Tokom posjete Južnoj Africi 1998. Jacques Derrida, vjerovatno najeminentniji živući filozof svijeta, uvrijedio je mnoge Južnoafrikance sugerirajući da Komisiju za istinu i pomirenje (TRC) treba shvatiti kao vježbu zaborava. Nečuveno! Nije li TRC bio upravo mehanizam za kretanje u budućnost kroz temeljno suočavanje s prošlošću? Nije li to bio proces pamćenja i obilježavanja sjećanja, koji se na međunarodnom planu smatra uzornim – globalni simbol plemenitog odbijanja da se jednostavno zaboravi i krene dalje?
Derida nije poricao dimenzije pamćenja koje su informirale o radu TRC-a. Zaista, imao je mnogo pozitivnih stvari za reći o odlučnosti TRC-a u izuzetno teškim okolnostima da otkrije i arhivira zločine aparthejda. I priznao je da tvrdnje o uzornosti nisu neopravdane.
Istaknuo je poentu istovremeno vrlo jednostavno i duboko filozofsko. Arhiviranje, tradicionalno shvaćeno kao čin pamćenja, na dubokim je nivoima jednostavan čin zaboravljanja. Kao što je to ilustrirao na seminaru koji je sazvao Univerzitet Witwatersrand, kada napišemo bilješku na komad papira i pošaljemo je u džep, arhiviramo informaciju kako bismo je sada zaboravili, ali je vratili kada nam zatreba. to. Štaviše, sugerirao je da sjećanje i zaborav nisu binarne suprotnosti – svjetlost suprotstavljena tami. Svo sjećanje je informirano zaboravom; svo bacanje svjetla uključuje bacanje sjene.
Ovdje mi nije namjera da istražujem filozofske prostore koje je otvorio Derrida. Želim ukratko da razmotrim dimenzije zaborava (konvencionalno shvaćenog) povezanog sa TRC-om kao procesom i institucijom.
Naučnici, novinari i komentatori su opširno pokrili procese selekcije koji su karakterizirali rad TRC-a. Njegov mandat ograničio ga je na uski istražni fokus, odnosno na teška kršenja ljudskih prava počinjena tokom dijela ere aparthejda. Praktična ograničenja natjerala su ga da se fokusira još uže – na primjer, samo oko desetine žrtava koje su se javile dobile su priliku da ispričaju svoje priče u javnosti. Brojne istrage bile su otežane nekompetentnošću, unutrašnjim prepirkama, političkim pritiscima i raznim oblicima opstrukcije. Neka od njegovih saslušanja održana su u zatvorenom prostoru. Sve su to, rekao bih, dimenzije zaborava.
Nova nacionalna stranka uspjela je iznuditi brisanje određenih nalaza iz izvještaja TRC-a. Godine 1998. ANC je napravio neuspješan pokušaj da učini istu stvar. Sada imamo IFP koji vodi TRC na sud kako bi osporio nalaze u vezi sa njegovom navodnom umiješanošću u teška kršenja ljudskih prava (vidi Stan Winer's 'Izvještaj o istini blokiran'). Vjerovatno su to izrazi instinkta za zaboravom.
Što je pozitivnije, dimenzija zaboravljanja bila je prihvaćena od strane TRC-a za javno objavljivanje i pripovijedanje. Ne impliciram pojednostavljene pojmove zatvaranja, ili praštanja i zaborava. Centralno u nastojanju TRC-a bilo je odupiranje poricanju i brisanju. Ali jednako je centralno bilo donošenje ozdravljenja – drugim riječima, ispričajte priču ne da biste onda zaboravili šta se dogodilo, već je ispričajte tako da bol, krivica, tjeskoba, mržnja i tako dalje – kao proživljeno iskustvo – može se zaboraviti.
Gubitak institucionalnih memorijskih resursa je još jedna dimenzija zaborava. Ovdje se posebno odnosim na nepotpunu i raštrkanu TRC arhivu. Detaljna revizija zapisa TRC-a i preživjelih evidencija sigurnosnih ustanova iz ere aparthejda koje je TRC identifikovao još nije obavljena, tako da je nemoguće doći do bilo kakvih čvrstih zaključaka. Ali razmotrite sljedeće. Znamo da se ne zna gdje se nalaze 34 kutije takozvane osjetljive TRC zapisa ili ih država prikriva. Znamo da je veliki dio elektronske memorije TRC-a u slabom stanju i vjerovatno ima značajne praznine. Znamo da su mnogi zaposlenici TRC-a uklonili organizacione zapise kada su otišli. I znamo da barem u slučaju preživjelih dosijea Sigurnosne policije već postoje dokazi o tome da se zapisi koje je vidio TRC sada gubi.
Nepotrebno je reći da je uticaj ove stvarnosti na pravo javnosti na pristup TRC arhivi značajan. Štaviše, nije lako obezbediti pristup delovima arhive koji se bezbedno nalaze u čuvanju Nacionalnog arhiva. Posvećenost sjećanju, po mom mišljenju, učinila bi ovo najjavnijim – najotvorenijim i najpristupačnijim – od južnoafričkih arhiva. Nije. Pristup se može osigurati samo podnošenjem zahtjeva prema Zakonu o unapređenju pristupa informacijama. I, kao što mnogi otkrivaju, zbog niza faktora ovo je složen, dugotrajan i često frustrirajući posao.
Posljednji sloj zaborava može se uočiti u odgovoru države na brojne preporuke koje je TRC dao u svom izvještaju. Ovaj aspekt je prilično dobro propraćen u medijima. Vrlo malo je urađeno da se obezbijede reparacije identificiranim žrtvama teških kršenja ljudskih prava. Čini se da nema volje da se goni počinioce koji su ignorisali proces amnestije TRC-a ili koji nisu uspeli da obezbede amnestiju. Nedavno predsjedničko pomilovanje osoba kojima je TRC uskratila amnestiju predstavlja, između ostalog, ozbiljan zaborav na proces amnestije kao ključnog mehanizma u tranziciji Južne Afrike ka demokratiji. I, uprkos nekim hrabrim pokušajima Nacionalnog arhiva, opsežne preporuke TRC-a o čuvanju državnih zapisa uglavnom su zanemarene.
Kada saberemo sve ovo zaboravljanje, predlažem da ne možemo a da ne dođemo do zaključka da Derridaova tipizacija TRC-a zahtijeva ozbiljno razmatranje. Možda bismo čak bili opravdani da idemo dalje, dovodeći do zaključka da za državu TRC nije ništa više od alata za pružanje znaka sjećanju u interesu dubljeg zaborava. Oni koji su došli do ovog zaključka – a ima ih sve veći broj – sugeriraju da, iako država kaže da se suočava s prošlošću, u stvari ima namjeru da se što prije vrati na uobičajeni posao.
Međutim, kao što bi Derida brzo istakao, nikad se ne zaboravlja bez pamćenja. I nikad nema zaborava bez mogućnosti pamćenja. Kako je ustvrdio 1998.: “ono što mislimo da smo zaboravili može se vratiti na više načina, nepredvidivih puteva.” Srećom po Južnu Afriku, ima mnogo pojedinaca i organizacija posvećenih zabrinjavajućim procesima brisanja i traženju pravde. Za njih nezavršeni posao TRC-a nikada neće biti zaboravljen.
(Autor je direktor Južnoafričkog istorijskog arhiva i bivši član istrage TRC-a o uništavanju službenih podataka od strane vlade aparthejda)
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati