Kao i većina terorističkih napada koje su pokrenule malo poznate podzemne grupe, napadi Al Kaide 11. septembra bili su pokušaj da se kapitaliziraju široke društvene i političke frustracije. Cilj Al Kaide je bio da sebe naslika kao herojsku, privlačeći na taj način široku publiku. Takvi poduhvati mogu biti uspješni – u različitim stepenima – samo tamo gdje već postoje duboke frustracije. Primjeri uključuju široko rasprostranjeno siromaštvo, ogorčeni despotski režim, nepodnošljive društvene nejednakosti ili strana okupacija.
Takvi uslovi su jako zastupljeni u arapskom regionu. U svjetlu tamošnjih preokreta, nema potrebe da se zadržavamo na teškim domaćim pitanjima koja desetljećima pogađaju arapski region. Umjesto toga, želim da se vratim na pitanje koje opsjeda Amerikance od 11. septembra: "Zašto nas mrze?"
Činjenica da je 19 mladića Arapa bilo spremno da umru ujutro 11. septembra kako bi nanijeli maksimalnu štetu Sjedinjenim Državama bila je bolan poziv na buđenje za Amerikance. Većina Amerikanaca do tada nikada nije čula za Al Kaidu ili Osamu bin Ladena. Većina nije imala pojma o tome koliko su Arapi jako mrzeli SAD i njihovu vladu. I ova mržnja nije bila ograničena samo na Arape. Protezao se na veći dio globalnog juga (Afriku, Centralnu i Latinsku Ameriku i veći dio Azije).
Nije da je postojao ogroman broj dobrovoljaca za samoubilačke napade u arapskom svijetu ili na globalnom jugu. Osim male manjine, mržnja je bila prilično pasivna. Međutim, ostaje činjenica da su napadi od 11. septembra dočekani zlonamjerna radost, ne samo na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i drugim zemljama s muslimanskom većinom, već i širom svijeta.
Moje vlastito iskustvo ovoga ostaje mi urezano u sjećanje. Slučajno sam posjetio istočnu Aziju ubrzo nakon 11. septembra, boravivši nakratko u Hong Kongu. Znajući da sam Arap, upravnik zgrade u kojoj sam boravio, stari Kinez koji je bio policajac prije nego što se povukao na sadašnji posao, rekao mi je na svom ograničenom engleskom: "Ovaj čovjek, ovaj čovjek iz vaše zemlje, sjajan čoveče, veliki čovek!" U početku nisam shvatio na šta misli i pitao sam ga na kojeg čovjeka misli. Njegov odgovor me je zaprepastio: "Bin Laden", rekao je.
Osama bin Laden je gotovo preko noći stekao status globalnog heroja. Od tog kobnog dana, njegovo lice bi čak isticalo majice u podsaharskoj Africi ili Latinskoj Americi, ali ne i u arapskim zemljama, gdje su lokalni režimi s pravom doživljavali Bin Ladena kao veliku prijetnju. Zaista, vođa Al Kaide ne bi propustio priliku da pozove na njihovo svrgavanje.
Kako je tako užasan zločin i smrt hiljada ljudi mogao da projicira Osamu bin Ladena na svjetsku scenu kao prvaka "jadnika na zemlji"? Jer njegova popularnost je stajala na tome: frustracija ljudi zbog nesposobnosti njihovih država da se suprotstave američkoj supersili i njihova kasnija radost što ih Bin Laden "predstavlja" u osveti globalnom lošem policajcu. Ali zašto bi ljudi željeli da se osvete tako željno i na tako užasan način? Zaista, "Zašto nas mrze?"
Zanimljivo je ponovo pročitati odgovor koji je George W. Bush dao na isto pitanje kada je 20. septembra 2001. održao govor na zajedničkoj sjednici Kongresa: „Amerikanci se pitaju, zašto nas mrze? Mrze šta vidimo upravo ovdje u ovoj dvorani – demokratski izabranu vladu. Njihovi lideri su samoimenovani. Oni mrze naše slobode – našu slobodu vjeroispovijesti, našu slobodu govora, našu slobodu glasanja i okupljanja i međusobno se ne slažu.”
Uzaludnost ovog objašnjenja danas je još očiglednija nego prije 10 godina. Ostavljajući po strani očigledan apsurd tvrdnje da će grupa ljudi počiniti samoubistvo samo zato što im se ne sviđa sloboda u drugoj, dalekoj zemlji, kako bi iko mogao tvrditi da je motivacija za mržnju koju je personificirao bin Laden bio ogorčenje slobode i demokratije? Činjenica je da su oni koji su navijali za bin Ladena u arapskom svijetu bili potčinjeni despotskim režimima, koje je njihov novi heroj obećao uništiti. To je zapravo priznato u istom diskursu, kada je Bush rekao: "Oni [Al Kaida] žele da zbace postojeće vlade u mnogim muslimanskim zemljama, kao što su Egipat, Saudijska Arabija i Jordan."
Osnovna pretpostavka govora Georgea W. Busha bila je da je ova takozvana mržnja prema slobodi i demokratiji bila široko rasprostranjena među Arapima i muslimanima, te da su arapski prijatelji Washingtona, uprkos njihovom nedostatku demokratskih uvjerenja, još uvijek "prosvijećeniji" od svojih podanika. . "Orijentalistička" percepcija Arapa ili muslimana kao ljudi ovisnih o despotizmu - koji je predstavljao njihovu "kulturu" - prilično se očito krije iza predsjednikove izjave. Kako drugačije pomiriti pretenzije Washingtona da slijedi "civilizirajuću misiju" i njegovo oslanjanje i podršku despotskim režimima u regionu?
Velika arapska pobuna 2011. u velikoj mjeri je potkopala samu mogućnost održavanja takvih diskursa. Oni, naravno, neće nestati, ali su postali mnogo manje održivi i uvjerljivi nego što su bili. Zaista, percepcija da su Arapi ovisni o despotizmu nikada nije bila ništa više od optičke iluzije, proizašla iz činjenice da se činilo da prilično dobro podnose despotizam. Ovo kulturno objašnjenje se često davalo kao opravdanje za činjenicu da je arapska regija sadržavala impresivnu kolekciju mumificiranih apsolutističkih režima, kao da je ogroman prirodni rezervat arhaičnih vladinih institucija. Ista iluzija bila je pojačana utiskom da kad god je arapsko stanovništvo zamjerilo njenoj vladi, to je činilo uglavnom podržavajući snage koje se zalažu za još despotskiju, teokratsku vladavinu.
Suština iluzije bila je pogriješiti pozitivnu masovnu podršku islamskim fundamentalističkim pokretima za ono što je bilo samo pozajmljivanje od jedinog raspoloživog sredstva za izražavanje njihovog nezadovoljstva. Islamske snage su često bile jedina dostupna nacionalna opozicija sa minimumom kredibiliteta. Oni su bili tolerisani kao takvi u većini režima naklonjenih SAD (Tunis je izuzetak, ali tek nakon 1990.) jer su ti režimi – bilo u raznim arapskim monarhijama, bilo u Egiptu ili Jemenu – često pribegli davanju ustupaka najreakcionarnijim verskim težnjama kako bi pokrili svoju nepopularnu unutrašnju i vanjsku politiku.
Preokret iz 2011. godine doveo je do prodora novih igrača na arapsku političku scenu, koji su se pregrupisali po zapanjujuće sličnim linijama u skoro svim zemljama regiona. Oni formiraju novu generaciju liberala u američkom smislu, odnosno socijalnih liberala koji su veoma različiti od klasičnih liberala istaknutih u arapskoj politici prije Drugog svjetskog rata, a koji su gotovo potpuno nestali nakon prvog arapsko-izraelskog rata 1948. kasniji uspon nacionalističkih snaga.
Politika ove nove generacije blisko je oblikovana novom komunikacijskom tehnologijom, kako uzvodno tako i nizvodno. Na njihovo prihvatanje liberalnih vrijednosti utječe pristup globalnoj kulturi koji se dogodio od nastupa "informatičkog doba". Njihova sposobnost povezivanja, interakcije i organizacije usko ovisi o korištenju globalne komunikacijske mreže. Ako je vrlo reduktivno opisati arapski preokret kao skup "Facebook revolucija", s druge strane opravdano je opisati ovu ogromnu mrežu uglavnom mladih ljudi kao uglavnom Facebook pokret.
Ova liberalna struja, zajedno sa raznim ljevičarskim grupama, bila je i još uvijek je instrumentalna u impulsu i organizaciji preokreta. Islamske snage su pristupile pokretu tek nakon što je pokrenut u najistaknutijim slučajevima. Polazeći od dubokog narodnog nezadovoljstva zbog širokog spektra društvenih, ekonomskih i političkih faktora – nezadovoljstva koje je došlo do izražaja u porastu različitih oblika socijalnog protesta u nekoliko arapskih zemalja tokom prethodne decenije – inicijative liberala -lijevi savez pokrenuo je strašnu lančanu reakciju narodnih pobuna koja je vjerovatno tek u povojima. Glavni zajednički slogan koji predstavlja različite zahtjeve ovog velikog regionalnog preokreta bio je: "Narod želi..." Ovo je arapski ekvivalent "Mi, narod" koji otvara preambulu Ustava Sjedinjenih Država iz 1787. godine. najjasniji mogući pokazatelj da su upravo ljudi novi heroj na političkoj sceni.
I kad god ljudi postanu glavni akteri na sceni—bez obzira na pojedinačne sporedne glumce, shuhada, ili mučenici, kako ih naziva masovni pokret - svi prethodni zamjenski heroji su zamijenjeni. Britanski novinar Robert Fisk bio je u pravu kada je spomenuo ubistvo Bin Ladena The Independent (3. maj 2011.), pišući da "masovne revolucije u arapskom svijetu u posljednja četiri mjeseca znače da je Al Kaida već politički mrtva".
“Bin Laden je svijetu rekao – zaista, rekao mi je lično – da želi uništiti prozapadne režime u arapskom svijetu, diktature Mubaraksa i Ben Alisa”, napisao je Fisk. "Hteo je da stvori novi islamski kalifat. Ali ovih poslednjih nekoliko meseci, milioni arapskih muslimana su ustali i bili spremni za sopstveno mučeništvo - ne za islam, već za slobodu i slobodu i demokratiju. Bin Laden se nije rešio tirani. Ljudi jesu. I nisu htjeli halifu."
Da li se ovaj novi kolektivni heroj koji žudi za slobodom i demokratijom stoga pomirio sa Sjedinjenim Državama, koje sebe vide kao najvećeg zaštitnika ovih vrijednosti? Definitivno ne, jer će se složiti svako ko je posmatrao šta su razne narodne mobilizacije imale da kažu o politici SAD u regionu. Čak iu Libiji, gdje bi se moglo očekivati da će narodni ustanak biti zahvalan Washingtonu za njegovu vojnu intervenciju, postoji duboka frustracija zbog toga kako je revoluciju otela Atlantska alijansa koja odbija isporučiti oružje koje su pobunjenici tražili od intervencije NATO-a počeo. Nepovjerenje Zapada prema libijskim pobunjenicima je recipročno. Nema drugog objašnjenja zašto su pobunjenici do sada odbijali zapadnu intervenciju na terenu u svojoj zemlji.
Osnovni uzrok ogorčenosti prema SAD-u koji prevladava među Arapima nema nikakve veze s bilo kakvom mržnjom prema slobodi i demokratiji, ili bilo kakvim "kulturnim" sukobom. Istina je to što je autor Sukob civilizacija, pokojni Samuel Huntington, nazvan "paradoksom demokratije", koji je definirao kao činjenicu da "usvajanje zapadnih demokratskih institucija od strane nezapadnih društava ohrabruje i daje pristup moći nativističkim i antizapadnim političkim pokretima", nema ništa za raditi sa "civilizacijom", i sve što ima veze sa imperijalnom politikom.
Razlozi arapskog negodovanja prema politici Washingtona su brojni i dobro poznati. Oni se kreću od američkog sponzorstva Izraela, koje jedva da jenjava koliko god arogantan i brutalni stav izraelskih vlada mogao biti, do okupacije Iraka, do podrške Washingtona despotskim režimima, za koje se vjeruje da čuvaju interese SAD-a – nafta je ključni faktor – protiv "paradoks demokratije" koji je najavio Hantington. Zbog toga će se takozvani paradoks nastaviti pokazati istinitim na Bliskom istoku.
Tekuća demokratizacija u arapskom svijetu, ako je ne prekine kontrarevolucionarna reakcija, sigurno će i sve više savijati politiku regionalne vlade u smjeru suprotnom američkim imperijalnim planovima i interesima i do stepena koji Bin Laden nikada ne bi mogao postići. Osim ako ne vidimo dalekosežnu promjenu u politici Washingtona na Bliskom istoku, prebacivanje heroja sa Osame bin Ladena na "narod" će se pokazati ozbiljno štetnim po regionalne interese SAD-a. Suočen sa "narodom" i onim što oni žele, Vašington bi mogao da požali zbog gubitka pogodnog neprijatelja kojeg je Bin Laden predstavljao.
Napomena: Ovaj članak je napisan u julu, a objavljen u avgustu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati