Bivši generalni direktor CIA-e Michael Hayden kaže Irak je mrtav, "neće biti rekonstituisan" i biće zamenjen sa tri "države naslednice". Jedna od njih, koju general Hayden naziva “Sunnistan”, postat će sigurno utočište za teroriste i treba se tretirati kao Vaziristan, zona tajnih operacija i udara bespilotnih letjelica u plemenskim regijama Pakistana. Drugi, nazvan "Šijastan", trebalo bi da bude ojačan ponovnim zauzimanjem rafinerije nafte severno od Bagdada, a zatim ostavljen u oštro smanjenom prostoru. SAD bi se trebale "udobno priljubiti" uz Kurdistan, jedinog američkog saveznika, gdje se snage Pešmerga takmiče za potpunu kontrolu nad naftom u Kirkuku.
To je upravo “rasparčavanje” Iraka koje je davno zagovarao arabist Bernard Lewis, kraj nekada moćne arapske nacionalističke države. (Vidi “Iza 'Ludila' u Iraku“) A to je sasvim suprotno od linije koju su zauzeli predsjednik Barack Obama i drugi, koji vrše pritisak na šiitskog vođu Nourija al-Malikija da formira koaliciju za “podjelu vlasti” ili da bude smijenjen, kao uvjet američke pomoći.
Pod pretpostavkom da je general Hayden u pravu, zbunjujuće je pitati se kakvu će korisnu ulogu imati 300 novih američkih vojnih savjetnika usred Iraka koji se raspada. Ali pod pretpostavkom da Obama može istrgnuti ustupke ili ukloniti al-Malikija, analiza generala Haydena ukazuje na nepovratno klizanje prema kraju Iraka. Svi kraljevi konji i svi kraljevi ljudi vjerovatno neće moći ponovo spojiti Humpty Dumptyja.
SAD će morati da biraju između separatista Kurdistana koji su zauzeli Kirkuk s njegovim naftnim poljima, i šiitskog al-Malikijevog režima, pa čak i sunita koji se protive većoj autonomiji Kurda. Onda će SAD pokušati da zakrpe koaliciju između šiita i sunita u Bagdadu, ako ih ima koji žele da se udruže radije nego da se bore, što je u najboljem slučaju klimav koncept. Konačno, i najvažnije, SAD ulazi u veliki tajni rat protiv sunitskih pobunjenika koji sada drže cijeli sjeverozapadni Irak i jugoistočnu Siriju kao ogromnu oslobođenu zonu na putu ka proglašenju kalifata.
Vau. Još jedan tajni i vjerovatno, nepobjediv rat. Kako će mediji ili Kongres doći do pouzdanih vijesti iz tako neprobojne regije? Jedino što se čini jasnim je da se SAD naginju ka de facto savezu sa svojim dugogodišnjim strateškim neprijateljem, Iranom, na strani iračkih šiita i njihovog savezničkog sirijskog diktatora Bašira al-Asada u Damasku na sjeveru. Taj potez bi potresao Tel Aviv i Rijad, a mogao bi i povećati mogućnost nuklearnog sporazuma između SAD-a i Irana.
Zatim tu je Avganistan, koji je sada na ivici haosa samo nekoliko sedmica nakon svih blistavih medijskih fanfara o njegovim “uspješnim” predsjedničkim izborima. Vodeći kandidat u prvom krugu, Abdullah, efektivno se povukao, osudivši konačno glasanje kao namješteno Karzaijevom zavjerom. Možda je u pravu. Abdulah predstavlja staru frakciju Sjeverne alijanse u prvobitnom građanskom ratu u zemlji. Abdulahova primarna, ali ne samo, baza je među tadžikistanskoj manjini, koja je ironično, ili ne, istorijski saveznička s Iranom. U stvari, Iran je podržao SAD u rušenju prvobitnog talibanskog režima, a zatim je ohrabrio Tadžike da pomognu Karzaiju da formira svoju novu vladu. Zbunjujući interesi Irana su sektaški i praktični. Oni se protive talibanovoj ideologiji, žele da zaštite svoje etničke saveznike u Afganistanu i zaustave masivni protok droge preko afganistansko-iranske granice prema Evropi.
Može li Obamina administracija priuštiti da gleda kako Afganistan postaje disfunkcionalniji nego što već jeste, povrh fijaska u Iraku? Talibani mogu preuzeti vojnu ofanzivu u bilo koje vrijeme po svom izboru dok američke trupe i dalje odlaze. Njegov pritisak mogao bi pojačati unutrašnje kontradikcije u ionako poljuljanom Kabulu, baš kao što je ofanziva ISIS-a izazvala slom režima u Bagdadu.
Umjesto da „okonča dva rata“, hoće li Obama biti optužen da nije uspio okončati dva rata koja Bushova administracija nikada nije trebala započeti? Je li američka politika konačno dovela do velikog novog utočišta u "Sunnistanu" iz kojeg će biti pokrenuti teroristički napadi? Je li intervencija u dva sektaška građanska rata stvorila hiljade novih džihadista koji traže osvetu Amerikancima? Ali senator John McCain, senator Lindeay Graham i neokonzervativci u usponu osjećaju se opravdanim sa strane. Dinastije Kristol i Kagan doživljavaju vlastiti nalet, iako njihova rješenja potiču iz devetnaestog stoljeća.
U međuvremenu, Kongres je zamrznut iz svoje uloge u kontrolama i ravnotežama. Međutim, ove sedmice je Dom glasanjem glasanjem odobrio amandman o izdvajanjima za odbranu kojim se zabranjuje finansiranje bilo kakvih američkih trupa u Iraku "opremljenih za borbu" ili blizu "imanentnog učešća u neprijateljstvima", što bi moglo predstavljati probleme s ratnim silama slične onima predsjednik suočen na rubu eskalacije u Siriji. Uprkos hrabrim naporima koje je predvodila predstavnica Barbara Lee, uz podršku niza antiratnih poruka Hilu, Republikanska kuća je odbacila nekoliko efikasnijih alata za sprečavanje ratova:
- Ne na Leejev amandman da se zabrani finansiranje borbenih operacija u Iraku. (Odbijeno 250-165, glasanje demokrata 142-44-13)
- Ne na Leejev amandman da se zabrani finansiranje u skladu sa Odobrenjem za upotrebu vojne sile iz 2002. godine. (Odbijeno 231-182, glasanje demokrata 151-35-13)
Doktrina Dugog rata protiv terorizma i dalje prevladava. Stratezi Pentagona opisuju kao tajne operacije za borbu protiv terorizma i pobunjenika u periodu od 50-80 godina, politika je možda spriječila terorističke napade na SAD, ali je svakako rezultirala tjeranjem revolucionarnih džihadista van kontrole da uvijek... širenje bojišta, najnovije je Sjeverna Afrika. Brutalna ironija je u tome što se novi i žestoki džihad širi upravo na teritorijama na kojima su SAD nekada tvrdile: „Misija izvršena“. Umjesto uspjeha, američka politika je zasadila sjeme budućih terorističkih napada na američko tlo u godinama koje dolaze. Očigledni vojni neuspjeh Dugog rata izgleda nije bitan ako ostane imun s političkog stanovišta. Posljednja bitka u ratu protiv terorizma će se, dakle, voditi na polju američke politike, nastavljajući postojano pretvarati kongresne okruge u nove vrste utočišta, za pobunjenike koji favoriziraju mir.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati