Francuski nemiri krajem oktobra i novembra odmah su uvedeni u službu radi ideološkog podizanja tereta u nekoliko razloga. Prvo, gomila „Sukoba civilizacija“ odmah je poželjela da nemire stavi u kontekst neokonzervativnog krstaškog rata zapadne civilizacije protiv islamskog fundamentalizma. Naravno, činjenica da su izgrednici preuzeli red od američkih repera i obično govorili samo francuski nije im dala pauzu. Pošto su u inostranstvu proveli otprilike onoliko vremena koliko i Džordž Buš pre nego što je postao predsednik, ovi „posmatrači“ sa američke strane Atlantika odmah su pokrenuli istragu protiv još jednog napada islama na zapadnu civilizaciju. Za njih je odjeknuo poziv da podignu kapije u citadeli i zaključaju nove Osmanlije. Oni koji su mislili da je izvor sadašnjih poteškoća ukorijenjen izvan islama proglašeni su naivnima. Diskurs o islamskom fundamentalizmu bez trvenja nije pokazivao znake usporavanja činjenicama, a pokušaji da se rasprava uzdigne njihovim uvođenjem samo su poprimili karakter kroz ogledalo jer je tvrdnja o činjenicama postala dokaz „neznanja“.
Drugi hor koji se čuo bio je od liberalizatora koji pokušavaju unaprijediti Lisabonsku agendu za EU. Naravno, francuski problem je bio ukorijenjen u njihovom evropskom socijalnom modelu s visokim plaćama. Tako ohrabreni događajima u Francuskoj, mnogi od ovih kritičara bili su čak dovoljno samouvjereni da priznaju da Francuska ima blizu najproduktivnije svjetske ekonomije, sa stopom rada po satu koja nadmašuje većinu razvijenog svijeta.
Ipak, pri ocjeni francuske situacije treba uzeti u obzir druge točke. Prvo, imigracija je svakako problem, ali i ekonomska politika. Evropska centralna banka (ECB), kroz kriterijume iz Mastrihta, postavila je državne ciljeve za inflaciju i dug tako niske da je proizvela deceniju visoke nezaposlenosti i sporog rasta. Cilj je stvoriti jači euro koji će se takmičiti s američkim dolarom kao globalnom rezervnom valutom, i uvesti malo kreativne destrukcije Schumpeteria kako bi se izbacile starije industrije na način u SAD-u i Britaniji 1980-ih. Zatim, tu je prevladavajuća savremena ekonomska teorija, koja je vrsta modernog lisenkovizma u kojem podaci moraju odgovarati teoriji, a ne obrnuto. Čini se da je ECB odlučna da nastavi svojim putem niske stope rasta visoke nezaposlenosti bez obzira na posljedice. Naravno, Francuska i Njemačka su povećale ove ciljeve duga i inflacije tokom svojih recesionih perioda, što je prerogativ moćnih unutar EU. Ali, oni nisu sprovodili istu politiku monetarnog stimulisanja rasta koju su uradile Britanija i SAD od odlaska Margaret Tačer i Džordža Buša #41. Nakon ovih lidera, obje države su vodile suštinski kejnzijanske monetarne politike koje su podsticale rast. Britanija i SAD sigurno govore dobro o neoliberalnoj politici, ali nijedna od njih ne govori.
Drugo, globalizacija je dijelom kriva za trenutne nemire u Francuskoj. Kolaps sovjetskog bloka i prateće širenje EU, zajedno sa srodnim silama globalizacije, doveli su mnoge francuske proizvođače da pobjegnu u više država s nižim plaćama i minimalnim sigurnosnim standardima, ili drugim riječima ono što se eufemistički naziva "fleksibilnost". Ova istorija se ne može preokrenuti, ali je ne treba ni zaboraviti u sprovođenju nove politike.
Treće, Francuska je slijedila katastrofalnu politiku društvene integracije sa svojim imigrantima iz Sjeverne i Zapadne Afrike. Umjesto da ih uvede u francusko društvo, on ih je getoizirao na način koji su nekada uzimale SAD 1960-ih sa visokim zgradama. Iako ih umjesto u centralnim gradovima, oni nalaze u predgrađima. Ovaj model je propao i u SAD i u Francuskoj i mora se promijeniti.
To onda postavlja pitanje po čemu se Francuska još razlikuje od SAD-a, budući da se Amerika predstavlja kao model koji treba slijediti za stvaranje socijalnog mira i zapošljavanja. SAD imaju više posla. Ali, opet, ovo je jednako ukorijenjeno u dolaru koliko i globalnoj rezervnoj valuti i njegovoj ekspanzivnoj monetarnoj politici i vojnom kejnzijanizmu koliko i u njegovim upravo proslavljenim niskim plaćama i bez beneficija za siromašne radnike. Takođe se mora zapamtiti da SAD samo zatvaraju 2 miliona svoje urbane omladine u zatvore kao sredstvo društvene kontrole. Nedavni događaji u New Orleansu s uraganom Katrina također bi trebali podsjetiti da među američkim afroameričkim siromašnima koji nisu već zatvoreni, a na jugu ponekad impresionirani u radne bande, na plantaži nije sve tako mirno kao što neoliberalna štampa izjavljuje.
Netko bi se onda mogao nadati da će Francuska i EU razmotriti preispitivanje neoliberalne linije ECB-a o dugu i inflaciji, te slijediti Britaniju i SAD u onome što rade umjesto da kažu, po ovom pitanju. Štaviše, Francuska bi imala koristi od potpune ponovne procjene svoje politike socijalne integracije koja poništava nered u njenim prijetećim predgrađima. Osim toga, za bilo koje zaposlenje koje nije stvoreno politikom ekonomskih stimulacija, Francuska bi mogla tražiti povećanu potrošnju na obrazovanje i istraživanje na način Irske i Finske.
Autorska prava autora: nema objavljivanja bez dozvole autora
Autori: Jeff Sommers je gostujući američki profesor na Stockholm School of Economics u Rigi i bivši Fulbrighter u Latviji
Dirk Hoyer je trenutni njemački predavač u baltičkim državama, bivši predavač Boscha u Latviji i bivši diplomirani student u Francuskoj
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati