Internetski i štampani napadi na predsjedničku kampanju Bernieja Sandersa dolaze u trenutku kada sjeveroistok napada obalu Nove Engleske u jednom od ekstrema globalnog zagrijavanja. Napadi krajnje desnice su očekivani. Ni jedan republikanski kandidat neće podržati nauku koja podržava realnost raspadajuće okoline na fosilna goriva. Ovi desničarski neandertalci, uz pomoć svojih platnih majstora od 1%, dobijaju malo pažnje među onima koji nisu skloni da saznaju ništa o naciji i svijetu u kojem živimo, a zapravo i ne žele ništa drugo da rade nego mrzeti i zezati. Donald Trump je savršen odraz i mrzitelja i lanca.
Ali postoji i fatalna mana u lijevim kritikama Sandersove kampanje. Koga još ljudi imaju kao izborni izbor i gdje su legije koje će staviti noge na pločnik da promijene status quo? Ljevica, barem antiratno krilo ljevice, istopila se izborom Baracka Obame. Dok je proširio američke ratove, deportovao više imigranata nego bilo koji od njegovih nedavnih prethodnika, dozvolio da se kriminalci koji su uništili ekonomiju oslobode, i proširio nadzor običnih ljudi na nivoe koji nikada prije nisu mogli ni zamisliti u orvelovskoj noćnoj mori njuškanja vlade, ljevica postao nevažan dodatak. Kritički stav ljevice bio je sjajan, ali stopala na tlu predstavljala su podršku politici identiteta i povremenim naletima ekonomskog populizma kao što je pokret Occupy Wall Street. Jedini izuzetak od nedostatka neefikasnosti ljevice bio je ustanak crnačke zajednice protiv rata koji se vodi protiv crnaca širom SAD-a.
Nakon napada u septembru 2001., onima u antiratnom pokretu ubrzo je postalo jasno da nijedna sila na Zemlji neće zaustaviti rat u Afganistanu (Ovo posljednje nije kritika onih na ljevici koji su nastavili protestirati protiv tog rata, već jednostavno kritika naše efikasnosti.). Istaknuti članovi antiratne koalicije na Rhode Islandu, gdje sam tada bio uključen u antiratni pokret, rekli su da je vrijeme da prekinemo naše akcije i usmjerimo napore na organizovanje, što se, naravno, nikada nije ostvarilo na efikasan način. Dok pišem, rat se nastavlja i danas nakon skoro 15 godina.
Zašto ljevica ne može uložiti stvarne napore kroz organiziranje da ponudi biračkom tijelu održivu alternativu politici kao i obično? Groteskno zlostavljanje okoline može vrlo dobro značiti kraj civilizacije, ili možda nuklearnu katastrofu kroz sukob između brojnih nuklearnih sila?
Gotovo sve političke varijable djeluju protiv formiranja lijeve stranke u SAD-u. Kampanje poput one Eugenea Debsa dešavaju se vrlo rijetko. Debs, autentični heroj ljevice, vjerovao je da „Radije bih glasao za nešto što želim i ne bih to dobio“, napisao je Debs jednom, „nego da glasam za nešto što ne želim i dobijem to“. Drugim riječima, Debs je vjerovao da je bolje raditi za svoje ideale kroz organiziranje nego postići nepoželjne rezultate dok je na političkoj funkciji. Najbolji predsjednički uspjeh Debsa bio je u četvrtom od njegovih pet izbora 1912. godine kada je kao socijalistički kandidat dobio 5.99% glasova na nacionalnom nivou. Liberala Henryja Wallacea je također politički establišment izbjegavao i odbacio zbog svojih socijalističkih stavova i pretvorio se u politički marginalnog igrača. Ralpha Nadera su njegovi kritičari transformirali u političkog pariju jer se jednostavno usudio kandidirati za predsjednika s progresivnim političkim pozicijama. On je 2.74. godine kao kandidat Zelene stranke dobio samo 2000% glasova.
Malo ljudi će preuzeti ozbiljne rizike zbog svoje posvećenosti transformaciji političkog, ekonomskog i društvenog sistema. Martin Luther King, Jr., i hiljade koji su se odupirali Vijetnamskom ratu doveli su samo do postepenih, a ponekad i samo privremenih promjena u političkom sistemu koje su kasnije ili vraćene, u određenoj mjeri, ili potpuno povučene. Black Lives Matter je ustao da ospori ludo službeno nasilje nad Afroamerikancima. Occupy Wall Street, stvarna prijetnja za 1%, bila je tako snažno i nasilno suprotstavljena snagom velikog bogatstva da je nestala iz političkog i ekonomskog pejzaža s možda idejom o 1% kao njegovom glavnom postignuću, ali bez stvarnog ostvariv program za promjene.
Pokret Occupy se pozabavio gubitkom od 3.3 biliona dolara u kapitalu kuće u 2008. i 6.9 biliona dolara izgubljenim na berzi, što je gubitak kapitala koji je najznačajniji za obične vlasnike kuća. Glass-Steagall je prigušio najgore ekscese bankarske industrije, spojen na vrhuncu investicionog i komercijalnog bankarstva, sve do New Deala. U dogovoru sa Kongresom iz 1999. godine, Klintonova administracija postavila je pozornicu za ekonomski debakl 2008. godine, a Glass-Steagall je bio istorija. Kapije za kupovinu kampanja i kandidata otvorio je Vrhovni sud odlukom Citizens Uniteda 2010. godine.
Koji je politički pokret za promjene u cijelom društvu uspio u nedavnoj prošlosti? Prošlo je više od četrdeset godina otkako je antiratni pokret osporio vođenje rata u jugoistočnoj Aziji, a taj rat je možda okončan koliko i nezakonitim aktima Nixonove administracije, tako i činjenicom da vladajuća klasa jednostavno nije mislila da je isplatilo se dalje voditi skupi, besmisleni i razdorni rat, koliko god je rat okončan godinama oštrog protesta antiratnog pokreta.
Glasovi Bernieja Sandersa o ratnim aproprijacijama, njegova bespogovorna podrška Izraelu, vojni izdaci i njegova podrška pravima na oružje zahtijevaju ozbiljnu procjenu i kritiku. Ali on nije kandidat Wall Streeta; ne neko ko je podržavao masovno zatvaranje afroameričke zajednice; omogućio bi visoko obrazovanje studentima bez tereta doživotnog duga; finansirao bi potrebe običnih ljudi u oblastima zdravstva, obrazovanja i stanovanja; i vjerujem, a ne neko ko bi dao trenutni blanko ček izvođačima odbrane da se hrane na izvoru straha i militarizma. Dok drugi socijalistički i zeleni kandidati možda imaju bolje platforme, oni imaju male šanse da osvoje čak i mali dio glasova. Organiziranje masa Amerikanaca u pokret koji prepoznaje svoje najbolje vlastite interese ne događa se i nije se dogodilo od New Deala i antiratnog pokreta 1960-ih i ranih 1970-ih, a to je bilo jako davno. Oni koji vjeruju da se kroz politički sistem može mnogo postići kako bi se stvorilo pravednije i pravednije društvo, moraju prepoznati ove činjenice. Pokušajte zamisliti Donalda Trumpa ili nekog kandidata sličnog fašističkog mišljenja u Ovalnoj kancelariji sa Kongresom kojim dominiraju republikanci i većinom desničara u Vrhovnom sudu. To nije samo neprivlačna perspektiva, već bi bila opasna za mnoge koji imaju ljevičarska uvjerenja. Mnogi s ljevice su u prošlim izbornim ciklusima govorili da bi takav politički scenario bio koristan za ljevicu, ali se uvijek pokaže kontraproduktivnim i mogao bi biti opasan za mnoge širom svijeta i ovdje u SAD-u.
Hillary Clinton je ili republikanska lite ili demokratska neoliberalna kandidatkinja, ovisno o pitanju. Promjena režima i bespogovorno povlađivanje Wall Streetu zaštitni su znakovi njenog mandata kao državnog sekretara, njenog djelovanja kao senatora i kao kandidata. Krv nevinih civila teče ulicama od njene podrške promjeni režima u Iraku, Libiji i Siriji.
Istorija je zabilježila da je Demokratska stranka kooptirala i naštetila pokretima za političke, ekonomske i društvene promjene. Ali u dvopartijskom sistemu ovo drugo je realnost sa kojom se mora suočiti i sa kojom se treba nositi. Rad unutar takozvanog sistema ima mnogo, mnogo nedostataka, ali ne vidim da nijedna revolucionarna partija nije efikasno organizovana da se suoči sa ovom dilemom. Osoba može na neki način promijeniti svoju neposrednu okolinu i raditi za nacionalne i globalne promjene na smislene načine unutar ili izvan izbornog i političkog sistema, ali izborni sistem politike u SAD je važan entitet i igrač na kako na nacionalnoj tako i na svjetskoj sceni. I mora biti angažiran na kritički i produktivan način.
Howard Lisnoff je slobodni pisac.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Ambivalentnost prema stvarnoj moći, strah od konkurencije, averzija prema jednostavnom konceptu “pobjede”, kolektivni kukavičluk, nespremnost na kompromis, intelektualno nepoštenje, beskrajno omogućavanje…..su neki od razloga zašto je ljevica politički impotentna. Organiziranje prema gore spomenutim "principima" neće napraviti veliku razliku.