Izvor: Counterpunch
Ruska invazija na Ukrajinu stvorila je katastrofu za ljude koji tamo žive i prekretnicu za mirovni pokret. U posljednjih 5 sedmica hiljade ljudi je ubijeno, a milioni su pobjegli iz svojih domova kako bi pobjegli od nasilja. Milijarde ljudi širom svijeta sada žive pod najvećom prijetnjom sukoba između nuklearnih naoružanih država u jednoj generaciji. Osim neposredne patnje, događaji koji se trenutno dešavaju u istočnoj Evropi imaće uticaj na pitanja mira i odbrambene politike u godinama koje dolaze. Nažalost, mirovni pokret u Sjedinjenim Državama, koji je već ograničen u svom utjecaju, nije se uspio ujediniti oko poruke da se suprotstavi pozivima na veću militarizaciju.
Umjesto toga, preveliki fokus je stavljen na to gdje treba staviti krivicu za sukob i na pokušaje da se prozre kroz maglu rata i dobije tačna slika o pravoj situaciji na terenu u Ukrajini. Ova ometanja ne samo da oduzimaju dragocjeno vrijeme i trud u razvijanju miroljubivih rješenja, već služe i za povećanje neprijateljstva unutar pokreta koji je već previše fragmentiran. Rizikujući da potrošite još više vremena na ono što nije u redu s mirovnim pokretom, vrijedi pogledati slom, makar samo da biste razumjeli podjele u pokušaju da se pronađe zajednički jezik.
U okviru mirovnog pokreta pojavile su se tri velike ideološke grupe u pogledu toga ko je kriv za tragedije koje se dešavaju u Ukrajini.
Prva je grupa koja svu krivicu snosi na Rusiju za rat u Ukrajini. Ova grupa glasno osuđuje Putina i rusku vladu. Ne protivi se jasno prenosu oružja ili "smrtonosne pomoći" iz Sjedinjenih Država i njenih NATO saveznika ukrajinskim snagama. Ne protivi se razmjeni obavještajnih podataka koja bi mogla dovesti do više smrtnih slučajeva na ruskoj strani. Ne smatra da taj nivo uključenosti čini SAD stranom u ovom sukobu. Želi da šuti o ovim borbama, gledajući na njih kao na nepobjedive i da samo služe za povredu kredibiliteta i respektabiliteta mirovnog pokreta. U ovoj formulaciji Ukrajinci imaju pravo ne samo da se brane, već i pravo na američko/NATO oružje da to učine. Razgovori o denacifikaciji kao motivu ili tvrdnje da osvajači masovno ne gađaju civile su ruska propaganda, „antiimperijalizam korisnih idiota“.
Na drugom kraju spektra je grupa koja odbija da osudi rusku invaziju na Ukrajinu. U stvari, oni nisu voljni trosmjerni napad na zemlju od preko 3 vojnika, kopnom, zrakom i morem, nazvati invazijom. Umjesto toga, rat u Ukrajini se opisuje kao "specijalna vojna operacija", izraz koji koristi ruska vlada. Za ovu grupu ruska ruka je bila prisiljena. Šta su drugo mogli da urade osim onoga što su uradili? Invazija se smatra samo najnovijim razvojem događaja u ratu koji je počeo prije više od 100,000 godina, državnim udarom koji je orkestrirao SAD. Iz njihove perspektive Ukrajina je marionetska država Zapada, na koju neograničeno utiču i verovatno kontrolišu neonacisti poput bataljona Azov. Njen suverenitet je godinama bio pod znakom pitanja. Za ovaj rat je kriv NATO za njegovo bezobzirno širenje, što je Rusiju dovelo u ćošak. Sjedinjene Države su svjetski hegemon i one su krive. Kritika ruskih akcija služi zapadnom imperijalizmu.
Treća grupa je mješavina prve dvije. Osuđuje invaziju Rusije kao jasno kršenje međunarodnog prava i suvereniteta Ukrajine, ali priznaje da je širenje NATO-a postavilo pozornicu. Prebacivanje krivice isključivo na Sjedinjene Države je američka izuzetnost obrnuto i poriče agenciju drugih zemalja da počine loše. Ova grupa se protivi slanju više oružja i obavještajnih podataka u situaciju. Gdje će to oružje završiti? Po njihovom mišljenju, ne možemo podsticati pobunu koja će trajati godinama koje dolaze, pretvarajući Ukrajinu u Avganistan 1980-ih. Ukrajinska vojska i politika očigledno imaju nacistički problem, ali to nije izgovor za rusku invaziju. Sukob je brutalan i civili se ubijaju, ali nasilje nad stanovništvom i civilnom infrastrukturom tek treba da dosegne ekstremne nivoe američkih napada na bliskoistočne zemlje. Gledano pozitivno, ova grupa nastoji postići kompromis između druga dva krila mirovnog pokreta. Gledano negativno, sjedi na ogradi i ne bira stranu. Za ostale je ova grupa alternativno oruđe ruskog ili zapadnog imperijalizma.
Dok se američki mirovni pokret interno raspravlja, pokušavajući da odluči ko je u pravu, a ko u krivu, američka vlada udvostručuje militarizam. Daju se prijedlozi za još veće budžete za odbranu. Uvode se oštrije i šire sankcije. Nuklearni položaji postaju sve jastrebovi i opasniji. Ljudi koji vole mir širom svijeta moraju se ujediniti u suprotnosti sa ovom nepromišljenom politikom; nažalost, ionako ograničeni uticaj mirovnog pokreta umanjuje se sukobima.
Sve tri ove grupe imaju valjane stavove i, vjerovali ili ne, imaju mnogo više zajedničkog jedna s drugom nego što žele da priznaju. Svi se oni protive američkim trupama u Ukrajini, zoni zabrane letova i nuklearnom oružju. Svi oni podržavaju prava izbjeglica i povećanu humanitarnu pomoć. Svakako, sve tri grupe sebe vide, i valjano se mogu posmatrati, kao protivnike militarizma, ali borba između njih umanjuje njihov uticaj. Da budemo jasni. Ideološke razlike između ovih grupa su stvarne. Razlike u njihovim preporukama politike su stvarne. Ali ovo su sekundarne u odnosu na važnija pitanja: Šta da radimo sada? i kako da napravimo razliku?
Zagovornici mira moraju se zalagati za mir, kako na bojnom polju tako i u međusobnoj komunikaciji. Eskalaciji se mora suprotstaviti. Ovaj sukob se mora riješiti za pregovaračkim stolom, pregovorima. Mirovne pregovore koji se sada vode treba ohrabriti i podržati. Nasilje bilo koje strane ne treba navijati niti opravdavati, ali pokušaji razumijevanja sukoba ne smiju se prikazivati kao odobravanje zvjerstava viđenih u svakom ratu. Prestanimo zvati jedni druge i pretpostavljati najgore jedni o drugima. Trenutno se ovaj rat koristi kao izgovor da se nastavi dijeliti svijet na logore i da se svaki od tih logora naoruža do zuba.
Mirovni pokret mora pozvati na globalnu koegzistenciju, međusobno poštovanje i saradnju u rješavanju zajedničkih problema. Trebalo bi voditi primjerom.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Autor tvrdi da je mirovni pokret postao ometen pitanjima poput "kakva je situacija na terenu?" i 'ko je kriv?', i umjesto toga treba dati prioritet pitanjima poput 'šta sada?' i 'kako ćemo uspjeti?'.
Smatram da je ovo prilično frustrirajuće. Odgovor na potonji set pitanja u osnovi zavisi od činjenica na terenu. Čak i ako ne možemo savršeno (ili čak posebno dobro), grube procjene o tome kako se rat odvija dramatično sužava moguće svjetove – što ima duboke efekte na to kako će se mirovni pregovori odvijati, na koje mehanizme deeskalacije u pogledu sankcija vjerovatno će uspjeti i tako dalje i tako dalje.
Dok je drugo pitanje – ko je kriv? – nije posebno korisno, susjedno pitanje 'zašto se to dogodilo i kako to da 'mi' nismo uspjeli spriječiti ovaj rat?' je korisna i neophodna. Nisu sve prijetnje miru stvorene jednake i trebali bismo imati različite i kontekstualizirane strategije za rješavanje ruskog rata u odnosu na druge aktere.
U kontekstu ovog članka nalazim se između prve i treće grupe. Ovaj rat u svojoj srži dogodio se jer je političko rukovodstvo u Rusiji imalo motiv i računalo da ima sredstava da se isplati.
Motiv je, naravno, bio ruski imperijalizam. Mirovni pokret bi trebao biti kristalno jasan da je primarna motivacija bila ponovno uspostavljanje regiona uticaja na osnovu njihove istorije kao SSSR-a. To se dogodilo sada jer su osjećali da im se zatvara prozor mogućnosti – bilo u obliku pristupanja NATO-u koji je zalupio vrata bilo kakvom avanturizmu (malo vjerovatno), ili mnogo neizbježnijeg kulturnog i ekonomskog zaokreta prema zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi.
Ono što je dovelo do pogrešne procjene o posljedicama ovog rata su višestruke i o njima su opširno raspravljali oni koji su daleko kvalifikovaniji od mene. Međutim, sa žalosnom istinom da je razlika između zemlje poput Poljske i zemlje poput Ukrajine (i Gruzije i Moldavije), s obzirom na ruski avanturizam, sigurnosna garancija sa zapada. U onoj meri u kojoj Zapad ima ulogu u stvaranju ovog sukoba (a samim tim i o tome šta je ono za šta se zalažemo), trebalo bi da budemo jasni da greška ostavlja državu ranjivom na ruske poglede na istoriju u poziciji u kojoj je Rusija mislila da mogao da ga vojno uništi. Čini se da naznake mirovnih pregovora ukazuju na to da će Ukrajinci osigurati kraj toga nakon završetka ovog rata.