Masakr u petak 20 učenika prvog razreda i šest odraslih u osnovnoj školi Sandy Hook u Newtownu, Conn., od strane poremećenog mladića koji je ubio i svoju majku, pokrenuo je razgovor o tome šta treba da se dogodi da bi se spriječila ova šokantno uobičajena masovna pucnjava u Sjedinjene Države.
Govoreći u nedjelju navečer na međuvjerskoj molitvenoj službi za žrtve, predsjednik Obama rekao naciji su "ostavljena neka teška pitanja":
Ovo je naš prvi zadatak — briga o našoj djeci. To nam je prvi posao. Ako to ne shvatimo kako treba, nećemo dobiti ništa kako treba. Tako ćemo, kao društvo, biti suđeni.
I po toj mjeri, možemo li zaista reći, kao nacija, da ispunjavamo svoje obaveze? Možemo li iskreno reći da činimo dovoljno da našu djecu – svu – zaštitimo od povreda? Možemo li tvrditi, kao nacija, da smo svi zajedno tamo, dajući im do znanja da su voljeni i učeći ih da vole zauzvrat? Možemo li reći da zaista činimo dovoljno da svoj djeci ove zemlje damo šansu koju zaslužuju da prožive svoje živote u sreći i sa svrhom?
Razmišljao sam o tome posljednjih nekoliko dana, i ako smo iskreni prema sebi, odgovor je ne. Ne radimo dovoljno. I moraćemo da se promenimo.
Obama je dodao da je ta prilika bila četvrti put da se nacija suočila sa užasom masovne pucnjave otkako je on predsjednik. Majka Džons je zbrojila brojeve i izvještaja da su od 1982. bila najmanje 62 masovna ubistva izvršena vatrenim oružjem u 30 država širom Sjedinjenih Država. Kalifornija je bila država sa najviše masovnih ubistava, sa osam, a slijede Florida i Teksas sa po četiri.
Ova masovna pucnjava privlače pažnju nacionalne javnosti, štampe i političara. Ali da li porodice i prijatelji žrtava pojedinačnih ubistava pate išta manje od najmilijih masovno ubijenih?
Ova masovna pucnjava se dešavaju u širem kontekstu nasilja koje također treba razumjeti i riješiti ako ozbiljno razmišljamo o brizi za djecu nacije. Činjenica je da su Sjedinjene Države neobično nasilna nacija - a jug je njihov najnasilniji region. Većina žrtava američke epidemije nasilja ne izgleda kao one u Newtownu, zajednici u Novoj Engleskoj koja je 95 posto bijelaca sa srednjim prihodom domaćinstva preko 90,000 dolara.
Kieran Healy, profesor sociologije na Univerzitetu Duke u Durhamu, NC, opširno je analizirao smrtne slučajeve u napadima, otkrivši da su SAD mnogo nasilnije nego 33 druge razvijene zemlje koje čine Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj — a Jug ima problem nasilja daleko veći od ostatka zemlje:
Od 15 američkih država s najvećom stopom ubistava, osam je na jugu: Luizijana, Misisipi, Južna Karolina, Alabama, Tenesi, Džordžija, Arkanzas i Severna Karolina. Gledajući podatke za 2011., Louisiana ima najveću stopu ubistava daleko, sa 11.2 ubistava na 100,000 ljudi. Slijedi Mississippi sa 8 ubistava na 100,000 ljudi, dok je Južna Karolina izjednačena s Marylandom na četvrtom mjestu sa 6.8 na 100,000.
Healyjevo istraživanje je također pokazalo da su Afroamerikanci mnogo vjerojatniji da budu žrtve smrtonosnih napada nego ljudi drugih rasa. Kao Healy piše:
Priča je depresivna. Crnci umiru od napada više od tri puta više od američkog proseka i između deset i dvadeset puta više od stope OECD-a. U 2000-im prosječna stopa smrtnosti od napada u SAD bila je oko 5.7 na 100,000, ali za bijelce je bila 3.6, a za crnce preko 20.
Iako Healy to ne ističe u svojoj analizi, stopa ubistava ima tendenciju povećavati sa siromaštvom. Pa zar je ikakvo iznenađenje da su Afroamerikanci, čiji stopa siromaštva je trostruko veća od bijelaca koji nisu latinoamerički, također nesrazmjerno trpe nasilje? Ili da je jug, region koji se dugo bori sa ukorijenjenim siromaštvom, najnasilniji region SAD?
Iako žrtve većine ovih napada nisu djeca, incidenti i dalje imaju razoran utjecaj na mlade ljude kroz štetu koju nanose porodicama i zajednicama. Ako se predsjednik i nacija ozbiljno bave brigom o djeci, smrtonosno nasilje u njegovim češćim oblicima također se mora pozabaviti.
Nakon tragedije Sandy Hooka, sve su veći pozivi za strožijim zakonima o kontroli oružja. Došli su iz uobičajenih krajeva, uključujući grupe zagovaranja kontrole oružja, Gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg i Američki senator Dianne Feinstein (D-Kalifornija). Ali postoje i novi glasovi koji govore o ovom pitanju, poput američkog senatora Joea Manchina (DW.Va.), strastvenog lovca i dugogodišnjeg branitelja prava na oružje koji je dobio ocjenu "A" od Nacionalnog puškarskog udruženja. Govoreći danas u programu MSNBC "Jutro Joe", Manchin rekao podržao je preispitivanje zakona koji dozvoljavaju ljudima da posjeduju jurišne puške i štipaljke koje sadrže desetine metaka municije.
Također, sve je više poziva za rješavanje krize mentalnog zdravlja u SAD-u. Odlazeći američki senator Joe Lieberman (I-Conn.), koji traži proviziju da pogledamo problem nasilja vatrenim oružjem i njegove uzroke, ponovio je mišljenje mnogih rekavši da moramo razmotriti načine da bolje pomognemo "ljudima u nevolji, psihički". Rođaci su rekli da je strijelac Sandy Hook Adam Lanza patio od poremećaja ličnosti i da mu je navodno dijagnosticiran Aspergerov sindrom, dok je njegova majka navodno gomilala oružje i hranu kako bi se pripremila za mogući ekonomski kolaps, što je izazvalo pitanje o njenom mentalnom stanju.
Možda će Sandy Point biti prekretnica za rješavanje nacionalne epidemije smrtonosnog nasilja. Ali s obzirom na to da problem ima tendenciju da nesrazmjerno pogađa najsiromašnije ljude u zemlji, porodice, zajednice i region, nadajmo se da će strukturna pitanja koja dovode do takvog nasilja također dobiti pažnju koju zahtijevaju.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati