Izvor: TomDispatch.com
Ova zemlja je u krizi prvog reda. Više od pola miliona od nas smo umrli zahvaljujući Covid-19. Nesigurnost hrane jeste u porastu, sa skoro 24 miliona Amerikanaca koji su gladni, uključujući 12 miliona djece. Sada su stigli zahtjevi za nezaposlene koji su podneseni od početka pandemije 93 miliona. S obzirom na nivo štete za manje bogate dijelove ovog društva, nije ni čudo što većina Amerikanaca izabrali su oporavak od pandemije (uključujući brzu distribuciju vakcina) kao svoj glavni prioritet.
Imajte na umu da je naša demokratija patnja takođe. Uostalom, bivši predsjednik Donald Trump podstakao je pobunu kada nije mogao pobijediti na izborima, napad na Kapitol u kojem su vojni veterani prezastupljeni među onima koji se zalažu za poništavanje izbornih rezultata (i ugrožavanje zakonodavca). Ako želite činjenicu o trenutnom raspoloženju, uzmite u obzir ovo: čak i nakon izbora Joea Bidena, QAnon sljedbenici nastavio da insistira da bi Tramp ipak mogao da bude inaugurisan u svoj drugi mandat. Rješavanje ekonomske i političke nestabilnosti kod kuće zahtijevat će značajna sredstva i fokus, uključujući pozivanje na odgovornost onih koji su tako grubo pogriješili u odgovoru zemlje na pandemiju i podstakli veliku laž dovodeći u pitanje legitimnost Bajdenove izborne pobjede.
Međutim, da niste ovdje u stvarnom svijetu, već tamo gdje postoji elita nacionalne sigurnosti, otkrili biste da bi čavrljanje uključivalo nekoliko problema koji su upravo spomenuti. I samo bi u našem svijetu takav stav izgledao izvanredno odvojen od stvarnosti. U njihovom svijetu, „krizni“ dio sadašnje finansijske krize je strah, zasnovan na široko rasprostranjene glasine i izvještaji o budžetu Bajdena koji dolazi, da bi Pentagonovo finansiranje moglo zaista dobiti, ako ne istinsku frizuru, onda barem dotjeranu - nešto što se uglavnom ne čuje u dvadeset prvom vijeku.
Pentagon pojačivači a njihovi saveznici u odbrambenoj industriji odgovaraju na takve strahove inzistirajući na tome da takvo uređenje nikako ne može biti u redu, da konkurencija s Kinom mora biti glavni fokus ovog trenutka i budžeta koji dolazi. Pod pretpostavkom da je uspon Kine, zapravo, pravi problem, to nije problem koji će vjerovatno biti riješen ni u bliskoj budućnosti ni na vojni način (barem ne bez katastrofe za svijet), a sigurno nije problem koji treba dati prioritet tokom katastrofalne pandemije.
Iako postoji iskrena zabrinutost oko toga šta bi uspon Kine mogao značiti za Sjedinjene Države, važno je prepoznati koliko štete oni koji nas pokušavaju odvratiti od vrlo stvarnih problema vjerovatno mogu nanijeti našem zdravlju i stvarnoj sigurnosti. Od početka pandemije, zapravo, oni koji nisu voljni da prihvate naše neuspjehe ili da adekvatno odgovore na bolest koja je pri ruci krivili su vanjske sile, prije svega Kinu, za pustoš po američke živote i ekonomiju koji se inače može spriječiti.
Trump i njegovi saveznici pokušali su izbjeći odgovornost za svoj neuspjeh da odgovore na pandemiju guranjem ksenofobični i lažan karakterizacija Covid-19 kao "kineskog virusa" ili "kung gripa.” Na sličan način, nacionalne sigurnosne elite se nadaju da će se fokusirati na izgradnju naše vojske i izgradnju novog nuklearnog oružja imajući na umu Kinu će odvratiti vrijeme i energiju od potrebnih promjena kod kuće. Ali oni koji nas pozivaju da povećamo potrošnju Pentagona kako bismo se takmičili s Kinom usred pandemije, u stvarnosti samo povećavaju štetu oporavku naše zemlje.
Militarizacija budućnosti
S obzirom na posljednje dvije decenije, nećete biti iznenađeni kada saznate da ova pogrešna procjena stvarne prijetnje javnosti trenutno čvrsto drži Washington. Kao moj kolega Dan Grazier u Projektu o vladinom nadzoru istakao je nedavno, saslušanja za potvrđivanje za ministra odbrane Lloyda Austina III i zamjenicu sekretara Kathleen Hicks uključila su više od 70 (ponekad zloslutnih) spominjanja Kine.
Dakle, opet, ne čudi da je samo nekoliko sedmica nakon tih saslušanja, Bajden objavio stvaranje nove kineske operativne grupe u Pentagonu. Kao što je saopštenje za štampu jasno je stavio do znanja da će ta grupa biti san za vojno-industrijski kompleks jer će se, prije svega, fokusirati na razvoj naprednih "odbrambenih" tehnologija kako bi se zagledala u kinesku "prijetnju" i tako dalje militarizirala budućnost. Drugim riječima, Pentagonove predviđene procjene prijetnje i njihova rješenja za čudesno oružje bit će u prvom planu razmišljanja Washingtona - a samim tim i finansiranja, čak i tokom ove pandemije.
Zato je dovoljno lako predvidjeti kuda će takva radna grupa voditi. Sličan panel 2018. godine, uključujući lobisti, članovi odbora i izvođači radova iz industrije oružja, upozorio je da bi konkurencija s Kinom zahtijevala dugoročno povećanje sredstava za Pentagon od 3% do 5%. To bi moglo značiti skoro nezamisliv budući budžet Ministarstva odbrane 971.9 milijardi $ u fiskalnoj 2024. godini. Da bi to platio, predložili su, Kongres bi trebao razmotriti smanjenje socijalne sigurnosti i drugih vrsta potrošnje na sigurnosnu mrežu.
Čak i prije nego što je Covid-19 udario, ekonomska krhkost tolikog broja Amerikanaca trebala je učiniti takvu preporuku neodgovornom. Usred pandemije, to je više nego opasno. Ipak, on odaje ključnu istinu o vojno-industrijskom kompleksu: njegove ključne ličnosti vide američku ekonomiju kao nešto što treba da služi njihovim potrebama, a ne obrnuto.
Naravno, giganti industrije oružja već dugo imaju direktno sjedište za stolom u Washingtonu. Uprkos tome što je, na primjer, prvi crni ministar odbrane, Lloyd Austin III i dalje je tipičan za establišment Pentagona u smislu da dolazi na posao direktno sa mjesta u upravnom odboru gigant oružja Raytheon. I u dobrom je društvu. Na kraju krajeva, mnogi od nedavno imenovanih članova administracije su izvučeni iz ključnih vašingtonskih istraživačkih centara koje podržava industrija oružja.
Na primjer, više od desetak bivših službenika ili ljudi povezanih s Centrom za novu američku sigurnost (CNAS) pridružilo se Bajdenskoj administraciji. Nedavno izvještaj Revolving Door Project je otkrio da je CNAS u više navrata prihvatio onu vrstu financiranja koja je odgovarala preporukama koje je davao, a koje bi „od direktne koristi koristile nekim donatorima think tanka, uključujući vojne izvođače i strane vlade“. Kada je došlo do suočavanja s Kinom, na primjer, CNAS-ovi su apelirali na Ministarstvo obrane da "održi i poboljša" odbrambene izvođače kako bi postali još "robusniji, fleksibilniji i otporniji" u obračunu s tom zemljom.
Nažalost, iako Pentagonov budžet ostaje uglavnom neizostavan, došlo je do naglog ponovnog buđenja – posebno u republikanskim redovima – verzije fiskalnog konzervativizma koji iskosa gleda na pružanje olakšanja zajednicama i preduzećima koja pate širom zemlje. skorašnji debate u Washingtonu o najnovijem prijedlogu zakona o pomoći u slučaju pandemije još jednom sugeriraju da se principi "odgovornosti" i "fiskalnog konzervativizma" primjenjuju na sve - osim, naravno, na Pentagon.
Stavljanje u perspektivu potrošnje za pomoć u slučaju Covid-19
Cijena zakona o olakšicama o kojoj se trenutno raspravlja u Kongresu, $ 1.9 biliona, svakako je značajno, ali nije daleko od vrste podrške poreskih obveznika koju nacionalne sigurnosne agencije inače dobijaju svake godine. U 2020. godini, na primjer, premašio je stvarni zahtjev za budžetom nacionalne sigurnosti $ 1.2 biliona. Taj zahtjev nije uključivao samo Pentagon, već i druge ratne troškove, uključujući brigu o veteranima i vojne penzije.
Tokom godina, takvi troškovi su se pokazali ogromnim. Samo Ministarstvo odbrane, na primjer, primilo je više od $ 10.6 biliona u proteklih 20 godina. To uključuje $ 2 biliona za svoj račun za vanredne operacije u inostranstvu, fond za borbu protiv rata koji koriste i Pentagon i zakonodavci da zaobiđu ograničenja potrošnje nametnuta Kongresom. Oslanjanje na taj račun, nestranački Kongresni ured za budžet uvjeravao je Kongres, samo je učinilo vjerovatnijim da će porezni obveznici financirati skuplja i manje optimalna rješenja za vječne ratove Amerike.
U prošlosti, opravdanje za takvu prekomjernu potrošnju na nacionalnu sigurnost počivalo je na ideji da je Ministarstvo odbrane ključno za očuvanje sigurnosti Amerikanaca. Kao rezultat toga, sve veće zahtjeve Pentagona za novcem je Kongres iz godine u godinu odobravao bez pravog protivljenja. Neproporcionalno finansiranje te institucije je, međutim, imalo značajne troškove.
Ograničenja potrošnje koja se ne odnose na odbranu prema Zakonu o kontroli budžeta iz 2011. značila je da su civilne agencije već bile nedovoljno finansirane kada je pandemija udarila. Kao Centar za budžet i prioritete politike istakao je, „Ukupno finansiranje programa izvan boračke zdravstvene zaštite ostaje ispod nivoa od prije deset godina.” Posljedice tog nedovoljnog trošenja mogu se vidjeti i u našim raspadnutim cestama i infrastrukturi, o čemu je, u svom posljednjem izvještaju iz 2017., Američko društvo građevinskih inženjera dao D+ — i situacija se od tada samo pogoršavala.
Zaštita posla je drugi uobičajeni refren za one koji brane visoke nivoe finansiranja Pentagona i, tokom pandemije sa tako razornim posljedicama za zapošljavanje, takva zabrinutost se teško može odbaciti. Ali studije su dosljedno pokazivali da vojna potrošnja predstavlja izuzetno lošu mogućnost stvaranja radnih mjesta u poređenju sa gotovo bilo kojom drugom vrstom potrošnje. Neki od nas se možda još uvijek sjećaju Rosie the Riveter iz Drugog svjetskog rata i podrške sindikata od sredine dvadesetog stoljeća budžetima za odbranu kao pokretačima za otvaranje novih radnih mjesta. Te su pretpostavke, međutim, jako zastarjele. Ulaganje u zdravstvenu zaštitu, borba protiv klimatskih promjena ili obnova infrastrukture značajno su efikasnije otvaranje novih radnih mjesta od još veće vojne potrošnje.
Naravno, potrošnja nevojnih podsticaja bila je daleko od savršene. Čak se i mjerenje efekata prvog paketa pomoći koji je usvojio Kongres pokazalo teškim, posebno otkako je Trumpova administracija ignorisao zakon kada je u pitanju izvještavanje o tome koliko je radnih mjesta ta potrošnja ili sačuvala ili stvorila. Ipak, nema sumnje da su nevojni stimulativni napori efikasniji redova veličine, nego izdvajanja za odbranu kada je u pitanju otvaranje novih radnih mjesta.
Potrebno: Nova strategija finansiranja za vrijeme budućih oluja
Neprijatna istina (čak i za one koji bi hteli da vide bilion dolara godišnje potrošnje Pentagona) je da nas takvo finansiranje neće učiniti sigurnijim, a možda i daleko manje. Nedavne studije o nesrećama vojne avijacije koje se mogu spriječiti pokazuju da, dovoljno uznemirujuće, s obzirom na način na koji Pentagon troši sredstva poreznih obveznika, više novca zapravo može čine nas manje bezbednim.
Negdje na liniji u ovom trenutku pandemije, Washington treba redefinirati značenje i "nacionalne sigurnosti" i "nacionalnog interesa". U svijetu u kojem Kalifornija gori, a Teksas se smrzava, u kojem je više od pola miliona Amerikanaca već pobijeno od Covid-19, vrijeme je da se shvati koliko štetno je prekomjerno financiranje Pentagona i kratkovidni fokus na ikada više militarizovanog hladnog rata sa Kinom će verovatno biti za ovu zemlju. Kao što je Stephen Wertheim iz Quincy Institute for Responsible Statecraft tvrde, sve je jasnije da američka strategija usmjerena na jurnjavu globalne vojne nadmoći u daleku budućnost više ne služi nikakvoj pravoj definiciji nacionalnog interesa.
Vanderbiltov profesor prava Ganesh Sitaraman je nedavno istakao na Spoljna poslova da će “nadolazeća era biti jedna od zdravstvenih kriza, klimatskih šokova, sajber napada i geoekonomske konkurencije među velikim silama. Ono što ujedinjuje te naizgled različite prijetnje je da svaka od njih nije toliko bitka koju treba dobiti koliko izazov koji treba prebroditi.” Iako su tradicionalne prijetnje u odbrani još uvijek velike u onome što važi za nacionalnu debatu u Washingtonu, najvjerovatnije (i potencijalno najrazornije) prijetnje javnom zdravlju i sigurnosti zapravo se ne nalaze u kormilarnici Pentagona.
Za rješavanje tih budućih kriza i dalje će biti potrebne inovacije i kreativnost, što znači osigurati da adekvatno ulažemo ne u hipersonično oružje nekog budućeg zamišljenog rata, već u obrazovanje i javno zdravstvo sada. Naročito u bliskoj budućnosti, dok pokušavamo obnoviti radna mjesta i poslove izgubljene u ovoj pandemiji, čak i Pentagon mora biti primoran da bolje iskoristi zapanjujuće resurse koje već prima od američkih poreznih obveznika koji su u sve većoj borbi. Žuriti se za proizvodnjom još beskorisnijih (i ponekad loše proizvedenih) sistema i tehnologije oružja povećati krhkost i vojske i civilnog društva koje bi trebalo da štiti.
Nemojte pogriješiti: ovisnost o potrošnji Pentagona je dvostranački problem u Washingtonu. Ipak, promjena je na redu. Problemi sa kojima se susrećemo kod kuće su preveliki da bismo ih zanemarili. Ne možemo i dalje dozvoliti da apetiti vojno-industrijskog kompleksa istiskuju potrebe nas ostalih.
Autorska prava 2021. Mandy Smithberger
Mandy Smithberger, a TomDispatch redovan, direktor je Centra za odbrambene informacije u Projektu vladinog nadzora (POGO).
Ovaj se članak prvi put pojavio na TomDispatch.com, weblogu Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu, suosnivača American Empire Project, autora Kraj kulture pobjede, prema romanu Posljednji dani izdavaštva. Njegova posljednja knjiga je A Nation Unmade By War (Haymarket Books).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati