Recenzija Anthonyja DiMaggia, Uspon čajanke: političko nezadovoljstvo i korporativni mediji u doba Obame (New York: Monthly Review Press, 2011.)
Izvještavanje američke štampe obično je predstavljalo čajanku kao autentičan izraz narodnog gnjeva protiv insajdera iz Washingtona. Nova knjiga Anthonyja DiMaggia razbija takve mitove, pokazujući da Tea Party nikada nije bila pravi društveni pokret ili politički autsajder, već grupa kojom dominira elita i koja je bila blisko povezana s republikanskim establišmentom od njegovog početka prije tri godine. Cilj Tea Party je bio da pomogne republikanskoj stranci koja se bori u njenim naporima da dodatno ukine mrežu socijalne sigurnosti i prenese više bogatstva i moći od radnika do bogatih. Relevantnost knjige ipak se proteže i dalje od samo Čajanke. DiMaggio koristi grupu kao studiju slučaja kako bi istražio šira pitanja pristranosti korporativnih medija, desnog pomaka američke politike u posljednjih nekoliko desetljeća i efekata materijalnih i nematerijalnih faktora u oblikovanju stavova ljudi. Studija je zapravo dvije knjige u jednoj: autoritativno ispitivanje fenomena čajanke i „velika teorija javnog mnijenja i većih društvenih snaga koje na njega utiču“ (str. 29).
Prva dva poglavlja kritički analiziraju pojavu i rast Tea Party u 2009-10, pokazujući da organizacija nikada nije bila nezavisan ili masovni pokret. DiMaggio opovrgava tipičan prikaz grupe kao maverickih agitatora koji zadaju glavobolje i demokratama i republikancima: od početka su Tea Party i njene pridružene grupe imale bliske institucionalne veze s Republikanskom strankom i milijarderskim republikanskim sponzorima poput braće Koch. Uobičajene tvrdnje o učinku čajanke na republikance u Kongresu su također obmanjujuće. Pomeranje Republikanske stranke ka sve ekstremnijim pozicijama ne može se pripisati uticaju frakcije Tea Party (a svakako ne, kako neki tvrde, bilo kakvoj promeni javnog mnjenja). Kako DiMaggio primjećuje, pomak Republikanske stranke udesno je u toku decenijama. Štaviše, postoji snažna saglasnost između Čajanke i „umjerenih“ republikanaca u Kongresu o velikoj većini političkih pitanja, što je u suprotnosti sa karakterizacijom čajanki kao izazivača republikanskog establišmenta. Primarna svrha Tea Party je bila da „rebrendira“ Republikansku stranku kao populističku snagu i kanališe glasove republikanskim kandidatima u eri kada biračko tijelo na Republikansku stranku (čak i više nego na Demokratsku stranku) gleda sa sve većim prezirom.
Poglavlje 2, u koautorstvu s DiMaggiovim čestim saradnikom Paulom Streetom, nudi pogled sa terena na kampanje Tea Party u širem području Čikaga, koje se često smatra uporištem Tea Party. Dvojica su posmatrali lokalne sastanke i događaje Čajanke tokom 2009. i 2010. Provokativni naslov poglavlja — „Čajanka ne postoji“ — prenosi dve ključne tačke: da Čajanka ima vrlo malo lokalnog prisustva i da nikada nije bila nezavisna partija, već „tajna republikanska operacija“ (str. 92). Istraživanje DiMaggia i Streeta pokazalo je da nedostaje većina tipičnih obilježja istinskog društvenog pokreta. Nekoliko ogranaka je bilo aktivno na lokalnom nivou, nekoliko je održavalo redovne otvorene sastanke, a među vođama ogranaka bilo je malo ili nimalo posvećenosti izgradnji pokreta i osnaživanju članova. Sastanci koji su se desili vođeni su na izrazito autoritaran način sa malo otvorene diskusije. Lideri ogranaka su se uglavnom angažovali kako bi generirali odziv na periodične događaje koji su služili kao tanko prikriveni predizborni skupovi za republikanske kandidate. Većinom rada poglavlja „dominirali su interesi stranačke izborne kampanje“ (str. 89). (O ovim temama pogledajte i Street i DiMaggiovu studiju Rušim čajanku [Paradigma, 2011], koja nadopunjuje trenutnu knjigu.)
Američka štampa je odigrala ključnu ulogu u stvaranju iluzije o masovnoj pobuni čajanke, kao što DiMaggio pokazuje u poglavlju 3. Sredinom 2011. jedan vođa čajanke je priznao da „ne bi bilo čajanke bez Foxa“ (cit. na strani 224). Desničarske kuće kao što je Fox News bile su ključne u promociji događaja Tea Party kako bi se povećao odziv i pružanjem stalnog toka povoljnog izvještavanja. Ali centristički i liberalni mediji dijele krivicu. Čak i kada su ga kritikovali, stalno su ga pogrešno okarakterizirali kao autentičnu pokret i ustanak, čime se to legitimira, zanemarujući činjenice iznesene u poglavljima 1 i 2. DiMaggioova kvantitativna analiza medijskog izvještavanja također pokazuje da su mediji sistematski favorizirali Tea Party u odnosu na antiratne, antikorporativne i proteste za ženska prava, koji za razliku od Tea Party predstavljaju istinski pokreti na lokalnom nivou. Ovaj obrazac izvještavanja potvrđuje predviđanja "propagandnog modela" Edwarda Hermana i Noama Chomskyja o medijskom tretmanu "vrijednih" naspram "nedostojnih" demonstranata.
Drugo poglavlje o medijskom izvještavanju fokusira se na opsesiju Čajanke 2009. i početkom 2010., debatu o reformi zdravstvene zaštite. DiMaggio smatra da su medijski izvještaji o ovom pitanju u velikoj mjeri odražavali teme desničarske propagande – fokusirajući se na navodne troškove, dug i budžetske deficite koji bi proizašli iz prijedloga demokratskih reformi – dok ne priznaju prave razloge za desničarsku opoziciju. Skromni reformski prijedlog “javne opcije” dobio je daleko manje medijske pažnje, posebno nakon što su ga Kongresne demokrate prestale zagovarati. U međuvremenu, diskusija o jednoj platišnoj ili univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti gotovo je izostala iz vijesti.
DiMaggio nadilazi većinu studija medijskog pokrivanja mjerenjem efekata propagande i drugih sila na stavove javnosti. U poglavljima 4 i 6 on koristi rezultate ankete kako bi analizirao važnost devet odvojenih faktora, kako materijalnih tako i „neopipljivih“, u oblikovanju stavova pojedinaca prema Čajanki i reformi zdravstvene zaštite tokom proučavanog perioda. Materijalni faktori kao što su rasa i prihod igraju ključnu ulogu, s tim da će bijelci i imućniji vjerovatnije podržavati Tea Party i protiviti se reformi zdravstvene zaštite. Ipak, DiMaggio zaključuje da su nematerijalne sile poput izloženosti korporativnim medijima i stranačke pripadnosti na kraju važnije u određivanju mišljenja ljudi. Republikanski glasači, oni koji su gledali Fox News i oni koji su pažljivije pratili vijesti vezane za Washington su mnogo vjerojatnije podržavali Tea Party i protivili se reformi zdravstvene zaštite.
Jedno od najhitnijih pitanja u vezi s fenomenom Tea Party je zašto su mnogi ljudi iz radničke klase izrazili podršku za njega. Tokom 2010. godine grupa je porasla u popularnosti među većinom stanovništva, a ne samo među imućnim. Do avgusta 2010. gotovo polovina američke javnosti izrazio "simpatije" sa Čajankom. DiMaggio pažljivo pravi razliku između motiva elitnog vodstva Tea Partyja i motiva običnih radnih ljudi koji su bili privučeni. Čajanka je možda „lažna populistička snaga“, ali „grupa ne bi bila ni približno tako uspješna da nije bilo legitimnih pritužbi i bijesa šire javnosti“ (str. 31). Pad stvarnih plata, rastuća nejednakost i neodgovorna vlada podstakli su popularnost Čajanke, čak i ako bi njena lažna rješenja namjerno pogoršala takve probleme. Štaviše, mnogi ljudi koji su izrazili podršku Tea Party zapravo drže progresivne vrijednosti. Jedno od objašnjenja koje DiMaggio nudi za ovaj paradoks jeste da faktičko neznanje (u velikoj meri stvoreno medijskim izveštavanjem) dovodi do neslaganja između vrednosti i stavova ljudi prema određenim politikama, s jedne strane, i njihovog mišljenja o političarima, institucijama i apstraktnim idejama poput „reforme zdravstva, " na drugoj. Na primjer, pojedinci mogu snažno podržavati programe socijalne skrbi kao što su Medicare ili Social Security – kao što to čini većina javnosti – ali se protive “dobrobitu” zbog rasističke i klasističke propagandne ofanzive koja je pokrenuta protiv te ideje od 1970-ih.
Čini se da se sličan obrazac primjenjuje na javno mnijenje o širokom spektru pitanja. Većina javnosti misliti radnici bi trebali imati više prihoda i moći, ali više ambivalentan prema ideji sindikata. Javnost nosači obavezujući ugovor za borbu protiv klimatskih promjena, ali preko polovine Bushovih glasača 2004. godine imali su pogrešan utisak da je Bush podržavao Kjoto protokol. Da uzmemo nedavni primjer, javnost u velikoj meri se slaže s ciljevima pokreta Occupy Wall Street za smanjenje nejednakosti, oporezivanje bogatih za financiranje socijalnih programa i okončanje korporativne dominacije nad vladom, ali je navedena podrška samom pokretu Occupy niža (iako još uvijek značajna). DiMaggiov argument o tome kako elite i medijsko izvještavanje “proizvode neslaganje” protiv politika koje bi inače uživale široku podršku pomaže u objašnjenju takvih paradoksa, iako će daljnja istraživanja – posebno na etnografskom nivou – biti neophodna da bi se potpunije razumjeli razlozi podrške radničke klase za Tea Party i druge desničarske snage (rasizam, seksizam i nacionalizam radničke klase su ovdje sigurno važni).
Istovremeno, DiMaggio takođe upozorava da kooptacija ili „lažna svest“ radnika i siromašnih nije toliko rasprostranjena kao analitičari poput Thomasa Franka (autora Šta je sa Kanzasom?) su implicirali. Podrška republikancima među bijelom radničkom klasom daleko je od univerzalne, a obični ljudi često vide kroz elitnu propagandu. Ipak, izazov Frankovom argumentu je samo djelomičan: DiMaggio priznaje „da se manje privilegiranima redovno manipulira da podrže politike koje su direktno u suprotnosti s njihovim materijalnim interesima“ (str. 179). Uspješna manipulacija jednostavno nije tako uobičajena kao što sugeriraju neki liberali i ljevičari.
Moje kritike na knjigu su male i male. Iako je teško da je autor kriv, knjiga je napisana prerano (novembar 2010.) da bi se uzela u obzir zanimljiva nedavna dešavanja kao što je pad popularnosti Tea Party tokom 2011. ili ponovno oživljavanje progresivnog pokreta u Sjedinjenim Državama oličenog u jesenjim protestima Occupy (Zaključak knjige, napisan u avgustu 2011., govori o februarskim sindikalnim protestima u Wisconsinu).
Možda važnija kritika uključuje relativni nedostatak pažnje na ulogu demokrata u podsticanju političkog nezadovoljstva koje je iskoristila Čajanka. Na primjer, mislim da izjava da su „republikanci uspješno skinuli univerzalnu zdravstvenu zaštitu i javnu opciju sa dnevnog reda“ (str. 192) pripisuje previše moći desnici; Demokrate na najvišem nivou su također odbacile ideju univerzalne zdravstvene zaštite i u najboljem slučaju bili su polovični zagovornici snažne javne opcije. Čak i prije kraja 2009. godine, kada su demokratski prijedlozi još uvijek uključivali javnu opciju, nikako nije bilo jasno da će progresivni aspekti zakona biti veći od negativnih. Čini se da protivljenje javnosti demokratskoj reformi zdravstva proizilazi ne samo iz desničarske propagande, već i iz prirode prijedloga reformi koja je naklonjena korporacijama. U vestima CBS-a iz januara 2010 anketa, 43 odsto ispitanika je reklo da „reforme ne čine dovoljno” da obuzdaju privatna osiguravajuća društva (samo 27 odsto je reklo da „ide predaleko”). DiMaggio napominje da su demokratski prijedlozi dali ogromne poklone osiguravajućim kompanijama i da su desničarske politike demokrata „doprinijele popularnosti Čajanke“ otuđenjem javnosti (str. 126), ali bi više pažnje na ovu dinamiku moglo dodatno posvetiti obogatio analizu. Dodatna istraživanja u budućnosti mogla bi pomoći da se rasvijetli proces kojim desničarski populisti apeluju na radnike razočarane nespremnošću ili nesposobnošću demokrata da provedu smislene reforme.
Uspon čajanke je najpronicljivija studija o ovoj temi do sada (pored Street i DiMaggio's Rušim čajanku), i korisno smješta fenomen Tea Party u širu analizu javnog mnijenja, korporativnih medija i političkog sistema SAD. To je ključno štivo za svakoga ko želi razumjeti nedavnu američku političku historiju, kao i veću dinamiku dominacije i hegemonije u Sjedinjenim Državama.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati