Nakon strašnog krvoprolića na ratištima, groznica je počela da jenjava. Ljudi su gledali ratu u lice hladnijim, tvrđim očima nego tih prvih mjeseci entuzijazma, a njihov osjećaj solidarnosti počeo je slabiti, jer niko nije mogao vidjeti bilo kakav znak velikog "moralnog čišćenja" koje su filozofi i pisci tako veličanstveno proglasili .

– Stefan Zweig, Jučerašnji svijet

Stefan Zweig, najhumaniji međuratni evropski pisac, suočio se s Prvim svjetskim ratom kao lojalni Austro-Ugar. Odnosno, on se suprotstavljao ne zvaničnim neprijateljima Britaniji i Francuskoj, već samom ratu. Rat je uništavao njegovu zemlju. Pridruživši se kolegama umetnicima sa obe strane rovova, odbio je da ubije svog bližnjeg.

Godine 1917. dvojica uglednih austrijskih katolika, Heinrich Lammasch i Ignaz Seipel, povjerili su Cweigu svoje planove da carom Karlom manevrišu u separatni mir sa Britanijom i Francuskom. "Niko nas ne može kriviti za nelojalnost", rekao je Lammasch Cweigu. "Propatili smo preko milion mrtvih. Uradili smo i žrtvovali dovoljno!" Karl je poslao princa od Parme, svog zeta, kod Georgesa Clemenceaua u Pariz.

Kada su Nemci saznali za pokušaj izdaje svog saveznika, Karl je odbio. „Kao što je istorija pokazala“, napisao je Cvajg, „bila je to poslednja šansa koja je mogla da spase Austro-Ugarsko carstvo, monarhiju, a time i Evropu u to vreme“. Zweig, u Švicarskoj na probi svoje antiratne drame Jeremiah, i njegov francuski prijatelj, nobelovac Romain Rolland, pozvali su kolege pisce da svoja pera od propagandnog oružja pretvore u instrumente pomirenja.

Da su velike sile poslušale Cweiga u Austro-Ugarskoj, Rollanda u Francuskoj i Bertranda Russela u Britaniji, rat bi se mogao završiti mnogo prije novembra 1918. i poštedjeti najmanje milion mladih života.

Mirotvorci u Siriji otkrivaju ono što je Zweig radio prije skoro jednog stoljeća: bubnjevi i bubnjevi ugušuju pozive na zdrav razum. U izvještaju na web stranici Open Democracy prije nekoliko dana izvještava se da su demonstranti u četvrti Bostan al-Qasr u Alepu koju drže pobunjenici skandirali: "Sve vojske su lopovi: režim, slobodna [sirijska vojska] i islamisti."

Naoružani milicioneri Jubhat Al Nusre, islamističke frakcije koju podržava Saudijska Arabija, a koju Sjedinjene Države smatraju teroristima, rastjerali su ih živom paljbom. S obje strane, oni koji zahtijevaju pregovore o krvoproliću su marginalizirani i gori.

Režim je uhapsio Orwa Nyarabiju, filmskog reditelja i aktivistu, zbog njegovih mirnih protesta. Nakon puštanja na slobodu, pobjegao je u Kairo kako bi nastavio sa pozivom na nenasilne promjene. Dr Zaidoun Al Zoabi, akademik čije su jedino oružje bile riječi, sada čami, zajedno sa svojim bratom Sohaibom, u centru sigurnosti sirijskog režima. (Ako se pitate šta to implicira, pitajte CIA-u zašto je prije "odvodila" osumnjičene u Siriju.)

Sirijci koji su odrasli uz režimsku represiju otkrivaju anarhičnu brutalnost života u "oslobođenim" zonama. Dopisnik Guardiana Ghaith Abdul Ahad prisustvovao je prošle sedmice sastanku 32 viša komandanta u Alepu. Bivši pukovnik režima koji sada komanduje vojnim savetom Alepa rekao je svojim drugovima: "Čak je i narodu dosta nas. Bili smo oslobodioci, ali sada nas prokazuju i demonstriraju protiv nas."

Kada sam bio u Alepu u oktobru, ljudi iz siromašne oblasti Bani Zaid molili su Slobodnu sirijsku armiju da ih ostavi na miru. Od tada su izbile bitke među pobunjeničkim grupama oko pljačke. Abdul Ahad opisao je pobunjeničku pljačku škole:

"Muškarci su prevezli neke od stolova, sofa i stolica ispred škole i gomilali ih na uglu ulice. Slijedili su kompjuteri i monitori."

Borac je upisao plijen u veliku bilježnicu. „Čuvamo ga na sigurnom u skladištu“, rekao je.

Kasnije u toku nedelje, video sam školske sofe i kompjutere kako udobno sede u novom stanu komandanta.

Drugi borac, vojskovođa po imenu Abu Ali, koji kontroliše nekoliko kvadratnih blokova Alepa kao svoj lični feud, rekao je: "Oni nas krive za uništenje. Možda su u pravu, ali da je narod Alepa podržavao revoluciju od početka, ovo ne bi se dogodilo."

Pobunjenici, uz saglasnost njihovih vanjskih podržavatelja u Rijadu, Dohi, Ankari i Washingtonu, odlučno su odbacili tvrdnju u korist rata. Lider novostvorene Sirijske nacionalne koalicije Moaz Al Khatib odbacio je posljednji poziv izaslanika UN-a Lakhdara Brahimija i ruskog stranca Sergeja Lavrova da prisustvuju razgovorima sa sirijskom vladom. Gospodin Al Khatib insistira da Bashar Al Assad odstupi kao preduvjet za pregovore, ali je budućnost gospodina Al Assada sigurno jedna od glavnih tačaka za diskusiju.

Pobunjenici, nad kojima g. Al Khatib nema kontrolu, nisu uspjeli poraziti g. Al Asada u skoro dvije godine bitke. Zastoj na bojnom polju zagovara pregovore kako bi se prekinuo ćorsokak kroz prihvatanje tranzicije na nešto novo. Vrijedi li ubiti još 50,000 Sirijaca kako bi se g. Al Assad spriječio u tranziciji koja će dovesti do njegovog odlaska?

Kada je Prvi svjetski rat završio s gotovo 9 miliona ubijenih vojnika i evropska civilizacija spremna za varvarstvo nacizma, borba nije opravdala gubitak. Krvavo stanje je bilo malo bolje. Zweig je napisao: „Jer smo vjerovali – i cijeli svijet je vjerovao s nama – da je ovo bio rat za okončanje svih ratova, da je zvijer koja je opustošila naš svijet bila pripitomljena ili čak zaklana. Vjerovali smo u veliku slavu predsjednika Woodrowa Wilsona program, koji je bio i naš; vidjeli smo slabu svjetlost zore na istoku tih dana, kada je ruska revolucija još bila u periodu medenog mjeseca humanih ideala. Bili smo glupi, znam."

Jesu li manje glupi oni koji tjeraju Sirijce da se bore i bore, umjesto da se suoče jedni s drugima za pregovaračkim stolom?

Charles Glass je autor nekoliko knjiga o Bliskom istoku, uključujući Plemena sa zastavama i Sjeverni front: Dnevnik rata u Iraku. Takođe je izdavač pod londonskom izdavačkom kućom Charles Glass Books

Napomena urednika: Ovaj članak je izmijenjen kako bi se ispravila greška u formatiranju.

---