Izvor: The Guardian
David McWilliams: Mislim da je pošteno reći da je kapitalizam – u toku ove krize bez presedana – suspendovan. Ne vraćamo se tamo gdje smo bili, na uobičajeni posao. Država se vratila, a ovu epizodu biračko tijelo neće zaboraviti. Ne znam kuda idemo, ali jedno je jasno: ne vraćamo se nazad.
Yanis Varoufakis: Sviđa mi se ova fraza: kapitalizam je suspendovan. Poslednji put kada je kapitalizam na zapadu suspendovan bio je tokom Drugog svetskog rata, sa pojavom ratne ekonomije: komandne ekonomije koja je fiksirala cene. Ratna ekonomija označila je transcendenciju standardnog kapitalističkog modela.
Ali ono što sada vidimo nije toliko suspenzija kapitalizma. Pravila kapitalizma su možda suspendovana – sve te svete politike su nestale, nestalo je uredno razdvajanje fiskalne i monetarne politike, nestala je ideja da je javni dug loša stvar.
Ali institucije koje su neophodne za izgradnju, da tako kažem, „ratne ekonomije bez rata“ – za suspendovanje i transcendiranje kapitalizma – nisu uspostavljene. Postoji duboka razlika između toga da kažete: „Sve će sranje, tako da ne očekujemo da se pridržavate pravila“, i reći: „Pravila su se promijenila i moramo napraviti nova da spriječimo ekonomski kolaps .” Sva ova priča kvantitativno olakšanje od strane Evropske centralne banke sugeriše da ostajemo veoma daleko od načina razmišljanja o ratnoj ekonomiji.
DM: Ovo je poznata greška u kategoriji Evropa. Ako svoju ekonomsku politiku zasnivate na spremnosti ljudi koji su previše traumatizirani i bolesni da pozajmljuju – što je osnovna logika kvantitativnog popuštanja – onda imate vrlo ozbiljan problem. Uobičajena slika kvantitativnog popuštanja je crijevo: ogromno crijevo za novac, iz kojeg curi voda da zaustavi vatru krize. Ali crijevo monetarne politike ograničeno je ovim malim ventilom koji se zove banke, malim ventilom zvanim kreditni odbor, malim ventilom koji se zove “spremnost poslovanja da pozajmi novac”. I na kraju, to crijevo novca postaje mlaz – a čak i taj mlaz mnogo više koristi bogatima nego siromašnima.
Shvaćam da, uprkos suspenziji pravila, infrastruktura ostaje na mjestu. Ali ljudi širom Evrope sada govore: "Hej, postoji alternativa." Ova druga faza će se odnositi na to kako idemo naprijed u ponovnom promišljanju kapitalizma, u ponovnom promišljanju finansija, ponovnom promišljanju kako ekonomije funkcioniraju i za koga – potencijalno prema novom Naselje u stilu Bretton Woodsa za cjelokupnu globalnu ekonomiju.
Dakle, tu smo: u prvoj godini treće decenije 21. veka. Gledajući u narednu deceniju, naoružanu istorijom i ekonomijom, šta mislite kako će izgledati globalna i evropska ekonomija?
YV: Sjedimo na sedlu, spremni da se prevrnemo u oba smjera. Potpuno je neodređeno kojim od dva smjera putujemo.
Počnimo s pozitivnim scenarijom. Ono se zasniva na vašoj perspektivi za novi Bretton Woods – sa njegovom posebnom manifestacijom u Evropskoj uniji.
Ako ćemo imati kontinentalnu konsolidaciju, kako bi ona trebala izgledati? To ne bi bila federacija, jer – iako je to potrebnije nego ikad – manje je vjerovatno nego ikad, jer nas centrifugalne sile krize s korona virusom, migracijske krize i krize eura rastavljaju. Ali alternativa je da se postojeće institucije [EU] rasporede na način koji može simulirati federalnu Evropu, a to možemo učiniti sutra, ako tako odlučimo: da odmah obezbijedimo gotovinu svima onima koji se bore u siromaštvu, da investiraju u the zelena tranzicija.
Ovdje postoji tračak nade, jer postoji duboka razlika između 2020. i 2010. godine. U to vrijeme, kada su Irska i Grčka krenule trbuhom za kruhom, postojale su značajne razlike između onoga što su naše zemlje doživljavale i onoga što je doživljavala Njemačka, onoga što je doživljavala Holandija . Danas je nemačka industrijska mašina pokvarena – i pokvarena je mnogo pre nego što je korona virus udario. Dvije glavne industrije – automobilska i mašinska industrija – već su bile u ozbiljnim problemima. Dakle, činjenica da je Njemačka sada u istoj gomili govana kao i mi ostali nudi tračak nade da bi mogli reći: šta da radimo? Više nije: „Vaš problem: evo trojka. "
DM: A mi ćemo Vam poslati i račun! Dakle, to je pozitivan scenario. Prekid „uobičajenog poslovanja“ ustupa mjesto novim politikama i novim mogućnostima za Evropu i šire. Koja je druga opcija?
YV: Pa, mi ljudi – a mi Evropljani, posebno – volimo propustiti fantastične prilike i umjesto toga završiti s distopijskim ishodima. Vrlo je vjerovatno da ćemo naići na istu neposlušnost istog skupa evropski ordoliberali, koji će nastaviti da stavlja blokade puteva na putu ka istinskom, demokratskom federalizmu.
DM: Očigledno je da će takva blokada imati nesrazmjeran uticaj na južne zemlje članice Evropske unije. Šta mislite, kakav će uticaj ova konkretna trauma imati na, recimo, Italiju – članicu osnivaču Evropske unije i ključni deo emotivnog zaleđa Evrope?
YV: Svaki put kada dođe do krize u Evropi, stope rasta Italije padaju. Svaki put kada postoji problem, Italija tone sve dublje u stagnaciju – sa Salvini čeka u krilima. Ako Frankfurt, Berlin i Brisel ponovo ne uspeju da krenu ka pozitivnom scenariju, Italija – ne samo Italija, već i svi najrazoreniji regioni Evrope – ponovo će krenuti ka neofašističkoj desnici. U tom slučaju, sve opklade su isključene.
Ovo je krajnja tačka negativnog scenarija: džinovski domino efekat, koji vodi raspadu Evropske unije. Nije da će EU prestati da postoji. Samo da će postati nebitno, poput Zajednica nezavisnih država.
DM: Oh, dobro se sećam Zajednice nezavisnih država...
YV: I dalje postoji! Još uvijek ima ured u Moskvi. Dakle, negativan scenario je da će Evropska unija postati kao ZND. I to će biti muzika za uši Tramps, Bolsonaros i Modis ovog svijeta. Prešli bismo u transakcionu, hobsovsku globalnu ekonomiju: gadnu, brutalnu i siromašnu za većinu ljudi.
DM: Kada sam se rodio u Irskoj, zemlja je bila veoma siromašna. A onda je postao prilično bogat, na leđima evropskog projekta, na pozadini evropske pozicije u globalnom lancu snabdevanja, i sa poreskom politikom koja je privukla mnogo i mnogo kapitala. Mislim da je ovaj model možda nestao, a sa njim i ovaj stil globalizacije. Bojim se da je period kada ste mogli putovati, angažirati se, kretati se – možda smo došli do kraja tog otvorenog perioda. Ljudi će reći: “Ovaj virus je došao iz kosmopolitskog svijeta, iz svijeta međunarodnog pokreta.” Bilo to ispravno ili ne, mogli bismo početi kriviti ljude. Znamo da je Crna smrt rezultiralo žestokim antisemitizmom u Evropi. Ljudi su pitali: "Koga možemo kriviti za ovo?" I tako su krivili jednu zajednicu koja je već bila u izolaciji u getu.
To je ono što me najviše plaši, sedeći ovde u prvoj godini treće decenije 21. veka. Ono što smo ranije vidjeli može se ponovo pojaviti, a mi se vraćamo Yeatsu: „Okretanje i okretanje u širem krugu / Soko ne čuje sokolara; / Stvari se raspadaju; centar ne može da drži; / Puka anarhija je puštena na svijet.” Bojim se da će se svijet koji će moja djeca naslijediti, ako ne krenemo brzo i u novom smjeru, postati vrlo gadan, zaista. Dakle, to je poziv.
YV: Najglasniji poziv u generaciji. Dijelim svu vašu zabrinutost za budućnost, iako moram osporiti analizu na kojoj se ona zasniva. Otvorenost koju opisujete uvijek je išla ruku pod ruku ozbiljno ograničenje: Nafta i američko-meksička granica; slobodu kretanja u Evropi i Frontex duž Mediterana. Ovo nije kontradikcija; to je logika sistema koji cijeni kretanje kapitala iznad slobode ljudskih bića.
[Yanis Varoufakis je suosnivač DiEM25 (Pokret za demokratiju u Evropi), bivši ministar finansija Grčke i autor knjige I slabiji pate šta moraju? Evropska kriza i američka ekonomska budućnost.
David McWilliams je jedan od vodećih irskih ekonomista, emitera i komentatora. On je takođe i najprodavaniji autor nefikcije u zemlji. Često se navodi da je on bio jedan od prvih ekonomista koji nije prihvatio pompe oko irskog ekonomskog buma 1990-ih nakon predviđanja da će privreda na kraju opasti.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati