Nakon što su Donald Tramp i Kim Džong Un napustili samit u Vijetnamu pomireni sa diplomatskim ćorsokakom, vredi se zapitati da li se vreme mira i pomirenja na Korejskom poluostrvu još uvek nazire. S obzirom na gotovo nepremostive blokade na putu, da li bi čak i najprijatniji pregovori mogli dovesti do pune denuklearizacije sjevernokorejskog režima? Jesu li Sjedinjene Države, sa svim svojim imperijalnim resursima i polugama, spremne pristati na vitalne interese Sjeverne Koreje – prije svega, oslobađanje od ekonomskih sankcija i mirovni sporazum za okončanje Korejskog rata 65 godina nakon što je vojni zastoj okončan „privremenim primirjem“?
Mnogo je razloga za dubok skepticizam, koliko god bili autentični dobri osjećaji između Trumpa i Kima od prvog samita u Singapuru. Trampove vlastite pregovaračke ekscentričnosti, naravno, mogu biti problem, ali zamke su dublje. Amerikanci su navikli da o "denuklearizaciji" razmišljaju kao o jednostranoj aferi. Nedokučivi Sjevernokorejci moraju pokazati dobru vjeru, odmah krenuti u demontiranje svojih nuklearnih sredstava, otvoriti sva vojna postrojenja za vanjsku provjeru i prihvatiti u dobroj vjeri sve što su visokoumne diplomate iz Washingtona spremne ponuditi - nakon ispunjavaju svoj dio pogodbe.
Tako su stvari uokvirene od strane američkog političkog i medijskog establišmenta i, koliko znamo, kako taj proces shvataju vašingtonski pregovarači. Kontinuirani ćorsokak ne bi trebao biti iznenađenje, uprkos tome kako se dvojica lidera navodno "slažu oči u oči" i tvrde da uživaju u društvu jedno drugom. Nitko ne bi trebao biti zbunjen time što Sjevernokorejci navodno do sada nisu učinili ništa da smanje svoj nuklearni program; u stvari to bi bilo ludilo.
Misliti da bi standardna imperijalistička “diplomacija” mogla biti pogodna za denuklearizaciju, čak i u rukama konačnog “dogovornika”, znači upustiti se u čistu zabludu. Koliko god to moglo biti šokantno za mentalitet supersila, Sjevernokorejci su u pitanju životni i smrtni interesi koji se ne mogu otkloniti ili odložiti u budućnost koja možda nikada neće stići. Ako postoje realni izgledi da Trump dobije Nobelovu nagradu za mir, SAD će morati odobriti većinu ili sve od sljedećeg: mirovni sporazum sjever-jug, trenutno ublažavanje ekonomskih sankcija, prekid ratnih manevara, smanjenje američkih trupa u Jug, pregovori oko "nuklearnog kišobrana" za koji Washington kaže da je potreban da bi se Južna Koreja zaštitila od sjeverne agresije.
Da li je Trampova administracija zaista spremna da pregovara o ovim pitanjima? Može li se denuklearizacija – uklanjanje onoga što Sjevernu Koreju najviše štiti od promjene režima – postići kao proizvod imperijalne manipulacije? Do danas su SAD pokazale malo naznaka da su spremne dati bilo šta značajno, čak i tamo gdje ustupci (posebno ublažavanje sankcija) ne bi bili preteški ili skupi. Trump i državni sekretar Mike Pompeo iznijeli su nekoliko manjih poticaja, ali malo od trenutne vrijednosti.
Trump i Pompeo su implicirali da bi ekonomske sankcije mogle biti dodatno pooštrene, da bi se ratne igre mogle nastaviti, da bi se raspored trupa mogao održati, da bi regionalne američke nuklearne snage mogle biti povećane. To je jedan od načina da se izvrši pritisak na Kimov režim da popusti, da započne denuklearizaciju. Ali je kratkovidna. Sjevernokorejska web stranica nedavno je objavila da prijetnje ili taktike prisile neće dati nikakve značajne rezultate. Takvoj taktici je zapravo suđeno da propadne, proizvod imperijalne oholosti: Sjevernokorejci nikada neće napustiti svoje nuklearno odvraćanje bez srazmjernih (i trenutnih) ustupaka zauzvrat – zaključak do kojeg je došla američka “obavještajna zajednica”, ali ga je osporio Trump.
Trump i Pompeo žele da Kimov režim demontira svoje raketne i nuklearne arsenale, svoje proizvodne pogone i programe uglavnom prije daju se bilo kakve koncesije. Takvi su poznati rituali američke „pregovaračke“ strategije, nedavno vidljivi u slučaju Irana. Što se tiče dugo očekivanog mirovnog sporazuma, nevoljkost SAD-a dolazi iz dugogodišnjeg straha od ujedinjenja Koreje, sada prioriteta Kima i južnokorejskog predsjednika Moon Jae-In-a, koji planiraju izgraditi snažne komunikacijske i transportne veze između Sjevera i Juga. Mirovni sporazum bi, konačno, poslužio da se slomi vlast Washingtona nad Južnom Korejom, a istovremeno bi uklonio opravdanje za nastavak raspoređivanja trupa.
Američko obustavljanje godišnjih vojnih vježbi – na koje Sjever gleda kao na probu za oružanu invaziju – ostaje jedini (prilično mali i privremeni) ustupak koji je Trump ponudio, ali čak i to može postati problematično. Mnogi političari u Washingtonu traže povratak u ratne igre, potpuno svjesni da bi takva provokacija vjerovatno sabotirala svaki nuklearni sporazum. Krajem januara grupa od 13 demokratskih predstavnika napisala je pismo pozivajući vršioca dužnosti ministra odbrane Patricka Shanahana da nastavi zajedničke vježbe s južnokorejskom vojskom. Za ove demokrate, koje predvodi poslanik Rick Larsen iz Komiteta za oružane snage Predstavničkog doma, Trumpovi sastanci s Kimom otišli su predaleko: Sjevernokorejci su bolje podvrgnuti pojačanom ekonomskom i vojnom pritisku – to jest, više prijetnji i manje poticaja. Larsenovi veliki sponzori kampanje su Lockheed-Martin, Honeywell International, Raytheon i Northrop-Grumman.
Za Larsena, njegove kolege i korporativne medije, Trump je također pogriješio što je manevre Pentagona nazvao "ratnim igrama" umjesto mlakim "vojnim vježbama". Richard Stengel na MSNBC-u je prokomentarisao: "Jeste li primijetili da Donald Trump nije nazvao vojne vježbe?" Domaćin Katy Tur je odgovorila: "Ne, on ih je nazvao ratnim igrama." Stengel je dodao: "On koristi istu terminologiju koju koriste naši protivnici." Sa svoje strane, reporterka CNN-a Kaitlan Collins prokomentirala je: "To je jezik iz Pjongjanga, a ne iz Sjedinjenih Američkih Država." Čovjek se pita: kojim jezikom bi Stengel, Tur i Collins opisali zajedničke kinesko-sjevernokorejske vojne probe, s desetinama hiljada vojnika, na obali Long Islanda?
Svi izvan Washingtona znaju da bi bilo kakvi pregovori u dobroj vjeri o denuklearizaciji morali značiti prilično brzo i opsežno oslobađanje Sjeverne Koreje od oslabljujućih sankcija – očito Kimova glavna točka pregovaranja u Hanoju. Uz male troškove za sebe, SAD ima dovoljno ekonomskih i tehnoloških resursa da daju poticaj Kimovoj nadi za modernizaciju, što je nezamislivo s još uvijek na snazi sankcijama. Do danas, međutim, Trumpov pristup nije bio početni: nema olakšanja sve dok se proces nuklearne demontaže ne završi ili je barem dobro uznapredovao. Ali taj proces bi mogao potrajati mnogo godina.
Sjevernokorejci su već napravili korake u dobroj vjeri ka obustavljanju raketnih i nuklearnih proba. Sam proces denuklearizacije, ako ikada bude pokrenut, biće izuzetno složen i dugotrajan – previše dugotrajan da bi se Kimov režim odrekao bilo čega zauzvrat. Da bi se riješili sjevernokorejskog nuklearnog oružja i programa balističkih projektila dugog dometa zahtijevalo bi stotine međunarodnih inspektora da pomognu u demontiranju bojevih glava, zatvaranju pogona za obogaćivanje i proizvodnju, intervjuiranju naučnika, otkrivanju sistema nabavke i praćenju svega što je u vezi s vojnim i istraživačkim objektima.
Što je onda s pitanjem smanjenja američkih trupa na jugu – jednim od Kimovih dugogodišnjih zahtjeva? Trenutno se nalazi 28,500 američkih vojnika južno od demilitarizirane zone, navodno da bi odvratili invaziju sa sjevera, ali zapravo da bi ojačali geopolitičko prisustvo SAD-a širom pacifičkog ruba, imajući na umu blizinu trupa i Kini i Rusiji. Trampov stav? Pentagon je uvjeravao Južnu Koreju da neće odstupiti od statusa quoa i da ne planira smanjenje broja vojnika na poluostrvu. Kako bi učvrstile ovaj sporazum, SAD i Južna Koreja nedavno su sklopile novi aranžman o podjeli troškova: Jug će plaćati 900 miliona dolara godišnje kako bi pomogao u subvencioniranju vojnih troškova SAD-a, u skladu s jednom od Trumpovih omiljenih planova. Ako će se Sjever denuklearizirati, ovaj dio pregovaranja će vjerovatno morati biti odbačen.
Postoji najvažniji, često zanemaren, problem američki nuklearno oružje u regiji: ako bi Sjevernokorejci na kraju krenuli da ukinu svoj arsenal, američka vojna prednost bi bila ogromna. Pitanje je da li bi Kimov režim bio spreman da se složi sa takvom neravnotežom ili, obrnuto, da li bi Vašington bio spreman da se odrekne svoje nuklearne nadmoći koja se podrazumevala. To pak postavlja pitanje da li bi imperijalna moć mogla narušiti svaku logiku i pokoriti se principu univerzalnosti.
Nakon Korejskog rata (gdje je predsjednik Truman bio na rubu upotrebe atomskog oružja), SAD su postavile ogroman nuklearni arsenal na poluostrvu. U jednom trenutku, kasnih 1960-ih, Washington je rasporedio čak 950 bojevih glava. Taj se arsenal smanjio na oko 300 bojevih glava do ranih 1980-ih, a zatim na 100 bojevih glava prije nego što je ukinut 1991. Od tada su SAD zadržale netaknute svoje strateške nuklearne snage (podmornice i bombardere) širom Pacifika, uključujući između tri i šest B -2 ili B-52 bombardera stacionirana na Guamu i možda drugi (tajno) na Okinawi. Kao dio bilo kakvih budućih poteza denuklearizacije, Kimov režim će vjerovatno insistirati na dobronamjernom ublažavanju te prijetnje. Međutim, nema dokaza da je Trumpova administracija spremna uopće razgovarati o tome. Supersile rijetko ako uopće pregovaraju sa manjim silama o pitanjima svog nuklearnog oružja – razoružanje je obaveza jednostavno za druge.
Čini se da se trenutna putanja udaljava od vjerovatnoće šire denuklearizacije. Čak se i u Washingtonu i u Seulu sve više javlja buka za preraspoređivanje američkih nuklearnih bombi u Južnu Koreju – još jedna moguća pobjeda moćnog lobija za nuklearnu modernizaciju SAD-a, kršenjem Ugovora o neširenju nuklearnog oružja. Što je još gore, postoje glasovi koji favorizuju ulazak Južne Koreje u ekskluzivni nuklearni klub, u vrijeme kada tehnološki potencijal već postoji - potez koji će poništiti bilo koji mirovni sporazum Trump-Kim.
Za one koji se nadaju da će vidjeti posljednje poglavlje o Korejskom ratu, odgovori na takva pitanja vjerovatno neće izazvati optimizam – koliko god duboka bila “ljubavna afera” između Trumpa i Kima. Barem za sada, međunarodne tenzije su ublažene. Na kraju, vrlo je vrijedno podsjetiti da je u Libiji Moamar Kadafi dobrovoljno odustao od svog embrionalnog nuklearnog programa 2003. godine, uglavnom po nalogu Washingtona. Taj potez proslavili su spoljnopolitički „stručnjaci“ na Zapadu, uz obećanja mira i sigurnosti. A kako su se velike koristi od denuklearizacije pokazale za Libijce?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati