Žene iz Čilea okupiraju obrazovne institucije u Čileu i neće uskoro nigdje ići. Universidad de Santiago (USACH), Universidad de Concepción (UdeC), Academia de Humanismo Cristiano (Akademija Christine Humanism) i Universidad Metropolitana de Ciencias de la Educación (UMCE), samo su neke od institucija koje su i danas pod okupacijom žena. , od strane feministkinja koje traže prestanak plaćenog obrazovanja, seksualnog uznemiravanja, patrijarhalne prakse i utjecaja kapitala na našim univerzitetima. Međutim, to nije samo studentski pokret, a ove žene ne samo da nastoje promijeniti internu politiku svojih univerziteta. Zaista, čak se zalažu za prava žena koje rade kao čistačice, sekretarice ili podizvođači.
Kao i mnoge od ovih žena koje s ponosom nazivam svojim drugaricama, i moj put ka feminizmu prošao je kroz pokret za besplatno obrazovanje. Kao pioniri te borbe, iznutra smo naučili da je pristup obrazovanju neophodan, ali ni približno dovoljan. Patrijarhat unutar i izvan pokreta naučio nas je da se želimo emancipirati i od nejednakosti i od patrijarhata.
Čileansko naslijeđe obrazovanja ne može se razumjeti bez spominjanja Pinochetove diktature. Sa izborom Salvadora Allendea 1970. godine, bili smo prva nacija u svijetu koja je demokratski izabrala marksiste na vlast putem slobodnih izbora. Vlada Sjedinjenih Država suprotstavila se Allendeovoj vladi i stoga je izvela državni udar koji je omogućio generalu Augustu Pinochetu da preuzme vlast 1973. Sudbina Čilea bila je da postane prva laboratorija za određeni oblik kapitalizma, neoliberalizma, koji će preuzeti odgovornost za ono što je do tada bilo države i privatizovati, dajući je u ruke biznisa. U središtu čileanske neoliberalne reforme bilo je obrazovanje. Prije Pinochea obrazovanje je bilo besplatno. Pod Pinočeom, univerziteti su privatizovani, a škole su počele da rade po sistemu subvencija tipa vaučera.
Mi – ljudi moje generacije – rođeni smo pred kraj Pinočeove vladavine. Bogati ljudi su mogli da pohađaju najbolje škole i univerzitete u zemlji, dok su siromašni morali da idu u neuporedivo lošije državne škole. Pinochet je otišao, ali je njegovo naslijeđe još uvijek živjelo. Kada smo stigli u srednju školu, oni koji smo imali manje sreće digli smo se tražeći kvalitetno i besplatno obrazovanje. Bila sam 14-godišnja djevojčica kada smo 2006. godine moji kolege učenici i ja izašli na ulice, zauzeli školske zgrade i štrajkovali. Srednjoškolci iz cijele zemlje, bilo da dolaze iz mješovitih škola ili rodno segregiranih, ustali su da traže pravo na obrazovanje. Žene su bile na čelu ovog pokreta. Do 2011. godine većina naše generacije se spremala da završi srednju školu. Prenijeli smo naš pokret na različite fakultete i univerzitete, radikalizirali smo studentske vlade. Neki su kovali ljevičarske političke stranke, a drugi su postali anarhisti. Činili smo se kao zajednički blok, ali je bilo problema ispod površine.
Studentska politika je često bila maskulinistička, iako su većinu posla obavljale žene. Većina važnih pozicija pripala je muškarcima. Postrancene unutar pokreta i maltretirane spolja, mnoge žene u pokretu za slobodno obrazovanje počele su shvaćati važnost borbe za žene. Počeli smo da govorimo ne seksualnom uznemiravanju i osporavali smo reformu obrazovanja koja nije priznala ulogu visokog obrazovanja u naturalizaciji patrijarhalnog ugnjetavanja. Išli smo dalje od besplatnog obrazovanja i zahtijevali neseksističko obrazovanje i politiku protiv uznemiravanja.
Stvorene su nove organizacije, a žene su se počele samostalno organizirati. Žene u obrazovnoj borbi povezale su se sa ženama koje se bore protiv nasilja nad ženama, koje su predvodile Coordinadora NiUnaMenos (Nijedna žena manje) i Coordinadora Feministas en Lucha (Feministkinje u borbi). Studentice i radnice širom zemlje postale su svjesnije nekoliko slučajeva uznemiravanja i šovinizma unutar svake obrazovne institucije. Sve više studentica i feministkinja odlučilo je da se više ne gura u drugi plan i počne aktivno učestvovati u studentskom pokretu. Željeli su da svaki nacionalni i lokalni sabor prožete antipatrijarhalnim vrijednostima i praksama.
U septembru 2017. godine, VOGESEX (Komitet za rod i seksualnost Univerziteta u Konsepsionu) organizirao je prvu Nacionalnu konferenciju za neseksističko obrazovanje, koja je okupila mnoge žene, feminističke organizacije i kolektive. Mnogi dogovori i razmišljanja koja su proizašla iz ovog kongresa sada su u osnovi sadašnjeg feminističkog studentskog pokreta. Glavna stvar je razumijevanje obrazovanja kao alata koji reprodukuje društveni, kulturni i ideološki poredak. Konferencija VOGESEX potvrdila je da se „upravo kroz obrazovanje reprodukuju kapitalizam, patrijarhat i kolonijalizam, a ti sistemi su stubovi seksističkog i tržišno zasnovanog obrazovanja, koje je prepoznato u formalnom i neformalnom obrazovanju“.
Pokret je došao u vrijeme neviđenih izvještaja o nasilju nad ženama u privatnoj i javnoj sferi. Kao i drugdje, u Čileu su često bili zaštićeni muški profesori koji su optuženi za uznemiravanje i mizoginiju. Mlade žene su rekle ne na ovo, pa su čak počele da prozivaju i sramote ove naučnike kao što su Carlos Carmona, Leonardo Leon (obojica sa Universidad de Chile), Óscar Galindo (Universidad Austral), José Andrés Gaggero (Universidad Católica), između ostalih.
Tako se podigao feministički studentski pokret i počeo da diže buku o nepravdi prema ženama unutar i izvan institucija. Nigdje nije ostalo netaknuto. Zaista, žene su čak vodile zanimanja i štrajkovale u veoma prestižnim školama. Upravo ovog aprila i sve do maja, učenice su okupirale Instituto Nacional – jednu od najvažnijih škola za dječake – kako bi pozvale na prekid mizoginije i seksističkih praksi. Zahtjevi pokreta su postali širi, a studentkinje sada traže feminističke i rodne kurseve, priznavanje transrodnih osoba, izmjene internih propisa, da nabrojimo samo neke.
U tom smislu, feministički pokret i studentska revolucija su dvije strane istog novčića, oni predstavljaju našu nelagodu neoliberalnim obrazovanjem i patrijarhatom iz različitih uglova. Kako je to rekla Gema Ortega, glasnogovornica Coordinadora Feministas en Lucha Ka slobodi, „U Čileu je obrazovanje okrenulo fokus sa prenošenja sadržaja na pružanje vještina, a najviše su stvaranje i kritika. A da bismo to postigli, potrebno nam je neseksističko obrazovanje jer je to nešto što prelazi četiri dimenzije: moralnu, pravnu, biološku i feminističku. Imajući neseksističko obrazovanje, učenici bi mogli slobodno razmišljati bez osuđivanja ili bilo koje vrste diskriminacije.”
Mlade žene također reaguju na trenutne političke prilike. Prošle godine, čileanski predsjednik Sebastián Piñera i njegove desničarske kolege izabrani su u vladu. Pinjera je svojevremeno bila pristalica Pinočea i predstavljao je sve protiv čega se feministička studentska borba zalaže: nasilje i seksističko obrazovanje. Usred štrajkova i okupacija koje su u toku, predsjednik je najavio novu 'Agenda de género' (Gender Agenda) koja će se održavati tokom njegovog predsjedavanja. Nije se pozabavio pitanjem seksizma u obrazovanju niti borbom za legalizaciju abortusa, još jednim centralnim zahtjevom čileanskih feministkinja i progresivki. Kako je rekla Paz Gajardo, glasnogovornica Konfederacije studenata Čilea El Mostrador, “S mnogih tačaka o kojima predsjednik Piñera govori na svom dnevnom redu, on ne pominje neseksističko obrazovanje, abortus u tri slučaja [zakon koji je donesen pod vladom bivšeg predsjednika Bacheleta i dozvoljava abortus samo u tri slučaja], niti pominje nasilja koje žene doživljavaju u ovoj zemlji.”
Neki od nedavnog talasa feminističkih studentskih zanimanja od tada su zaustavljeni. Postoji niz razloga zašto. U nekim slučajevima to je bilo zbog administrativne intervencije, au drugim slučajevima zbog pritiska studenata koji ne podržavaju mobilizaciju. To je bio slučaj sa Pontificia Universidad Católica de Chile (Papski katolički univerzitet u Čileu), gdje su prošle 32 godine od posljednje okupacije, a sada ga vodi feministički studentski pokret. Žene na ovom univerzitetu su tražile modifikaciju politike uznemiravanja koja je uključivala suspenziju uključenih profesora, upotrebu neseksističkog i rodno neutralnog jezika i povećanu svijest o abortusu.
Ovo zanimanje je ukinuto nakon što se predsjednik Univerziteta složio sa nekim tačkama koje su studenti tražili, kao što su stvaranje rodno neutralnih kupatila, prepoznavanje transrodnih društvenih imena, te radionice koje uključuju profesore, studente i zaposlene. Međutim, prije nego što je okupacija riješena, postojala je podjela na žene koje su htjele prekinuti štrajk i namiriti se s osvojenim pobjedama i one koje su željele nastaviti štrajk kako bi izborile važnije promjene koje su zahtijevale od početak, kao što su obavezni kursevi o ženskim studijama i prepoznavanje i kažnjavanje bilo koje vrste uznemiravanja, uključujući seksualno uznemiravanje na internetu.
Feministički studentski pokret u Čileu je borba koja se ukrštala kroz različite pokrete u zemlji, ne samo u domenu obrazovanja. Ovaj treći val feminizma posvetio je pažnju abortusu i borio se za njegovu legalnost. Takođe je dao podršku ženama koje su bile uznemiravane ili zlostavljane, i obraćao se i tražio urođenička prava i priznanje. U nekim slučajevima, feministkinje su čak dovele u pitanje eksploataciju prirodnih resursa i odnos čileanskog društva sa zemljom i prirodom.
S obzirom na takve korijene ovog pokreta, teško je povjerovati da će borba ovdje prestati okupacijom ovih obrazovnih institucija; Studentice i radnice znaju da se tu ne zaustavlja. Organizujemo se protiv neoliberalnog i patrijarhalnog poretka koji upravlja budućnošću Čileanaca dok istovremeno jača društvenu i klasnu podjelu koju je nekada promovirao Pinochet. Iz tog razloga, čak i kada se Čileanci suočavaju sa jakom grupom moćnih elita koja se drži starih sistema kolonijalizma i dominacije, uvijek je postojala nova generacija koja je došla da preokrene ove ideje i traži slobodnije društvo.
Pilar Villanueva je feministička aktivistica i glavna urednica časopisa Zanganos.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati