U demokratiji, lideri moraju zaraditi i zadržati povjerenje javnosti. Bez obzira na to koliko glasno ovi lideri proklamuju svoju posvećenost borbi protiv terorizma, ne smijemo se ustručavati da ispitamo da li su oni od povjerenja.
17. marta 2003. godine, u velikom obraćanju američkom narodu, predsjednik George W. Bush je izjavio: “Obavještajni podaci koje su prikupile ove i druge vlade ne ostavljaju nikakvu sumnju da irački režim nastavlja posjedovati i skrivati neka od najsmrtonosnijih oružja ikada osmišljenih .” Dana 10. aprila, u televizijskoj poruci narodu Iraka, premijer Tony Blair je rekao: “Nismo željeli ovaj rat. Ali odbijajući da se odrekne svog oružja za masovno uništenje, Sadam nam nije dao drugog izbora osim da djelujemo.”
Prije i za vrijeme rata u Iraku, čuli smo mnoge druge takve izjave od najviših zvaničnika u Washingtonu i Londonu. Navodno su opravdavali rat.
Među strahotama tog rata je oružje poznato kao kasetne bombe. Koristim sadašnje vrijeme jer sada – mjesecima nakon što su Pentagon i britanska vojska bacili hiljade kasetnih bombi na Irak – one nastavljaju da eksplodiraju, ponekad u rukama djece koja ih podignu. Velikom brzinom, te bombe ispaljuju krhotine koje seku u ljudsko meso.
Mogli bismo reći da su kasetne bombe zastrašujuće oružje. Mogli bismo reći da oni – i lideri koji su odobrili njihovu upotrebu – još uvijek teroriziraju ljude u Iraku.
Na duge staze, ako lideri žele da steknu i održe poverenje, korisno je da njihova logika bude razumno verodostojna, a ne orvelovska. Ali kada ne postoji jedinstveni standard koji pouzdano osuđuje „terorizam“, tada ta riječ služi kao politički fudbal, a ne kao termin koji se koristi s integritetom. Nažalost, u uobičajenoj upotrebi te riječi, osudu ne određuje bezobzirna okrutnost ili veličina ubilačkih radnji, već nacionalistički i politički kontekst tih radnji.
Bilo bi dovoljno loše da su lideri osovine Washington-London "antiterorizma" samo dvolični u svojim obrazloženjima za rat. Ili bi bilo dovoljno loše da su ti lideri bili iskreni o svojim razlozima dok su naređivali svoje aktivnosti koje terorišu civile. Ali flagrantno nepoštenje je sastavni dio širih i dubljih problema s osnovnim politikama koje prešutno prave razliku između “vrijednih” i “nedostojnih” žrtava – koje nas zapravo podstiču da pitamo za koga zvono zvoni. Zvanične smjernice ne moraju biti eksplicitne da bi bile dobro shvaćene ili barem široko internalizirane: Ne dozvolite da se previše empatije kreće u nedozvoljenim smjerovima.
Na primjer: uzalud se traži zapis o Washingtonu koji osuđuje svog saveznika Tursku, dok je turska vlada posljednjih godina protjerala milione Kurda iz njihovih domova, uništila hiljade sela, ubila hiljade Kurda i podnijela užasnu torturu. Uzmimo još jedan primjer: rat u Iraku je hvaljen zbog zatvaranja režimskih mučilišta. U međuvremenu, milijarde dolara pomoći i dalje pritiču iz Washingtona egipatskoj vladi, koja upravlja odajama za mučenje političkih zatvorenika. Moglo bi se pomisliti da bi prikladan način da se suprotstavi torturi bio prestanak finansiranja.
Predsjednik Bush rutinski osuđuje teroriste koji učestvuju u smrtonosnim napadima koji oduzimaju živote izraelskih civila. Ali on nikada ne primjenjuje slične optužbe na čelnike izraelske vlade koje podržava SAD, a koji često naređuju napade koji predvidljivo oduzimaju živote palestinskih civila.
Godinama prije zločina protiv čovječnosti poznatog kao 9/11, učenjak Eqbal Ahmed je istakao: „Supersila ne može promovirati teror na jednom mjestu i razumno očekivati da će obeshrabriti terorizam na drugom mjestu. To neće uspjeti u ovom smanjenom svijetu.” Da bi se zaslužilo povjerenje javnosti, sve što se zove “rat protiv terorizma” moralo bi biti vođeno istinskim moralnim pravilima, a ne manevrima odnosa s javnošću kako bi se prikrili tekući obrasci licemjerja.
Dana 28. maja, izvještaj Amnesty Internationala osudio je američku i britansku vladu za takozvani rat protiv terorizma koji zapravo ohrabruje mnoge režime da se upuste u strašne zloupotrebe ljudskih prava. Generalni sekretar Amnestyja Irene Khan rekla je da "ono što bi bilo neprihvatljivo 10. septembra 2001. sada postaje gotovo norma" - dok Washington promovira "novu doktrinu ljudskih prava a la carte". Dodala je: “Sjedinjene Države nastavljaju birati koje će dijelove svojih obaveza prema međunarodnom pravu koristiti i kada će ih koristiti.”
Širom svijeta, biće nemoguće održati povjerenje javnosti u antiterorističke napore bez pridržavanja standarda koji dosljedno odbijaju terorizam. Pokretanje agresivnih ratova i pružanje masovne podrške kršiteljima ljudskih prava sami su akti terorizma – od strane jakih. Oni će sigurno pojačati bijes i izazvati terorističke akte od strane slabih.
Kada zemlja – posebno demokratska – krene u rat, pristanak onih kojima vladaju podmazuje mašineriju ubijanja. Tišina je ključni oblik saradnje, ali sistem vođenja rata ne insistira na tišini ili sporazumu. Dovoljna je samo pasivnost ili samoograničavanje.
Svijet je sada u sjeni posebnog odnosa između dvije vlade – supersile i njenog vodećeg pokretača. U ime moralnog vodstva, koriste prevaru. U ime mira, oni nanose rat. U ime borbe protiv terorizma, oni se bave terorizmom. Takve politike zahtijevaju povjerenje, ali zaslužuju nepopustljivo protivljenje.
________________________________
Norman Solomon je izvršni direktor Instituta za javnu tačnost, sa sjedištem u Washingtonu i San Francisku. On je koautor knjige “Cilja Irak: Šta vam mediji nisu rekli” (New York: Context Books, 2003).
Više članaka Normana Solomona o Iraku
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati