Preoblikovanje istorije od strane moćne elite bilo je bolno očigledno dok je nacija obeležavala 10. godišnjicu početka rata u Iraku. Neki su tvrdili da su se protivili ratu kada nisu. Drugi među “Bushovim korisnim idiotima” tvrdili su da su samo djelovali u dobroj vjeri na osnovu dostupnih informacija; da su tada znali ono što znaju sada, uvjeravali su nas, drugačije bi postupili. Ovo je, naravno, netačno. Poticatelji rata, posebno „liberalni jastrebovi“— među kojima su Hillary Clinton, Chuck Schumer, Al Franken i John Kerry, zajedno sa akademicima, piscima i novinarima kao što su Bill Keller, Michael Ignatieff, Nicholas Kristof, David Remnick, Fareed Zakaria, Michael Waltz, Paul Berman, Thomas Friedman, George packer, Anne-Marie Slaughter, Kanan Makiya i kasno Christopher Hitchens—radili ono što su uvijek radili: bavili se djelima samoodržanja. Suprotstaviti se ratu bilo bi ubica karijere. I oni su to znali.
Ovi apologeti, međutim, nisu djelovali samo kao navijačice rata; u većini slučajeva ismijavali su i pokušavali diskreditirati svakoga ko je doveo u pitanje poziv na invaziju na Irak. Kristof, u New York Timesu, napao režisera Michael Moore kao teoretičar zavjere i napisao je da antiratni glasovi samo polariziraju ono što je on nazvao "političkom septičkom jamom". Hičens je rekao da oni koji su se protivili napadu na Irak "uopšte ne misle da je Sadam Husein loš momak". On je tipičnog antiratnog demonstranta nazvao "razjašnjavajućim bivšim djetetom cvijeća ili raskalašnim neostaljinistom". Polovični mea culpas mnogih od ovih dvorjana deceniju kasnije uvijek propuštaju da spomenu najpogubniju i najosnovniju ulogu koju su odigrali u razvijanju rata – zatvaranje javne debate. Oni od nas koji smo govorili protiv rata, suočeni s naletom desničarskih “patriota” i njihovih liberalnih apologeta, postali smo parije. U mom slučaju nije bilo važno što govorim arapski. Nije bilo važno što sam proveo sedam godina na Bliskom istoku, uključujući i mjesece u Iraku, kao strani dopisnik. Nije bilo važno što sam poznavao oruđe rata. Kritika koju smo iznosili ja i drugi protivnici rata, ma koliko dobro utemeljena na činjenicama i iskustvima, pretvorila nas je u objekte poruge liberalne elite koja je hrabro željela da pokaže svoj vlastiti “patriotizam” i “realizam” o nacionalnoj sigurnosti. Liberalna klasa je raspirivala bijesnu, iracionalnu mržnju svih ratnih kritičara. Mnogi od nas su dobili prijetnje smrću i ostali bez posla, za mene jedan u The New York Timesu. Ovi liberalni ratni huškači, 10 godina kasnije, i dalje nemaju pojma o svom moralnom bankrotu i zastrašujuće pobožni. Na rukama im je krv stotina hiljada nevinih.
Elita moći, posebno liberalna elita, uvijek je bila spremna žrtvovati integritet i istinu za moć, lični napredak, fondacije, nagrade, stalna profesorska mjesta, kolumne, ugovore o knjigama, televizijske nastupe, izdašne honorare za predavanja i društveni status. Oni znaju šta treba da kažu. Oni znaju kojoj ideologiji moraju služiti. Oni znaju šta laži moraju biti izgovorene – najveća je to što zauzimaju moralne stavove o pitanjima koja nisu sigurna i anodina. Oni su dugo u ovoj igri. I oni će nas, ako im karijera bude zahtijevala, opet sretno prodati.
Leslie Gelb, u časopisu Foreign Affairs, to je iznio nakon invazije na Irak.
„Moja početna podrška ratu bila je simptomatična za nesretne tendencije unutar spoljnopolitičke zajednice, odnosno raspoloženje i podsticaje da se podržavaju ratovi kako bi se zadržao politički i profesionalni kredibilitet“, napisao je. “Mi 'stručnjaci' moramo mnogo toga popraviti u vezi sa sobom, čak i kada 'usavršavamo' medije. Moramo udvostručiti našu posvećenost nezavisnom mišljenju i prihvatiti, umjesto da odbacimo, mišljenja i činjenice koje razbijaju uobičajenu – često pogrešnu – mudrost. Naša demokratija ne zahteva ništa manje.”
Moralni kukavičluk moćne elite posebno je evidentan kada je u pitanju nevolja Palestinaca. Liberalna klasa se, zapravo, koristi za marginalizaciju i diskreditaciju onih, kao što su Noam Chomsky i Norman Finkelstein, koji imaju poštenje, integritet i hrabrost da osude izraelske ratne zločine. A liberalna klasa je nadoknađena za svoju prljavu ulogu u gušenju debate.
„Ništa po mom mišljenju nije vrednije od onih mentalnih navika kod intelektualca koje izazivaju izbegavanje, onog karakterističnog okretanja od teške i principijelne pozicije, za koju znate da je ispravna, ali koju odlučite da ne zauzmete“, napisao je kasno Edward Said. „Ne želite da izgledate previše politički; plašite se da ne izgledate kontroverzno; želite da zadržite reputaciju uravnoteženog, objektivnog, umjerenog; vaša se nada da ćete biti pozvani nazad, da se konsultujete, da budete u odboru ili prestižnom komitetu, i tako da ostanete u odgovornom mejnstrimu; jednog dana se nadate da ćete dobiti počasnu diplomu, veliku nagradu, možda čak i mjesto ambasadora.”
„Za intelektualca ove navike uma kvare par excellence,“ nastavio je Said. „Ako išta može denaturirati, neutralizirati i konačno ubiti strastveni intelektualni život, to je internalizacija takvih navika. Lično sam ih susreo u jednom od najtežih savremenih pitanja, Palestini, gdje je strah od progovaranja o jednoj od najvećih nepravdi u modernoj historiji šuljao, treptao, mučio mnoge koji znaju istinu i koji su u poziciji da joj služe . Jer, uprkos zlostavljanju i klevetanju koje svaki otvoreni pobornik palestinskih prava i samoopredjeljenja zarađuje za sebe, istina zaslužuje da bude izgovorena, koju predstavlja neustrašivi i saosjećajni intelektualac.”
Julien Benda tvrdio je u svojoj knjizi iz 1927. "Izdaja intelektualaca"—“La Trahison des Clercs”—da je to samo kada jesmo ne u ostvarivanju praktičnih ciljeva ili materijalnih prednosti koje možemo poslužiti kao savjest i korektiv. Oni koji svoju odanost prebacuju na praktične ciljeve moći i materijalne prednosti, intelektualno i moralno se osakaćuju. Benda je napisao da su intelektualci nekada trebali biti ravnodušni prema narodnim strastima. Oni su “dali primjer vezanosti za čisto nezainteresovanu aktivnost uma i stvorili vjerovanje u vrhovnu vrijednost ovog oblika postojanja.” Gledali su „kao moralisti na sukob ljudskih egoizama“. Oni su “propovijedali, u ime čovječnosti ili pravde, usvajanje apstraktnog principa koji je superioran i direktno suprotstavljen ovim strastima.” Ovi intelektualci nisu, priznao je Benda, često bili u stanju da spreče moćne da „ispune svu istoriju bukom svoje mržnje i njihovih pokolja“. Ali oni su, barem, “spriječili laike da svoje djelovanje postave kao religija, spriječili su ih da se smatraju velikim ljudima dok su obavljali ove aktivnosti.” Ukratko, rekao je Benda, „čovječanstvo je činilo zlo dvije hiljade godina, ali je poštovalo dobro. Ova kontradikcija bila je čast ljudskoj vrsti i formirala je pukotinu u kojoj je civilizacija skliznula u svijet.” Ali kada su intelektualci počeli da se „igraju političkih strasti“, oni koji su „djelovali kao provera realizma ljudi počeli su da deluju kao njegovi stimulatori“. I zato je Michael Moore u pravu kada krivi New York Times i liberalni establišment, čak i više nego George W. Bush i Dick Cheney, za rat u Iraku.
“Želja da se kaže istina”, napisao je Paul Baran, briljantni marksistički ekonomista i autor “Političke ekonomije rasta” je “samo jedan uslov da budeš intelektualac. Druga je hrabrost, spremnost da se racionalno istražuje kamo god to može dovesti... da se izdrži... udoban i unosan konformizam.”
Oni koji uporno osporavaju ortodoksnost vjerovanja, koji dovode u pitanje vladajuće političke strasti, koji odbijaju žrtvovati svoj integritet da bi služili kultu moći, gurnuti su na marginu. Prokazuju ih upravo oni ljudi koji će godinama kasnije ove moralne bitke često smatrati svojim. Samo izopćenici i pobunjenici održavaju istinu i intelektualnu istragu u životu. Samo oni nazivaju zločine države. Oni jedini daju glas žrtvama ugnjetavanja. Samo oni postavljaju teška pitanja. Što je najvažnije, oni razotkrivaju moćne, zajedno sa njihovim liberalnim apologetama, kakvi jesu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati