U roku od nekoliko malo vjerojatnih sekundi, par cipela veličine 10 postao je najrazornije oružje ljudi Irak uspjeli su se baciti na okupatorske sile, nakon skoro šest godina okupacije i strašnog otpora. Jedan irački pisac nazvao je cipele, na koje je novinar gađao Džordž Buš, "Iračko oružje za sveobuhvatno uništenje".
Dok će pobune Faludže, Nadžafa, Basre i Bagdada protiv okupacije uvijek ostati kao orijentir naroda koji se opire okupaciji, ove nevjerovatne sekunde ujedinile su Iračane na najdramatičniji način.
Za razliku od većine medijskih izvještavanja, 28-godišnji TV reporter Muntadhar al-Zaidi ušao je u istoriju ne samo tako što je bacio par cipela, najveći izraz uvrede u iračkoj kulturi, na američkog predsjednika, već onim što je rekao dok je to radio tako i kao što su ga ugušili pripadnici američkog i iračkog obezbeđenja. Zastenjao je dok su ga izvlačili sa konferencije za štampu. Uspeli su da ga ućutkaju — i prema rečima njegovog brata, pretučen je u pritvoru — ali on je već rekao dovoljno da uzdrma okupaciju i režim Zelene zone Nourija al-Malikija do temelja.
Uklonite riječi i njegov i vapaj iračkog naroda od dubokog bola, ljutnje i prkosa ne bi bio ništa više od uvrede bacanjem cipela. Ali riječi su se čule. "Ovo je oproštajni poljubac, psu," viknuo je dok je bacao prvu cipelu. Ključni red prati drugu cipelu: "Ovo je od udovica, siročadi i onih koji su ubijeni u Iraku." Kada su se te riječi čule, udar par cipela postao je naelektriziran. Mladi novinar ostavio je po strani zahtjeve svoje profesije, radije glumeći najglasniji vapaj svog napaćenog naroda. Ako se uzme u obzir mučenje i ubistva u iračkim i američkim zatvorima koje je Muntadhar često spominjao u svojim izvještajima za satelitsku TV stanicu al-Baghdadia, on je svakako bio svjestan da rizikuje da bude teško povrijeđen.
Kako su iračke i arapske satelitske stanice prešle sa konferencije za štampu uživo na izvještavanje o reakciji na događaj, zaprepašteni voditelji i novinari bili su pometeni popularnim izrazima radosti na ulicama, od Bagdada preko Gaze do Kazablanke. TV stanice i medijske web stranice bile su preplavljene porukama laskanja. Trenutni odgovor na svaku kritiku "vrijeđanja gosta" bio je: "Bush je masovni ubica i ratni zločinac koji se ušunjao u Bagdad. Ubio je milion Iračana. Spalio je zemlju."
Izrazi podrške i zahtjevi za Muntadharovim hitnim oslobađanjem proširili su se od Nadžafa i Faludže do Bagdada, te od Mosula na sjeveru do Basre na jugu. Impresivna predstava antiokupatorskog jedinstva se brzo razvija, nakon što je oslabljena od strane sektaških snaga koje je sama okupacija ojačala i hranila, kako je i sam Muntadhar naglašavao.
Niko nije pitao za Muntadharovu religiju ili sektu, ali svi su voljeli njegovu poruku. Zaista, još nisam naišao na irački medij ili web stranicu koji bi se izjasnio o njegovoj vjeri, sekti ili etničkoj pripadnosti. Prvi put sam čuo za njegovu "sektu" preko američkih i britanskih medija.
Realnost je da je Muntadhar sekularni socijalista čiji je heroj Če Gevara. Postao je istaknuti ljevičarski studentski lider odmah nakon okupacije, dok je bio na medijskom koledžu Bagdadskog univerziteta. Izvještavao je za al-Bagdadiju o siromašnim i potlačenim žrtvama američkog rata. Prvi je bio na sceni u Sadr Cityju i svuda gdje su ljudi pretrpjeli nasilje ili tešku deprivaciju. On ne samo da je pratio tragove smrti i razaranja američkih helikoptera Apache, već je bio i među prvima koji su prijavili svaki "sektaški" zločin i bombardovanje popularnih pijaca. Prvo je pustio žrtve da pričaju.
Bilo je to efikasno novinarstvo, izvještavanje da su same žrtve nasilja optužile okupaciju koju predvode SAD da stoji iza svih pokolja. Bio je glas koji se nije mogao ućutkati, uprkos tome što ga je kidnapovala banda i uhapsile američke i režimske snage.
Njegova strast prema žrtvama rata i njegova nepokolebljiva poruka protiv okupacije privukli su ga gledaocima al-Bagdadije. I nakon što je Busha u sramoti poslao iz Iraka, postao je strašni nacionalni heroj. Siroče koje je odgojila njegova tetka, a čije ime znači željeno ili iščekivano, postalo je moćan ujedinjujući simbol prkosa, a nebrojeni Iračani ga usvajaju kao "našeg najdražeg sina".
Sami Ramadani, politički izgnanik iz Sadamovog režima, viši je predavač na Londonskom univerzitetu Metropolitan [email zaštićen]
Ovaj članak je objavljen u The Guardian, 17. decembra 2008.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati