Prošle nedjelje, dok sam sjedio u publici na dodjeli televizijskih nagrada Bafta, začudila me tišina. Ovdje su bili mnogi od najutjecajnijih članova liberalne elite, pisci, producenti, dramatičari, novinari i menadžeri našeg glavnog izvora informacija, televizije; i nijedan nije prekinuo tišinu. Kao da smo bili odvojeni od vanjskog svijeta: svijeta divlje, grabežljive moći i velikih zločina koje su u naše ime počinili naša vlada i njen strani gospodar. Irak je “probni slučaj”, kaže Bushov režim, koji se svakim danom približava Musolinijevoj definiciji fašizma: spajanje militarističke države s korporativnom moći. Irak je probni slučaj i za zapadne liberale. Kako se patnja povećava u toj pogođenoj zemlji, a doktori Crvenog krsta opisuju "nevjerovatne" nivoe civilnih žrtava, na BBC-ju se "debatira" o izboru sljedećeg osvajanja, Siriji ili Iranu, kao da je mjesto održavanja Svjetskog prvenstva.
Nezamislivo se normalizuje. Američki esejista Edward Herman napisao je: „Obično postoji podjela rada u činjenju i racionalizaciji nezamislivog, s direktnim brutalizacijom i ubijanjem koje vrši jedan skup pojedinaca... drugi koji rade na poboljšanju tehnologije (bolji kremacijski plin, duže spaljivanje i ljepljiviji napalm, fragmenti bombi koji prodiru u meso po uzorcima koje je teško ući u trag). Funkcija stručnjaka i mejnstrim medija je da normalizuju nezamislivo za širu javnost.”
Herman je napisao da nakon Zaljevskog rata 1991., čije noćne slike američkih buldožera koji sahranjuju hiljade iračkih regruta tinejdžera, mnogi od njih živi i pokušavaju da se predaju, nikada nisu prikazane. Tako je klanje normalizovano. Studija objavljena neposredno prije Božića 1991. od strane Medical Educational Trust-a otkrila je da je više od 200,000 iračkih muškaraca, žena i djece ubijeno ili umrlo kao direktna posljedica napada pod vodstvom Amerike. O tome se jedva izvještavalo, a ubilačka priroda “rata” nikada nije ušla u svijest javnosti u ovoj zemlji, a kamoli u Americi.
Pentagonovo namjerno uništavanje iračke civilne infrastrukture, kao što su izvori struje i postrojenja za vodu i kanalizaciju, zajedno sa nametanjem embarga barbarskog poput srednjovjekovne opsade, proizvelo je stepen patnje koji Zapad nikada nije u potpunosti shvatio. Dokumentovani dokazi su bili dostupni, svesci njih; do kasnih 1990-ih, više od 6,000 novorođenčadi je umiralo svakog mjeseca, a dva visoka zvaničnika Ujedinjenih naroda odgovorna za humanitarnu pomoć u Iraku, Denis Halliday i Hans von Sponeck, podnijeli su ostavku, protestirajući protiv skrivene agende embarga. Halliday je to nazvao "genocidom".
Od prošlog jula, Sjedinjene Države, uz podršku Blairove vlade, namjerno su blokirale humanitarne zalihe u vrijednosti od 5.4 milijarde dolara, sve od vakcina i vrećica sa plazmom do jednostavnih lijekova protiv bolova, a sve je Irak platio, a Vijeće sigurnosti odobrilo.
Prošlomjesečni napad dviju najvećih vojnih sila na demoralisano, bolesno i uglavnom bespomoćno stanovništvo bio je logičan nastavak ovog varvarstva. Ovo se sada zove "pobjeda", a zastave izlaze. Prošle sedmice, podmornica HMS Turbulent vratila se u Plymouth, leteći na Jolly Rogeru, amblemu pirata. Kako prikladno. Ova mašina na nuklearni pogon ispalila je oko 30 američkih krstarećih projektila Tomahawk na Irak. Svaki projektil koštao je 700,000 funti: ukupno 21 milion funti. Samo to bi očajnoj Basri obezbijedilo hranu, vodu i lijekove.
Zamislite: šta je pogodilo 30 projektila komandanta Andrewa McKendricka? Koliko su ljudi ubili ili osakatili u populaciji od koje su skoro polovina djeca? Možda ste, komandante, ciljali na palatu sa zlatnim slavinama u kupatilu, ili na “komandni i kontrolni objekat”, kako vole da lažu Amerikanci i Džefri Hun. Ili je možda svaki od vaših projektila imao senzorni uređaj koji je mogao razlikovati “zlotvorce” Georgea Busha od male djece. Ono što je sigurno jeste da među vašim ciljevima nije bilo Ministarstvo nafte.
Kada je invazija počela, britanska javnost je bila pozvana da “podrži” trupe poslate ilegalno i nedemokratski da ubijaju ljude s kojima se nismo posvađali. "Krajnji test našeg profesionalizma" je kako komandant McKendrick opisuje ničim izazvan napad na naciju bez podmornica, bez mornarice i bez zračnih snaga, a sada bez čiste vode i struje i, u mnogim bolnicama, bez anestetika s kojim bi se amputirati male udove isjeckane gelerima. Video sam na drugim mestima kako se to radi, sa gegom u ustima pacijenta.
Jedno dijete, Ali Ismaeel Abbas, dječak koji je izgubio roditelje i ruke u raketnom napadu, prevezen je u modernu bolnicu u Kuvajtu. Publicitet ga je spasio. Tony Blair kaže da će "učiniti sve što može" da mu pomogne. Ovo mora da je krajnja uvreda za sjećanje na svu djecu Iraka koja su nasilno poginula u Blairovom ratu, i kao rezultat embarga koji je Blair sa entuzijazmom podržavao. Spašavanje Alija zamjenjuje medijski spektakl dobročinstva za naše pravo na saznanje o razmjerima zločina počinjenog nad mladima u naše ime. Pogledajmo sada slike “kamiona desetina raskomadanih žena i djece” koje su vidjeli ljekari Crvenog krsta.
Dok je Ali prebačen u Kuvajt, Amerikanci su sprečavali Save The Children da pošalje avion sa medicinskim zalihama u severni Irak, gde je 40,000 očajnih. Prema UN-u, polovina stanovništva Iraka ima dovoljno hrane samo za nekoliko sedmica. Šef Svjetskog programa za hranu kaže da je 40 miliona ljudi širom svijeta sada ozbiljno ugroženo zbog ometanja humanitarne katastrofe u Iraku.
I ovo je "oslobođenje"? Ne, to je krvavo osvajanje, o čemu svjedoči američka masovna krađa iračkih resursa i prirodnog bogatstva. Pitajte gomile na ulicama, za koje su strah i mržnja Sadama Huseina, bukvalno preko noći, preneti na Busha i Blaira, a možda i na „nas“.
Tolika je veličina Blairove ludosti i zločina da je hitna izrada njegovog opravdanja. Kao da govori u ime osvetnika, Andrew Marr, politički urednik BBC-ja, je izvijestio: „[Blair] je rekao da će moći zauzeti Bagdad bez krvoprolića i da će na kraju Iračani slaviti. I po oba ta pitanja se pokazalo da je u potpunosti u pravu.”
Šta predstavlja krvoproliće za BBC-jevog čovjeka u Downing Streetu? Da li je ubistvo 3,000 ljudi u njujorškim kulama blizancima kvalifikovano? Ako je njegov odgovor potvrdan, onda je hiljade ubijenih u Iraku tokom proteklog mjeseca krvoproliće. Jedan izvještaj kaže da je više od 3,000 Iračana ubijeno u roku od 24 sata ili manje. Ili osvetnici kažu da životi jednog skupa ljudskih bića imaju manju vrijednost od onih koji su nama prepoznatljivi? Devalvacija ljudskog života oduvijek je bila ključna za težnju za imperijalnom moći, od Konga do Vijetnama, od Čečenije do Iraka.
Ako je, kako je napisao Milan Kundera, „borba ljudi protiv vlasti borba sećanja protiv zaborava“, onda ne smemo zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti Blairove laži o oružju za masovno uništenje koje je, kako sada kaže Hans Blix, bilo zasnovano na “izmišljenim dokazima”. Ne smijemo zaboraviti njegove bezosjećajne pokušaje da negira da je američki projektil ubio 62 osobe na pijaci u Bagdadu. I ne smijemo zaboraviti razlog krvoprolića. Prošlog septembra, objavljujući svoju strategiju nacionalne sigurnosti, Bush je upozorio da Amerika namjerava da dominira svijetom silom. Irak je zaista bio “probni slučaj”. Ostalo je bila šarada.
Ne smijemo zaboraviti da je britanski ministar odbrane po prvi put najavio da je njegova vlada spremna za napad nuklearnim oružjem. On ponavlja Busha, naravno. Ascendentna mafija sada vlada Sjedinjenim Državama, a premijer je u ropstvu nje. Zajedno isprazne plemenite riječi – oslobođenje, sloboda i demokratija – od njihovog pravog značenja. Neizgovorena istina je da iza krvavog osvajanja Iraka stoji osvajanje svih nas: našeg uma, naše ljudskosti i našeg samopoštovanja u najmanju ruku. Ako kažemo i ne uradimo ništa, pobeda nad nama je zagarantovana.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati