Najkrvaviji sukobi na planeti Zemlji danas više nisu imperijalistički ratovi koji se vode za sirovine, teritoriju i tržišta. Umjesto toga, vjerski ratovi – uglavnom između sunitskih i šiitskih muslimana – pustoše pola tuceta zemalja širom svijeta. Nova militantnost potječe iz vjerskog ekstremizma, koji zauzvrat proizlazi iz masovnog povratka vjeri. Pew Global Report iz 2012. otkrio je da mnoge sunitske većinske države (Egipat-53%|, Tunis-41%, Jordan-43% itd.) imaju veliki dio stanovništva koji odbija prihvatiti šiite kao prave muslimane.
U ovom sektaškom ratu Pakistan je postao jedno od najopakijih bojišta. Njegova šiitska manjina, koja se procjenjuje na 20-30% stanovništva, vidjela je hiljade ubijenih posljednjih godina. Ova godina nije bila ništa manje tragična od prethodnih: Shikarpur 30. januara, Peshawar 13. februara, Rawalpindi 18. februara; za manje od tri sedmice, bombaši samoubice uspješno su gađali tri šiitske džamije prepune vjernika. Hazarski šiiti bježe iz Beludžistana, a neki čine uzaludne pokušaje da dođu do udaljenih obala Australije. Barikade okružuju odvojena šiitska urbana naselja. Ali čak i visoko obezbeđenje često ne uspe: bombaš samoubica se probio do stambenog grada Abasa u Karačiju sa vagonom punim eksploziva, ostavljajući desetine razbijenih stanova sa mesom i delovima tela koji visi sa balkona. Izvan Sirije i Iraka, Pakistan je sada najsmrtonosnija zemlja na svijetu za šiite.
Nije iznenađujuće da pakistanski šiiti sebe vide kao žrtve vjerskog progona. Neki dramatično govore o šiitskom genocidu. Ovo je sigurno preterivanje budući da je skala samo hiljadu ili nešto više godišnje. Ali ne treba gubiti ironiju: Mohammed Ali Jinnah, otac osnivač Pakistana, bio je musliman Gudžrati šiita. Mobilizirao je milione rekavši da muslimani i hindusi nikada ne mogu koegzistirati, ali muslimani, bez obzira na sektu, mogu. To se na kraju pokazalo pogrešnim, ali u mom djetinjstvu stvari su uglavnom bile mirne. Međusobni brakovi bili su prilično uobičajeni sve do 1980-ih, a ortodoksni šiiti su se pridružili ortodoksnim sunitima u entuzijazmu podržavanju odluke premijera Zulfiqara Ali Butoa iz 1974. da proglasi Ahmadije, malu progonjenu zajednicu, nemuslimanima.
Sada, u zanimljivom preokretu istorije, Pew Global Survey iz 2012. pokazuje da 41% Pakistanaca vjeruje da šiiti nisu muslimani. Popularno objašnjenje ove promjene okrivljuje proces islamizacije koji je započeo vojni diktator general Zia-ul-Haq 1980-ih. Njegova politika razlikovala je različite sekte i zaista je promicala razdor. Međutim, masovno bratoubistvo širom Bliskog istoka ukazuje na to da bi vjerske tenzije ionako proključale; fenomen je sada globalizovan. Šiiti, koji su samo 12-14 posto svih muslimana, uglavnom su bili na strani primanja. Ali šiitski Iran jedva da je bio ljubazan prema „heretičkim“ Bahajima ili iranskim sunitima.
U osnovi današnjih sukoba je relativno nedavno insistiranje, podjednako šija i sunita, da se religija mora stopiti s političkom moći. Značajni dijelovi obje sekte zahtijevaju sistem koji ima vremenski autoritet zasnovan na Kur'anu i gdje religija nije ograničena na individualnu kontemplaciju Boga. Međutim, osim na Kur'an, šiiti i suniti ne pristaju ni na šta drugo.
Šta je uzrokovalo da uspavane razlike eksplodiraju u rat? Mislim da nova era islama duguje tri katastrofalna događaja. Prvo, Iranska revolucija iz 1979. godine pretvorila je sekularni Iran u islamski Iran i rasplamsala žudnju među ortodoksima, i šiitima i sunitima, za vjerskom državom. Drugo, međunarodni džihad su kreirale i nadzirale Sjedinjene Države kako bi se suprotstavile invaziji Sovjetskog Saveza na Afganistan, ali je na kraju pobjesnio. Treće, američka invazija na Irak 2003. uništila je Sadama Huseina, ali, u nastojanju da osiguraju svoj legitimitet i kontrolu, osvajači su smatrali da je ekspeditivno prepoznati i potom osloboditi sektaško čudovište.
Danas, svjetski šiiti nalaze inspiraciju u političkoj filozofiji ajatolaha Homeneija. S druge strane, sunitski ideali kalifata proizlaze iz militantnog propovijedanja egipatskog Syed Qutba i pakistanskog Syed Abul Ala Maudoodija. I suniti i šiiti insistiraju na tome da je prava pravda moguća samo kada vjerski zakon zamijeni sekularni zakon i kada se vjerske prakse provode u društvu. I jedni i drugi vide sekularni Zapad kao svog smrtnog neprijatelja. Ali nakon toga sporazum se zaustavlja. Postoje nepomirljivo različite verzije rane islamske istorije, različiti izbori primjera i različiti vjerski rituali.
Da je Kur'an propisao neku vrstu političkog sistema, šiiti i suniti bi argumentirali svoje slučajeve s tim kao referencom. Ali o državnim i političkim pitanjima, Sveta knjiga šuti. U stvari, kao što su različiti naučnici istakli, arapski jezik nije imao riječ za "država". Ono što je bilo najbliže je dawlah. No, riječ je dobila svoje sadašnje značenje tek nakon Vestfalskog ugovora iz 1648. godine koji je doveo do pojave geografski definiranih nacionalnih država u Evropi.
Ono što je najvažnije, Kur'an šuti o tome kako se bira vladar države i koji bi mogao biti legitimni razlozi za njegovu smjenu. Ne precizira granice vladareve moći ili moći shura's (konsultativno tijelo). Ne spominje se i način na koji se shura, koji bi potencijalno mogao imenovati ili smijeniti vladara, treba izabrati. Da li bi postojali ministarstva izvršne, sudske ili vladine vlasti i koje bi njihove funkcije trebale biti? Drugi izvor definitivnog autoriteta islama, prorok Muhamed, nije ocrtao proces odabira budućih vođa vjernika. Da li je on zapravo precizirao svog neposrednog nasljednika ostaje duboko sporno i, zapravo, leži u osnovi višestoljetnih teoloških razlika između šiita i sunita. Ipak, s vremena na vrijeme, ideja islamske države je oživljavala.
Dakle, šta treba učiniti? Sa usponom Daisa (grupa Islamska država) i ogromnim neuspjesima u Iraku i Libiji, Zapad se mora nekako nositi s posljedicama svoje bivše politike pokoravanja, osvajanja i vađenja resursa. Američki saveznik, Saudijska Arabija, potpiruje sunitski fundamentalizam petrodolarima i s njom se treba čvrsto obračunati. Ali muslimani, koji su još opterećeni drevnim animozitetima i predmodernim idejama, će morati da zacrtaju novi kurs. Trendovi trenutno nisu ohrabrujući.
U muslimanskim zemljama širom svijeta, vjerska vjera i dalje čvršće preuzima kontrolu nad životima običnih građana. Stoga pitanje šta čini najistinitiji oblik vjere postaje sve važnije. Otuda je simpatija prema žrtvama masovnih ubistava ili pojedinačnih atentata ograničena. Ovo, zauzvrat, daje dozvolu ubicama koje implicitno ohrabruju televizijski mediji. Radeći po principu laissez faire, gotovo bez državne kontrole, povlađuje visokoj gledanosti koju zarađuju propovjednici. Ovo je plamen koji zapaljuje obilno mrtvo drvo.
Postoji samo jedan način da se okončaju ova luda ubistva. Muslimanska društva moraju shvatiti da kategorizacija sugrađana prema njihovom vjerskom uvjerenju nije ništa drugo nego recept za katastrofu. Ta spoznaja je nekada postojala u mnogim muslimanskim društvima i artikulisali su je bezbrojni sufiji, mistici i bardovi.
Čuveni iranski pjesnik, Šams iz Tabriza (1185-1248) je to možda rekao bolje od bilo koga drugog:
Ja nisam musliman
Niko me ne smije zvati kršćaninom ili Židovom
Nisam sa istoka, niti sa zapada
Ja nisam ni od zemlje ni od vode
Ja nisam iz Indije ili Kine
Ja nisam iz kraljevine Iraka
nisam ni sa ovog ni sa onog sveta,
ne sa neba, niti iz čistilišta.
Moje mjesto je bez mjesta,
Moj trag je bez traga.
To nije ni telo ni dusa,
jer pripadam duši svoje ljubavi.
Ako bih osvojio trenutak sa tobom,
Staviću oba sveta pod svoje noge
i zauvek pleši u radosti.
O Shams of Tabriz, tako sam pijan u svijetu
to osim veselja i opijenosti
Nemam priču za ispričati.
Pervez Hoodbhoy predaje fiziku u Lahoreu i Islamabadu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati