U posljednjih nekoliko godina bombardirani smo jednim uobičajenim i neospornim refrenom: da je Bushova administracija autor nebrojenih neuspjeha u zemlji i inostranstvu. Osnovna pretpostavka ove premise je da su Bush i njegovi neokonzervativni skalawagi zaista imali najbolje interese zemlje u srcu, ali su jednostavno promašili put kroz jednu dobronamjernu, ali na kraju pogrešnu politiku za drugom, ostavljajući za sobom olupine dobrog namjere i idealizam u boji ruže. I da su na kraju njihove strategije i politike zaista propale. Obje pretpostavke zaslužuju drugi pogled.
Što se tiče potonjeg, ideja da je Bush autor jedne neuspjele strategije za drugom: to sugerira da je on zaista želio prenijeti demokratiju Iraku, da je to bila njegova glavna težnja i da su svi njegovi napori bili usmjereni na zasijavanje Bliskog istoka sekularnim alatima demokratsko upravljanje. Ništa ne može biti dalje od istine. Kako Naomi Klein stručno istražuje u svom bestseleru Doktrina šoka, Bushova administracija je nastojala, barem u Iraku, stvoriti vlastitu jedinstvenu predstavu idealizirane slobodne tržišne ekonomije, nesputane regulacijom i miješanjem vlade, pravu tabula rasa na kojoj bi ekonomija bezgraničnih vlastitih interesa mogla ispisati svoju utopijsku budućnost. Htjeli su stvoriti savršenu neoliberalnu naciju. Demokratija je bila razmatrana samo u onoj meri u kojoj su Buš i Čejni i Ramsfeld pomešali demokratiju sa svojom ideologijom slobodnog tržišta kroz rubriku slobode kojom se manipuliše. Inače, kao što brojni postupci Paula Bremera potvrđuju (otkazivanje izbora, ručno biranje upravnih vijeća, itd.), demokratija je bila negirana u svakom slučaju u kojem je bila u sukobu sa širim ciljevima neoliberalnog mandata. U stvari, postoji jak argument da su ovi napori da se inhibira demokratski impuls bili početni uzrok pokreta otpora.
Vjerovatno je neosporno da je administracija potcijenila snagu potrebnu da osigura da njihov neoliberalni san zavlada usred ruševina te srušene nacije, ali to samo sugerira da je neuspjeh bio potpuno drugačijeg karaktera. Ako je administracija zatajila, njihov neuspjeh je bio nesposobnost da predvidje represiju potrebnu za uspostavljanje neoliberalnog režima, a ne – kako se neprestano podrazumijeva – neuspjeh u širenju svjetla demokratije na bivšu diktaturu. Demokratija nikada nije bila cilj. Otvaranje nacije sa neograničenim profitnim potencijalom je bilo. Ne može se onda reći da je administracija propustila da prenese nešto što nikada nije istinski pokušala podijeliti. Nije uspio stvoriti uslove za slobodno pljačkanje Mesopotamije koju je zamislio.
Ali uzmite u obzir krajnji cilj: profit. Izmišljanjem rata protiv terorizma i provođenjem široke propagandne kampanje kako bi se američka javnost uvjerila da je u neposrednoj opasnosti od raznih prijetnji (osovina zla, itd.), uspjela je opravdati stvaranje ogromna sigurnosna ekonomija, omogućena kroz Ministarstvo domovinske sigurnosti i sam rat u Iraku. Beskrajni rat protiv terorizma pružio je racionalizaciju za masivan transfer dolara poreskih obveznika u kase velikih korporacija poput Bechtela i Halliburtona, kompanija koje su pozicionirane da iskoriste potrebu za uslugama sigurnosti i rekonstrukcije. Milijarde koje su predate korporativnom sektoru bez gotovo nikakvog otpora Demokratske stranke predstavljaju ogromnu pobjedu neokonzervativnog elementa američke politike.
Osim toga, ili kao dio ovog kolosalnog hvatanja dolara, vojska i vlada su smanjene. Troškovi su, naravno, porasli, ali broj osnovnih usluga koje se sada predaju vanjskim izvršiteljima – od borbe do interregacije do bezbrojnih sigurnosnih službi – dramatično je povećan, što je izdubljenje vlade koje opet služi neoliberalnoj želji da se smanje funkcije vlade. Domaće katastrofe poput Katrine nisu toliko primjeri uzaludnosti vlade koliko su želje administracije ne vladati. Po ovom pitanju, kao i po rezultatima iračke okupacije, administracija je ostvarila daleko više od svog programa koji je popularno priznat.
I gotovo da nije vredno spominjanja očiglednog i sveobuhvatnog cilja nacionalne bezbednosti – koji se spominje u dokumentima o nacionalnoj bezbednosti od kraja Drugog svetskog rata – kontrole ogromnog petrohemijskog bogatstva regiona, dugoročne profitne igre ako je ikada postojao.
Jednom kada je pretvaranje altruističkih motiva povučeno po strani, politika Bushove administracije počela je ponovo da se pojavljuje kao racionalni pokušaji da se izvrši poremećena strategija samouveličavanja, a ne zeznuta dobra volja nesposobne vlade. Upravo ovdje Barack Obama povlači crtu, zadovoljan time što je rat pogrešno okarakterizirao kao pogrešnu 'grešku', dok je zapravo bio uglavnom uspješan kao strategija transfera bogatstva i napor da se naftom bogata nacija naseli vojnim bazama. Obama zna šta je rat zaista – državni zločin koji vode ratni zločinci koji se goni po međunarodnom pravu. Zamišljanje da će on to i priznati nije ništa drugo do samo priželjkivanje u ime progresivnog pokreta koji se nada djeliću promjene u koju može vjerovati. Ova nespremnost da se razotkriju osnovni motivi administracije također sugerira da je i Obama dužan korporativni interesi koji bilježe rekordne profite od beskonačnog rata protiv terorizma, zlokobna misao za svakoga ko se nada da će preokrenuti kurs imperijalne agende koja je populaciji širom svijeta isporučila decenije ogorčenosti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati