Konferencija UN-a o klimatskim promjenama u Limi – koja je završena 14. decembra 2014., dva dana nakon što je planirano da bude zatvorena – bila je posljednji korak prije sljedeće Konferencije o klimatskim promjenama u Parizu u decembru 2015., na kojoj se mora postići globalni sporazum.
U Limi je 196 zemalja sa nekoliko hiljada delegata pregovaralo dvije sedmice kako bi pronašli zajednički stav o kojem bi se sastali u Parizu za godinu dana.
Limi je prethodio istorijski sastanak američkog predsjednika Baracka Obame i kineskog predsjednika Xi Jinpinga, na kojem su se dva glavna svjetska zagađivača dogovorila o načinu djelovanja za smanjenje zagađenja.
Pa, Lima je napravila nacrt klimatskog pakta, koji su svi usvojili, jednostavno zato što ne nosi nikakvu obavezu. To je neka vrsta globalnog džentlmenskog sporazuma, gdje se pretpostavlja da svijet naseljavaju samo džentlmeni, uključujući i energetske korporacije.
Čin kolosalne neodgovornosti
Riječ je o činu kolosalne neodgovornosti gdje, zarad dogovora, nije pronađeno niti jedno rješenje. “Velika ideja” je ostaviti svakoj zemlji zadatak da sama odlučuje o smanjenju zagađenja prema vlastitim kriterijima.
I svi su svjesni da je ovo sasvim sigurno katastrofa za planetu. "To je iskorak, jer daje smisao ideji da će svaka zemlja napraviti rezove", rekao Yvo de Boer, holandski diplomata koji je bivši izvršni sekretar Konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama. „Ali velike nade za proces su takođe nestale.”
Da stvari budu jasne, svi delegati su znali da bez nekog obavezujućeg sporazuma o smanjenju emisija, nema šanse da se to dogodi. Ali oni su prihvatili ono što je moguće, čak i ako to ne rješava problem. To je kao bolnica u kojoj glavni hirurg najavljuje da je dobra vijest da će pacijent ostati paraliziran.
Sporazum se zasniva na ideji da će se svaka zemlja javno obavezati da će usvojiti sopstveni plan za smanjenje emisija, na osnovu kriterijuma koje utvrđuju nacionalne vlade na osnovu njihove unutrašnje politike – a ne na osnovu onoga što naučnici navode kao apsolutno neophodno.
Interesi čovječanstva?
Ovo je, naravno, vrsta poslastice kojoj se nijedna zemlja na svijetu ne protivi. Stvarna vrijednost sporazuma nije pitanje. Problem je u tome što je međuvladin sistem u stanju da proglasi jedinstvo i zajednički angažman.
Interesi čovječanstva nisu dio jednačine. Čovečanstvo bi trebalo da bude podeljeno na 196 zemalja, kao i planeta.
Ovaj čin neodgovornosti je jasan kada se pogledaju sve zemlje koje proizvode energiju, poput Saudijske Arabije ili Venecuele, Irana ili Ekvadora, Nigerije ili Katara, čije su vlade zainteresirane da koriste izvoz nafte kako bi se držale u sedlu. I pogledajte šta treći najveći zagađivač na svijetu, Indija, radi u duhu sporazuma iz Lime.
Pod motom: „Volimo čistu Indiju, ali dajte nam posao“, vlada pod premijerom Narendrom Modijem kreće se izuzetnom brzinom kako bi eliminisala svako regulatorno opterećenje za industriju, rudarstvo, energetske projekte, oružane snage, itd.
Prema Komitet na visokom nivou koji je bio zadužen da prepravi sistem indijskog zakona o životnoj sredini, regulatorni sistem zemlje je „služio samo u svrhu podmitljive administracije“. Dakle, šta je to predložilo? Predstavljena je nova paradigma: ”koncept krajnje dobre vjere”, prema kojem će vlasnici poduzeća sami pratiti zagađenje koje stvaraju njihovi projekti, a sami će pratiti svoju usklađenost!
Novoimenovani indijski nacionalni odbor za divlje životinje, koji je odgovoran za zaštićeno područje, riješio je 140 projekata na čekanju u samo dva dana; mali rudnici uglja imaju jednokratnu dozvolu za proširenje bez ikakvog saslušanja; i više nema potrebe za odobrenjem plemenskih sela za šumske projekte.
Decentraliziranje odlučivanja
Ministar životne sredine Prakash Javadekar hvalio se: „Odlučili smo da decentraliziramo donošenje odluka. Devedeset posto fajlova mi više neće dolaziti”. I rekao je da ne ukida važne mjere zaštite okoliša, već samo one koje, u ime brige o prirodi, zaustavljaju napredak. On također planira prenijeti ovlasti državnim regulatorima, za koje stručnjaci za okoliš kažu da je slično odustajanju od bilo koje nacionalne integrirane politike.
Naravno, potpuno je slučajno da je konferencija u Limi održana usred najvećeg pada cijena nafte u posljednjih pet godina. Cijena barela nafte sada se kreće oko 60 dolara, što je manje u odnosu na preko 100 prije dvije godine. Ovaj nivo cijena je u osnovi odlučila Saudijska Arabija, koja nije pristala na smanjenje proizvodnje kako bi povećala cijenu barela.
Najpopularnije objašnjenje bilo je da bi niska cijena potkopala eksploataciju škriljastog plina koji Sjedinjene Države ponovo čini energetski samodovoljnim, a uskoro i izvoznikom. Ali to će podjednako ugroziti obnovljive izvore energije, poput vjetra ili solarne energije, koji imaju veće troškove i biće napušteni kada jeftina nafta bude dostupna.
Opet slučajno, ovo stvara veoma ozbiljne probleme za zemlje poput Rusije i Venecuele (iritante SAD) i Irana (direktni neprijatelj), koje sada ulaze u ozbiljan deficit i ozbiljne političke probleme. I, opet slučajno, ovo čini korištenje fosilne energije primamljivijim u trenutku kada je svijet konačno prihvatio da postoji problem klimatskih promjena.
Uzaludnost
U martu će zemlje morati predstaviti svoje nacionalne planove i tada će postati jasno da vladama nedostaje vrlo jednostavan zadatak zaustavljanja klimatskih promjena, a to će nas dovesti do nepovratne štete do konačnog roka za našu klimu, koji je identificiran kao 2020. .
Tako će vježbanje neodgovornosti u Limi također postati vježba uzaludno.
Ima li sumnje da bi za spas planete odgovorni ljudi, a ne vlade, njihov odgovor bio brži i efikasniji?
Mladi ljudi, širom svijeta, imaju vrlo različite prioritete od korporacija i industrije… ali također imaju mnogo manje političkog utjecaja.
Roberto Savio je suosnivač i bivši generalni direktor Inter Press službe (IPS). Posljednjih godina osnovao je i Other News (www.other-news.info), servis koji pruža 'informacije koje tržišta eliminišu'. Roberto Savio: [email zaštićen]. http://www.robertosavio.info.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
“Ima li sumnje da bi za spašavanje planete odgovorni ljudi, a ne vlade, njihov odgovor bio brži i efikasniji?”
da, postoji sumnja...više od sumnje
ako se samo posmatra kako Amerikanci (tj. sjever)
živimo svakodnevno, odmah se vidi da nas kao narod više zanima da pričamo o tome kako nešto treba da uradi neko, negde, nekada u ne tako dalekoj budućnosti; ali nismo učinili ništa da zapravo promijenimo način na koji živimo svaki dan, i nismo ni za jotu smanjili našu upotrebu fosilnih goriva/energije...očekivati promjenu od strane državnih i korporativnih donosilaca odluka je gore nego naivno; to je izgovor da se uopšte ne menjamo i da projiciramo krivicu na druge za koje znamo da imaju druge prioritete. Mladi ljudi nemaju drugačije prioritete od korporacija i industrije: oni konzumiraju/koriste proizvode istih korporacija koje demonizuju i osuđuju. Ne treba nikakva politička moć da bi se stvorile promjene; čovjek samo mijenja vlastiti stil života u onaj koji je odgovoran i niskougljični, koji ne pristupa okolini preko televizora ili kompjuterskog ekrana. Odgovori su očigledni; jednostavno ih nikada ne tražimo tamo gdje borave: svuda oko nas u prirodnom svijetu mi smo samo djelić. Međutim, pomisao na to je anatema, poput batina kojeg smo svi naučeni da se bojimo. Pa, boogeythingy ne postoji; nikako na ovoj planeti. Isključite, iskopčajte, budite realni.