini, jer su oni koji su znali išta o Bliskom istoku predviđali da će se dogoditi. Američka okupacija otvorila je kapije pakla i rasturila zemlju. Ono što su Iračani najviše mrzeli jesu Amerikanci i Britanci koji su okupirali njihovu zemlju. Amerika je bila jedina sila na svijetu koja je mogla učiniti da Sadam Husein izgleda dobro Iračanima.
Ispostavilo se da je navijanje o oružju za masovno uništenje bila šala. Novo obrazloženje demokratizacije, sa Inicijativom Velikog Bliskog Istoka (GMEI), nije se moglo shvatiti ozbiljno. SAD su bile prisiljene slomiti demokratsku opoziciju okupaciji, privatizaciji, a SAD planira da preda energetske resurse velikim američkim korporacijama. Ironično, američka invazija je podstakla istinski pritisak na demokratiju odozdo, arapsko proljeće, upravo onu vrstu demokratizacije koju su SAD željele spriječiti.
Okupacija je uništila zemlju. Mnogo milijardi dolara američkih poreskih obveznika je protraćeno. Najmanje osam milijardi dolara nestalo je bez obračuna. Milioni su pobjegli iz zemlje. Okupacija je donijela sektaške tenzije i nasilje. Veliki planovi za izvore energije ispali su veoma drugačiji od onoga što su Amerikanci očekivali. Iračani su čvrsto podržavali zadržavanje nafte u javnom sektoru pod državnom naftnom kompanijom. Američka okupacija i pokušaj privatizacije podstakli su naftni nacionalizam, što je značilo da irački parlament ne može usvojiti zakon o nafti i da su velike naftne kompanije bile prisiljene da se nadmeću za manje isplative ugovore o tehničkim uslugama, osim na sjeveru. Pod kurdskom regionalnom vladom, međunarodne naftne kompanije dobile su ugovore o podjeli proizvodnje koji su profitabilniji.
Samo na sjeveru, u Kurdskoj regiji, narod je, čini se, dobio. Međutim, ogromni resursi nafte predaju se međunarodnim naftnim kompanijama koje će ubirati ogroman profit na štetu iračkog naroda. Nejasno je da li će borba oko nafte, između Bagdada i Erbila, rezultirati podjelom zemlje u budućnosti.
Carstva dolaze do kraja kada se više ne mogu održati, s obzirom na stvarne postojeće uslove u svijetu. Ovo je tačka kojoj se američka imperija prilično brzo približava. SAD više ne mogu kontrolirati arapske režime na Bliskom istoku. Neokonzervativci su mislili da mogu samo izazvati haos, uništiti zemlje, a zatim ih rekonstruirati da služe potrebama globalnog kapitalističkog neoliberalnog carstva. To je bio san.
Ono što je rat u Iraku naučio svijet je da Amerika nije onaj blistavi grad na brdu koji će odvesti svijet u slavni milenijum. Ta neo-Wilsonova vizija je mrtva. Globalno mišljenje o Sjedinjenim Državama je okrenuto naglavačke i svijet više ne vjeruje supersili, bez obzira na elokventne govore predsjednika Obame.
Sjedinjene Države to nisu sasvim shvatile, kao što se vidi po zveckanju sablje nad Iranom. Johan Galtung je predvidio da će se Američko carstvo završiti oko 2020. Niko sa sigurnošću ne može znati da li je to predviđanje tačno. Ali to je možda najbolja nada za globalni mir i čovječanstvo. Vrijeme je da se ugasi svjetla carstva.
Bolje napravi novi plan, Sam. Zabava je gotova.
Eddie J. Girdner je autor knjige Socialism, Sarvodaya and Democracy (New Delhi: Gyan Publishing House. 2013).
Seferihisar, Turska
Mart 18, 2013.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati