Olakšanje, a ne ushićenje, vjerovatno je bila emocija koju je većina američkih mirovnih aktivista osjetila kada je predsjednik Barack Obama pobijedio na reizboru. Iako je Obama bio veoma razočaravajući po pitanju većine mirovnih pitanja, Mitt Romney bilo bi još gore. Pa šta sada očekivati od drugog Obaminog mandata?
Najvjerovatnije, više istih; svako ko očekuje da će Obama ovog puta biti odlučno više za mir, vjerovatno će biti jako obeshrabreni. Međutim, u Sjedinjenim Državama postoji raznolik, rastući pokret ljudi koji povezuje ljudske i ekološke potrebe sa zahtjevom da se okončaju naši ratovi i oslobode ogromna sredstva koja troše. Ovo, u kombinaciji s budžetskim pritiscima koji bi trebali diktirati barem skromne rezove u ogromnom budžetu Pentagona, moglo bi dovesti do ozbiljnih ograničenja za nove militarističke poduhvate kao što je napad na Iran, “modernizacija” cjelokupnog američkog poduzeća za nuklearno oružje po cijeni većoj od 200 milijardi dolara, stalne američke snage do 25,000 vojnika u Afganistanu nakon 2014, ili apsurdna vojska “pivot” prema azijsko-pacifičkom regionu sa ciljem izolacije Rusije i posebno Kine.
Mi u mirovnom pokretu moramo biti u stanju da razmišljamo i djelujemo iu kratkoročnoj i dugoročnoj perspektivi. U kratkom roku, brzo okončanje rata u Afganistanu i osiguranje dugotrajnog prisustva američkih/NATO trupa, zaustavljanje udara bespilotnih letjelica, sprječavanje rata s Iranom i izgradnja podrške za zonu bez oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku, zalaganje za ozbiljne rezove u budžet Pentagona, a zagovaranje napretka ka nuklearnom razoružanju će potrošiti većinu naše energije. Ponovljeni naglasak na pravednom i trajnom miru između Palestine i Izraela također bi trebao privući više pažnje i aktivizma. Konačno, mirovni aktivisti će morati izraziti solidarnost sa onima koji rade na spašavanju socijalnih programa od elita orijentiranih na štednju i rješavanju klimatskog haosa.
Dugoročno gledano, moramo ubrzati ono što profesor Johann Galtung naziva „Opadanjem američkog carstva i procvatom američke republike“. Imamo priliku da se suprotstavimo nečuvenim “Azijsko-pacifički centar“, koji je vojno-industrijski kompleks izmislio ne pitajući američki narod da li ga podržavamo ili želimo da nastavimo da se zadužujemo od Kine da bismo to platili (previše čudno, zar ne?). Možemo ukazati na ludost ove politike, ali možemo osmisliti i bolju alternativu, uključujući izgradnju solidarnosti sa narodima okinawa, Jeju Island, Guam, filipini, Havajii druge nacije u regionu koje se protive širenju američkog militarizma i zalažu se za mirne odnose s Kinom.
Definisanje demokratskog deficita
Ovaj stožer je samo najnoviji primjer fundamentalno nedemokratske prirode američke vanjske politike.
Što više mi u mirovnom pokretu budemo mogli istaći da naši dolari od poreza finansiraju politike suprotno našim interesima, lakše će biti ne samo izgraditi konkretne kampanje za mirnije i pravednije politike, već i stvoriti novu viziju uloge naše zemlje u svijetu — kreirati novu vanjsku politiku za 99 posto.
Dakle, mi mirovni aktivisti moramo biti u mogućnosti hodati i žvakati žvaku u isto vrijeme. Moramo ponuditi vjerodostojne, održive alternative u vezi s gore navedenim pitanjima, sa specifičnim radnjama koje obični ljudi mogu poduzeti i koje čine razliku. Ali moramo ići dalje i zagovarati vanjsku i vojnu politiku koja je u interesu većine ove zemlje, onu koja je u skladu sa široko zajedničkim idealima demokratije, pravde, ljudskih prava, međunarodne saradnje i održivosti.
Nije vijest da su elitni i korporativni interesi dugo dominirali vanjskom politikom SAD-a. Ilustracija ovog demokratskog deficita ima dva povezana aspekta. Prvo je pitanje pristupa: "onaj ko plati sviraču, zove melodiju." Trenutno, iako tehnički donosi zakon, Kongres — a kamoli javnost — jedva da ima ikakvu riječ o tome kako se postavlja ili provodi američka vanjska politika. S druge strane, u čijem je interesu održavati ogroman vojni budžet, održavati ogroman i skup nuklearni arsenal ili započeti trku u naoružanju s našim bankarom, Kinom? Teško je zamisliti da bi bilo koja obična osoba mogla zaključiti da ove politike služe bilo kome osim 1 posto.
Pojmovi pravde i ljudskih prava široko su odjeknuti u Sjedinjenim Državama, ali zahtijevaju pažljivo razmatranje i objašnjenje. „Pravda“ se ne treba pozivati samo zato što se tiče strana u sukobu, već bi trebalo da podrazumeva rasnu, društvenu i ekonomsku pravednost za sve one koji su pogođeni vojnom mašinom koja melje. Isticanje širih društvenih posljedica militarizma bit će ključno za povećanje naših redova, posebno među ljudima boje kože, aktivistima u zajednici i grupama za ljudske potrebe. I dok su “ljudska prava” nerazumna stvar, potrebna je hrabrost i posvećenost da se saopći kako je američka vanjska politika stalno u suprotnosti sa ovim idealom u inostranstvu, čak i dok naša vlada selektivno propovijeda drugim zemljama o toj temi.
Međunarodna saradnja, iako može izgledati nejasna ili neodređena – posebno imajući u vidu zanemarivanje ili potpuno gušenje struktura “globalne uprave” od strane Sjedinjenih Država – veoma je zajednička vrijednost među ljudima u ovoj zemlji i širom svijeta. Prodaja saradnje kao značajne vrednosti je fundamentalno važna za podrivanje mita o američkoj izuzetnosti, kojim mnogi političari prodaju politike koje samo dugoročno štete našoj zemlji.
Konačno, dok pokret za zaštitu životne sredine ima još puno posla, uspješno proglašavanje koncepta održivosti je važno dostignuće, koje možemo lako prilagoditi vojnoj potrošnji, cjelokupnoj ekonomiji i dugoročnom pogledu na vrstu vanjska politika bi bila održiva iu interesu 99 posto. Aktivisti za klimu i mirovni aktivisti moraju znati da imaju vitalni udio u radu jedni drugih.
Uvid u moć demokratije bio je vidljiv na dan izbora, a ne samo u legalizaciji homoseksualnih brakova i rekreativne marihuane u nekoliko država. Kada se dobije izbor, kao na referendumu u Masačusets i New Haven, Connecticut, zagovarajući smanjenje vojne potrošnje i finansiranje ljudskih potreba, ljudi će izabrati ispravnu politiku i prioritete; obje inicijative su pobijedile velikom većinom.
Suprotno nadanjima koju su mnogi ljudi u ovoj zemlji i širom svijeta ulagali u Baracka Obamu (koje nije zaslužio i iskreno nikada nije tražio), nikada se nije radilo o njemu. Riječ je o ukorijenjenoj moći američke ratne mašinerije io tome kako mi, narodi ove zemlje i širom svijeta, možemo zajedno raditi na stvaranju miroljubivije, pravednije i održivije politike. Mi to možemo uraditi; u stvari, nemamo izbora nego da to uradimo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati