Karl Marx je jednom primijetio: "Rat u direktnom ekonomskom smislu je isto kao da nacija baci dio svog kapitala u vodu." Nakon mnogo decenija, još jednom je validnost ove izjave potcrtana invazijom i okupacijom Irak od strane koalicije koju predvode SAD. Prošlo je više od pet godina, ali nema znakova slobode, demokratije i prosperiteta kako je obećano iračkom narodu. U stvari, invazija i nastavak okupacije donijeli su ogromnu devastaciju ove drevne zemlje, niti su učinili bilo šta dobro čak ni narodu Amerika i njenih koalicionih partnera. Ovo je opširno analizirano u nedavno objavljenoj knjizi, Rat od tri triliona dolara, autori Joseph Stiglitz i Linda Bilmes.
Nikako, ova knjiga se može zanemariti navodeći je kao puku propagandu. Među njegovim autorima je i Joseph Stiglitz, nobelovac za ekonomiju, koji je svojevremeno vodio tim ekonomskih savjetnika predsjednika Clintona, a potom postao glavni ekonomista Svjetske banke. Njegove knjige su naširoko čitane i o njima se raspravljalo širom svijeta. Linda Bilmes predaje u Harvard univerzitetski i nekada je bio visoki zvaničnik u Clinton administracija koja se bavi finansijskim i komercijalnim poslovima.
U vrijeme američke invazije na Irak, Bushova administracija je objavila da je njen cilj bio osloboditi irački narod iz kandži Sadama Huseina, dajući mu slobodu i demokratiju i stavljajući ga na put sreće i prosperiteta, a ova misija bi koštala samo 50-60 milijardi dolara. Lawrence B. Lindsey, tadašnji ekonomski savjetnik Busha, usudio se osporiti ovu cifru kao potcjenjivanje i izbačen je s posla. Predvidio je da bi cijena mogla biti između 100 i 200 milijardi dolara. Da citiram Lindsey, "Moja hipotetička procjena je dala godišnji trošak otprilike ispravno. Ali pogrešno sam procijenio važan faktor: koliko dugo ćemo biti uključeni." Pet godina nakon njegovog svrgavanja, on smatra da je "jedan od razloga zašto su napori administracije toliko nepopularni da su se odlučili ne uključiti u otvorenu javnu raspravu o tome kakve bi posljedice mogle biti, uključujući i ekonomske troškove".
Samo tri mjeseca nakon invazije, Carnegie Endowment for International Peace je objavila svoj Policy Brief (br. 24, maj 2003.), "Lekcije iz prošlosti: Američki zapis o nacija zgrada." Već u uvodnom pasusu je pisalo: "Pravi test za uspjeh Američki preventivni rat protiv režima Sadama Huseina je da li ili ne Irak sada se može obnoviti nakon rata. Malo je nacionalnih poduhvata koji su tako složeni, skupi i dugotrajni kao rekonstrukcija vladajućih institucija stranih društava. Čak ni kombinacija nenadmašne vojne moći i obilnog bogatstva ne garantuje uspjeh, a kamoli brze rezultate. Istorijski gledano, pokušaji vanjskih sila za izgradnju nacije su uglavnom zbog njihovih gorkih razočarenja, a ne njihovih trijumfa."
Autori Policy Brief-a — Minxin Pei i Sara Kasper — istakli su da su Sjedinjene Države do tada koristile svoje oružane snage u stranim zemljama u više od 200 navrata i da je njihov rekord u izgradnji nacije bio krajnje tužan. Ono što su rekli pokazalo se proročkim: „Unutrašnje karakteristike iračkog društva će biti na ozbiljnom iskušenju Vašington's odlučnost, vještinu i strpljenje u ostvarivanju svog deklariranog cilja političke transformacije. Sa populacijom od 24 miliona, Irak je veća od bilo koje od latinoameričkih zemalja u kojoj je Sjedinjene Države je pokušao izgraditi naciju." Sa svojim dubokim etničkim podjelama, unutrašnja situacija bi bila previše komplicirana da bi se Amerikanci mogli nositi s njom. "Vanjski napori da se takve etničke i vjerske podjele premoste kroz pomirenje imaju loše rezultate—kao što je pokazano u bivši Jugoslavija." Bilo bi izuzetno teško "poravnati Američki strateških interesa sa interesima iračke elite i javnosti."
Upozoravajući jastrebove u Bushovoj administraciji, autori su rekli, "trebalo bi preispitati svoju poziciju u svjetlu otrežnjujućih lekcija iz izgradnje američke nacije tokom prošlog stoljeća. Osim ukupne niske stope uspjeha, takvi jednostrani poduhvati doveli su do stvaranja i održavanje surogat režima koji su na kraju mutirali u vojne diktature i korumpirane autokratije. Ponavljajući ove greške u Irak, posebno nakon izjave predsjednika Busha o američkoj odlučnosti da tamo izgradi demokraciju, bila bi tragedija za irački narod i travestija američkih demokratskih ideala."
Stiglitz i Bilmes su izašli sa masom podataka u svojoj knjizi od tri stotine i nekoliko stranica, naglašavajući da su Pei i Kasper bili savršeno u pravu, a da su Bush i njegov tim potpuno pogriješili kada su krenuli sa svojim zločinačkim činom invazije i razaranja Irak. U tom procesu, nanijeli su štetu upravo američkom narodu koji im je povjerio uzde države. Stiglitz i Bilmes ispravno tvrde: „Do sada je jasno da je Američki invazija na Irak bila strašna greška. Skoro 4,000 Američki vojnici su poginuli, a više od 58,000 je ranjeno, ranjeno ili teško oboljelo... Sto hiljada Američki vojnici su se vratili iz rata pate od mentalnih poremećaja, od kojih će značajan dio biti hronične bolesti. Iako je režim Sadama Huseina bio jadan, život iračkog naroda sada je gori. Putevi, škole, bolnice, kuće i muzeji u zemlji su uništeni, a njeni građani imaju manje pristupa struji i vodi nego prije rata. Sektaško nasilje je rašireno. IrakHaos u zemlji učinio je zemlju magnetom za teroriste svih rasa. Pojam da invazija Irak doneo bi demokratiju i katalizovao promene u srednji istok sada izgleda kao fantazija. Kada bude plaćena puna cijena rata, trilioni dolara će biti dodati našem državnom dugu. Invazija Irak takođe je podstakla cene nafte. Na ove i druge načine, rat je oslabio našu ekonomiju."
Do sada, Amerika potrošio 600 milijardi dolara Irak rat. Stiglitz i Bilmes su izračunali, nakon što su uzeli u obzir i direktne i indirektne, otvorene i skrivene troškove i uz pretpostavku da će rat potrajati nešto duže, da će koštati 3 biliona dolara ili, možda, 4 biliona dolara. Suprotstavljajući se argumentu da je to vrlo mala suma za najveću svjetsku ekonomiju, oni kažu: „Nije pitanje da li Amerika mogu priuštiti tri biliona dolara. Sa tipičnim prihodom američkog domaćinstva iz 2006. godine koji je bio samo 70,000 dolara, imamo mnogo više nego što nam je potrebno. Čak i kada bismo bacili 10 posto toga, i dalje nam ne bi bilo gore nego 1995. godine – kada smo bili prosperitetna i dobrostojeća zemlja. Nema rizika da će trilion dolara ili dva ili tri bankrotirati državu. Relevantno pitanje je prilično drugačije: šta smo mogli da uradimo sa trilion dolara ili dva ili tri? Šta smo morali da žrtvujemo? Šta je, da se poslužimo žargonom ekonomista, oportunitetni trošak?"
Oportunitetni trošak Irak rat je bio ogroman. Sa novcem koji se troši Irak rat, Amerika mogao lako riješiti svoj problem socijalnog osiguranja barem narednih pola vijeka. Sa trilion dolara mogla je izgraditi čak 8 miliona novih stambenih jedinica, zaposliti 13 miliona nastavnika više, obezbijediti osnovno obrazovanje za 120 miliona djece ili zdravstveno osiguranje za 530 miliona djece na godinu dana ili odobriti stipendije za 43 miliona studenata za četiri godine. Pomnožite ove brojke sa 3 i dobit ćete oportunitetni trošak od 3 triliona dolara koji će vas progutati Irak rat. U nedavnom članku u The Guardian (6. aprila), Stiglitz i Bilmes, dok pobijaju Bushovu tvrdnju da je procjena ukupnih troškova od 3 biliona dolara možda preuveličana, tvrde da je "zapravo konzervativna. Čak bi i predsjednik morao priznati da je 50 do 60 milijardi dolara Procjena koju je administracija dala prije rata bila je potpuno neispravna; malo je razloga za povjerenje u njihovu aritmetiku. Oni priznaju da su do sada koštali 600 milijardi dolara."
Objašnjavajući zašto su njihove procene različite, oni navode: "Naši se brojevi razlikuju od njihovih iz tri razloga: prvo, mi procenjujemo ukupne troškove rata, prema alternativnim konzervativnim scenarijima, koji su izvedeni iz ministarstva odbrane i kancelarije za budžet Kongresa. Mi nismo gledajući McCainov 100-godišnji scenario - pretpostavljamo da smo tamo, u smanjenoj snazi, samo do 2017. Ali ne gledamo ni scenario u kojem se naše trupe povlače u roku od šest mjeseci. Sa operativnim troškovima koji idu na 12 dolara milijardi mjesečno, a sa svakom godinom koja košta više od prethodne, lako je doći do ukupnih operativnih troškova koji su dvostruko veći od već potrošenih 600 milijardi dolara.
„Drugo, uključujemo ratne rashode skrivene negdje drugdje u budžetu i budžetske izdatke koje bismo morali imati u budućnosti čak i da sutra odemo. Najvažniji od njih su budući troškovi zbrinjavanja 40% boraca koji se vraćaju koji su vjerovatno da pati od invaliditeta (preko 600 milijardi dolara; troškovi veterana iz Drugog svetskog rata nisu dostigli vrhunac sve do 1993.) i vraćanje vojske u njenu predratnu snagu. Ako uračunate kamatu i kamatu na kamatu – sa svim ratnim finansiran dugom – budžetski troškovi brzo rastu.
„Konačno, naša procjena od 3 triliona dolara uključuje i troškove za privredu koji prevazilaze budžet, na primjer, troškove zbrinjavanja ogromnog broja povratnika invalida koji prevazilaze troškove koje snosi savezna vlada – u jednom od pet porodica sa teškim invaliditetom, neko mora da odustane od posla.Makroekonomski troškovi su još veći.Skoro svaki ekspert sa kojim smo razgovarali slaže se da je rat imao veze sa poskupljenjem nafte, nije bila samo nesreća da su cijene nafte počele rasti u isto vrijeme kada je počeo rat."
The Irak rat je negativno uticao ne samo na dvije strane koje su u njemu bile uključene, već i na svijet u cjelini, posebno na zemlje u razvoju. Kao rezultat rata, dok je potražnja za naftom porasla, njena ponuda je opala kako je proizvodnja u Irak je odbio. U vrijeme invazije na Irak, nafta se prodavala za 25 dolara po barelu, ali sada se može kupiti za oko 100 dolara po barelu. U godinama koje dolaze, može porasti i do 125 dolara po barelu. Rastuća cijena nafte pojačala je inflatorne pritiske širom svijeta. Osim toga, proizvodnja etanola i drugih bio-goriva obavlja se preusmjeravanjem kukuruza, šećerne trske, soje i drugih usjeva. To, pak, doprinosi rastućoj nestašici žitarica u svijetu i podiže cijene. Više cijene nafte nanijele su direktan trošak svjetskoj ekonomiji u iznosu od otprilike 1.1 bilion dolara.
Od početka Irak rat, AmerikaDržavni dug Rusije je porastao za 2.5 biliona dolara, od čega je 1 bilion dolara zbog Irak rat. Bush je, nakon dolaska na vlast, smanjio porezne obaveze ljudi višeg dohotka. To znači da je teret podmirivanja ratnih rashoda više pao na ljude u cjelini. Do 2017. godine procjenjuje se da će državni dug porasti za 2 biliona dolara.
Postoje i druge štetne posljedice koje prkose kvantificiranju. Na primjer, moral trupa je vrlo nizak, postoji nedostatak sredstava i postoji nezadovoljstvo širom zemlje zbog nedovoljne pažnje prema ranjenim vojnicima. Što se Iračana tiče, stradalo je više od milion ljudi. Ne postoji zakon i red vrijedan tog imena. Anarhija vlada. Čak 45 posto porodica u Bagdad su izgubili jednog ili više članova. Dolazi do raseljavanja stanovništva velikih razmjera. Da citiramo Stiglitza i Bilmesa, „U ljudskom smislu, gubitak života i uništenje iračkog društva je ono što je najneverovatnije…
„Za većinu Iračana svakodnevni život je postao nepodnošljiv – do te mjere da su to učinili oni koji si mogu priuštiti da napuste svoju zemlju. Do septembra 2007. godine, zapanjujućih 4.6 miliona ljudi – jedan od svakih sedam Iračana – bilo je protjerano iz svojih domova. Ovo je najveća migracija ljudi na Bliskom istoku od nastanka Izrael u 1948."
Čak 2.4 miliona Iračana migriralo je u strane zemlje, posebno Sirija i Jordan, koji takođe osećaju naprezanje. Ukupno 20 posto prijeratnog stanovništva je raseljeno. Oni koji su ostali nemaju ni pitku vodu ni struju. Škole i fakulteti ne funkcionišu jer je većina nastavnika ili pobjegla ili ubijena. Bolnice pate od nedostatka kreveta, ljekara, medicinskog osoblja i lijekova.
IrakMuzeji su opljačkani, a istorijsko blago odneseno. Vrijedni rukopisi su izgubljeni, ukradeni ili uništeni. Christopher Hitchens kaže za Bagdad: "Ovo je jedan od najvećih centara učenja i kulture u istoriji. Tu su neka od izgubljenih dela Aristotela i drugih Grka... sačuvana, ponovo prevedena i preneta preko Andaluzije nazad na neuki "hrišćanski" Zapad. " Naomi Klein, u svojoj "Doktrini šoka", iznela je detalje pljačke, a takođe je ispričala kako je iračka ekonomija uništena da bi postala pašnjak za multinacionalne kompanije.
[email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati