Izvor: Vanjska politika u fokusu
Razdiru nas slike maloljetnika bez pratnje i prenatrpanih objekata na našoj južnoj granici, ali malo ko se u Sjedinjenim Državama pita zašto toliko srednjoameričkih porodica toliko očajnički želi pobjeći iz svojih zemalja da su spremne riskirati sve - uključujući i razdvajanje porodice.
Ovi migranti ne bježe od nekog Božjeg djela – suše ili uragana ili sličnog – koji se nije mogao predvidjeti ili spriječiti. Umjesto toga, oni bježe od kartelnog nasilja i korupcije u vladi.
As CNN je nedavno primijetio, “siromaštvo, kriminal i korupcija u Latinskoj Americi dugo su bili pokretači migracija.” Zaista, mnogi stanovnici Centralne Amerike zaključili su da rizik putovanja, krijumčara i mogućnosti gubitka djece nadmašuje gotovo izvjesno nasilje ili smrt kod kuće.
Ali šta objašnjava kartele, nasilje i korupciju vlade? U osnovi, sve to proizilazi iz američkog rata protiv droge.
Kada se nešto što ljudi žele proglasi nezakonitim, neizbježna i predvidljiva posljedica je nasilje. Naš eksperiment sa zabranom alkohola u Sjedinjenim Državama (1920-1933) doveo je do nasilja i korupcije u američkim gradovima jer je nesmanjena potražnja za alkoholom navela trgovce da plaćaju mito policiji i političarima. Kriminalne bande (mislite na Al Caponea) klale su jedni druge, kao i prolaznike, dok su se borile za kontrolu trgovine alkoholom.
Međutim, za vrijeme prohibicije, nismo pokušavali natjerati ostatak svijeta da se pridruži našem krstaškom ratu. Svi troškovi nasilja i korupcije ostali su na nogama, zbog čega nam je vjerovatno trebalo samo 13 godina da shvatimo da su nedostaci ovog eksperimenta veći od svih prednosti koje bi mogle postojati. Sa ukidanjem, nasilje i korupcija u američkim gradovima su dramatično opali.
Predsjednik Nixon ignorirao je ove lekcije o prohibiciji kada je udvostručio pitanje nezakonitosti drugih droga. Američka potražnja nije opala, a ponuda Latinske Amerike je zadovoljila potražnju. Pogrešno smo vjerovali da bi zabrana na strani ponude rezultirala manjim uvozom droge, ali je rezultirala samo pametnijim i nasilnijim trgovcima.
Vladino nasilje i korupcija u SAD-u u vezi s drogom su minimalni. Većinu troškova rata protiv droge prebacili smo na zemlje proizvođače i tranzitne zemlje, posebno Meksiko, Honduras, Gvatemalu i Salvador. Koristili smo stranu pomoć i vojnu pomoć kao polugu kako bismo ih natjerali da zauzmu linije fronta našeg Rata protiv droge, bez obzira na rezultirajuću korupciju njihovih političara, policije i vojske. (U kontrastu, Urugvaj, koja se ne oslanja na američku stranu pomoć, mogla bi provoditi vlastitu, liberalniju politiku droga.)
If obezglavljenih tela pronađeni izvan Washingtona, DC umjesto Meksiko Sitija, davno bismo promijenili kurs, ali dok se migranti nisu nagomilali na našoj granici, nismo baš primijetili kolateralnu štetu negdje drugdje. Žalimo se na korupciju i „neuspjehe upravljanja“ u ovim zemljama, ali naše politike jesu sistematski potkopavali demokratiju i učinio je disfunkciju neizbježnim. Vlade Latinske Amerike ne mogu biti odgovorne svojim građanima kada moraju odgovoriti na finansijske prijetnje i poticaje iz Sjedinjenih Država.
Nije iznenađujuće da migranti hrle na naše granice tražeći olakšanje od terora uzrokovanog nemilosrdnim trgovcima narkoticima i vladama korumpiranim trgovinom drogom. Naša „imigraciona kriza“ je problem koji sami stvaramo.
Pa kako promijeniti situaciju?
Bidenova administracija je prepoznala da iza migracije moraju postojati razlozi, i je imenovao potpredsjednicu Kamala Harris na mjestu osobe za odvraćanje migracije i traženje “korijenskih uzroka” priliva. Međutim, fokus ograničen na diplomatske napore (jačanje lokalne granične policije) i ekonomsku pomoć vjerovatno će biti manje nego uspješan. Kao što ima Brookings Institution primećeno, strana pomoć ima tendenciju da nestane u rukama korumpiranih vladinih službenika. Više novca dodijeljenog istim korumpiranim državnim službenicima i policijskim upravama vjerovatno neće promijeniti migracione pritiske.
Ovaj fokus na „popravljanju“ zemalja Centralne Amerike takođe tretira problem migracija kao na neki način uzrokovan samim njima: samo da budu manje korumpirane i da razvijaju svoju ekonomiju, migranti bi ostali kod kuće. Mi krivimo žrtvu. Ovo potpuno zanemaruje našu suštinsku ulogu u destabilizaciji vlada i podsticanju kartelskog nasilja.
Stvorili smo probleme koji tjeraju očajne ljude na naše granice i imamo moć promijeniti dinamiku. Možemo okončati rat protiv droge u SAD-u i umjesto toga bezbedno regulisati i kontrolisati sve nedozvoljene supstance, kao što smo uradili sa alkoholom i duvanom i, odnedavno, kanabisom. Možemo prestati sa podmetanjem rata protiv droge ranjivim zemljama Južne i Centralne Amerike. Pošto droga više nije ilegalna, karteli gube i tržišni udio i razlog za podmićivanje državnih službenika.
Očigledno, okončanje rata protiv droge i njegovih katastrofalnih kolateralnih posljedica nije brzo rješenje za granicu. Međutim, granični problemi — koji očito zahtijevaju neka kratkoročna logistička rješenja — samo su simptom naše neuspjele politike o drogama i ne bi trebali odvratiti pažnju od naše praktične i moralne obaveze da popravimo stvarne korijenske uzroke migracije.
Biće potrebno vreme da se ove zemlje ponovo stabilizuju. Ekonomski razvoj, otvaranje novih radnih mjesta i smanjenje siromaštva zahtijevaju vladavinu prava — poštenu državnu regulativu, provediva imovinska prava, poštene i ekspeditivne sudove i policiju koja pomaže, a ne napada javnost.
S obzirom da je rat protiv droga stvar prošlosti, a vladavina prava ponovo uspostavljena, dinamizam i talenat stanovništva mogu se okrenuti stvaranju, a ne preživljavanju ili bijegu. Ovo će biti ogroman dobitak za cijelu našu hemisferu.
Problem azila će se riješiti sam od sebe kada zemlje južno od naše granice, koje odgovaraju svojim građanima, ponovo budu slobodne da kroje svoje sudbine, a ostanak kod kuće postane prirodna i privlačna opcija za roditelje i njihovu djecu.
Inge Fryklund, JD, PhD, bivša je pomoćnica državnog tužioca u okrugu Cook, Illinois, i bivša savjetnica za politiku u Afganistanu. Sada je član izvršnog odbora Partnerstva za provedbu zakona (LEAP), neprofitne grupe tužilaca, sudija, policije i drugih koji koriste svoju stručnost da okončaju rat protiv droga i unaprijede rješenja za javnu sigurnost.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati