Na bini su sjedili šefovi tri velike partije u Izraelu – Likuda, Laburističke partije i vojske. Bili su frustrirani. Već su znali da nisu uspjeli prodati sjajnu predstavu koju su s toliko truda pripremili: hvatanje broda natovarenog oružjem, koji je naručio prezreni Arafat. Herojska akcija, zaista, drugi Entebbe.
U jednom pogledu jesu uspjeli: pokazati da su granice između ova tri centra moći nestale. Njihov se šef mogao lako zamijeniti – recimo, Ben-Eliezer u Likud, Mofaz u Laburiste, Sharon u oficire – bez ikakve promjene. Kao i hrišćansko trojstvo, troje je jedno – Otac, Sin i Duh Sveti.
Zarobljavanje broda opisano je kao uzvišeni čin hrabrosti. Vojnici elitne jedinice, koristeći najnapredniju tehničku opremu na svijetu, savladali su 13 pospanih mornara na otvorenom moru. To je bilo manje opasno od posla tri beduinska vojnika na položaju u blizini pojasa Gaze. Ako general Mofaz treba da nam kaže da je ovo bio ekvivalent raciji u Entebbeu – odvažnoj i sofisticiranoj komandoskoj akciji – to pokazuje da su pod njegovom komandom norme IDF-a umnogome izmakle.
Jasno je da je vojska znala sva kretanja broda. Od kada? Dobro pitanje. Od trenutka kada je oružje napunjeno? Već od trenutka donošenja odluke o projektu?
Takođe je jasno da su informacije dali agenti instalirani u blizini akcije. Ali gdje? U štabu Hizballaha? U Iranu? Među trgovcima oružjem? Na samom brodu? A ako je na brodu bio saradnik, ko?
Kapetanovo ponašanje je u najmanju ruku čudno. Dao je sve od sebe da obvezuje izraelsku vladu. Potpuna saradnja. Kada je to počelo? Tek kada je zarobljen? Ili, možda mnogo prije toga?
Kapetan je sa velikim zadovoljstvom sve ispričao izraelskim novinarima, odabranim miljenicima vojne obavještajne službe, koji su odigrali svoju ulogu u emisiji. Tokom večeri sam tri puta vidio kapetana na TV-u. Prvi put sam kasnije vidio nešto što je izostavljeno. Na kraju intervjua, kapetan je zatražio: "Reci mojoj kćeri da sam borac!" Potom se rasplakao i sakrio lice među ruke. Šta je izazvalo ovaj ispad? Da li se boji da bi njegova ćerka pomislila da je saradnik? Izdajica?
Kapetan je rekao da je robu primio na moru, preko puta iranske obale, i da će je predati na moru, nasuprot egipatske obale. Ako je tako, kako bi on uopće mogao znati kome je oružje bilo namijenjeno? Da li mu je rečeno? To je čudno, s obzirom da mu se vlasnici tereta nisu povjerili. A ako su mu nešto rekli, kako da znamo da su mu rekli istinu?
Ajatolasi uopće nisu zainteresirani za naoružavanje Arafata, sekularnog vođu kojeg pokušavaju potkopati. Ali oni imaju sav interes da naoružaju njegove islamske protivnike – Hizballah, Hamas i Džihad. Logično je pretpostaviti da je oružje bilo namijenjeno njima.
Ali kako? Kratka palestinska obala u pojasu Gaze je hermetički zatvorena. Izraelska pomorska blokada je neosvojiva. Jesu li ribari iz Gaze mogli pronaći oružje ispod površine mora i odvući ga na obalu, pod budnim okom izraelske mornarice? Zvuči prilično smiješno.
Cijela priča nema smisla. Miriše na nevjerovatnost. Tim više što se sve ovo dogodilo, naravno, tačno na vrijeme, kada je Anthony Zinni trebao doći u zemlju kako bi nametnuo primirje čemu se Sharon oštro protivi (jer bi ga to obavezalo da zamrzne sve aktivnosti naseljavanja). Hokus pokus – i evo novog izgovora za nastavak rata protiv Arafata.
Čini se da je Amerikanac sumnjao u isto. Bio je potreban veliki napor izraelske propagandne mašinerije – daleko najbolje na svijetu – da ubijedi predsjednika Busha da podrži Sharonovu verziju. Na kraju je bio gotovo uvjeren. Skoro.
Ali pretpostavimo na trenutak da je cijela priča istinita. Pretpostavimo da Sharon, nakon kašnjenja od 50 godina, sada ispunjava Ben-Gurionovu javno izraženu želju da, molim te, prestane da laže. Pretpostavimo da je i Ben-Eliezer preobraćen da govori istinu, a da je Mofaz ponovo postao pravi vojnik. Pretpostavimo da je ovo zaista bio Arafatov brod.
Pa šta?
Ehud Barak je jednom rekao da bi se pridružio terorističkoj organizaciji da je bio mlad Palestinac. Moglo bi se dodati: Da je Barak bio vođa palestinskog naroda u ovom trenutku, učinio bi sve što je moguće da donese oružje, sve više i više oružja.
Kao Balam u Bibliji (Numeri 22), Sharon & Co. je krenuo da psuje i na kraju je hvalio – što se Palestinaca tiče. Arafat sjedi u Ramali, okružen izraelskim tenkovima, čiji su topovi upereni u prozore njegove sobe sa udaljenosti od 300 metara. I šta on radi? Umjesto da se zgrči ili pobjegne, on uvozi moderno protutenkovsko oružje da uništi tenkove (kao što su njegovi borci učinili 1975. u uličicama Sidona, kada su uništili sirijsku tenkovsku kolonu).
Postoje palestinski intelektualci, poput Edwarda Saida, koji tvrde da je Arafat postao saradnik, podizvođač IDF-a i Shin-Beta. Neki dobri ljudi, Palestinci kao i Izraelci, napisali su milione riječi o divljačkoj korupciji palestinskih vlasti. Pitali su se iznova i iznova: Gde ide novac? Zašto nema transparentnosti? Kako to da samo Arafat i mala grupa njegovih pouzdanika znaju za tajne račune u inostranstvu? Sada dolazi Mofaz i kaže: Milioni su potrošeni na oružje. Uskoro će Mofaz objaviti palestinske bilanse, a transparentnost će doći na svoje.
Arafat je zainteresiran za prekid vatre i stoga ulaže velike napore da ga provede. U ovom trenutku, to je u palestinskom interesu. Mnogi Palestinci kažu, sasvim ispravno, da kršenjem primirja Hamas i Džihad samo služe Sharonu.
Ali Arafat dobro zna da Sharon neće prihvatiti prekid vatre i da će ga, ako bude primoran prihvatiti, prekinuti prvom prilikom, kako bi nastavio graditi naselja. Prije ili kasnije, Mofaz će nastaviti svoju sveobuhvatnu ofanzivu. Da bi izdržao takav napad Arafatu je potrebno oružje, puno oružja. Protutenkovsko i protivavionsko oružje, kao i dalekometne Katjuše za odvraćanje. Izraelska tvrdnja da Arafat kupuje upravo ovo oružje podići će njegov položaj među Palestincima do neba i učvrstiti njegovu poziciju njihovog neospornog vođe. Nikada ranije nije bio „relevantniji“.
Sredinom 40-ih, kada su brodovi koji su prevozili ilegalne imigrante plovili morima i postali glavno oružje u našoj borbi protiv britanske vlade u Palestini, pjesnik Nathan Alterman napisao je pjesmu koja je postala bojna himna za cijelu naciju: “ Evo hladne i nepokolebljive noći, / Noći opasnosti i nevolje, / Evo malih brodova, kapetane, / brodova koji su na putu!" Možda neki palestinski pjesnik sada piše sličnu pjesmu.
Tako to izgleda Palestincima. Izraelcima je, naravno, drago što ovo oružje nije stiglo na odredište, ma gdje to bilo. Ali ne postoji sila na zemlji koja može spriječiti krijumčarenje oružja od strane naroda koji vjeruje da se bori za svoj život, svoje postojanje. Zaista, u našem vlastitom oslobodilačkom ratu mi smo svim raspoloživim sredstvima krijumčarili oružje u zemlju, posebno u periodu prekida vatre.
Nijedan rat nije jednostran. Prije ili kasnije, Palestinci će pronaći načine da unište tenkove i obore napadne helikoptere i borbene avione.
Ima smisla pomiriti se prije nego što se to dogodi.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati