Posljednjih mjeseci, New York Times je pokazao svoju posvećenost žestokom kontradiktornom izvještavanju o vanjskoj politici SAD – žestoko, barem, unutar granica dvostranačke debate i spora. U uvodniku od 9. decembra iz 2007. godine, list je zauzeo stav protiv Bušove administracije po pitanju mučenja i torture. Urednici su CIA-ino oslanjanje na waterboarding – za koji je priznala da ga je koristila na tri pritvorenika tokom prošle sedmice – uokvirili kao „nezakonito prema saveznim zakonima i međunarodnim sporazumima, uključujući Ženevske konvencije… administracija je glupo prekršila ove zakone, koji su usvojeni zaštititi američke građane zarobljene u inostranstvu, koliko i osumnjičene koje su zarobili Amerikanci, od barbarskog zlostavljanja od strane isljednika." Ovaj napad na Bushovu administraciju dolazi u trenutku kada CIA sama priznaje da je uništila stotine sati kaseta koje su snimale američka ispitivanja pritvorenika Al Kaide.
The New York Times ' napad na Bushovu administraciju i CIA-u također dolazi u vrijeme kada su demokrate osudili Bushovu nominaciju – državnog tužioca Michaela Mukaseya – zbog njegovog oklevanja da kategorizira waterboarding kao mučenje, i tokom bitke između Bijele kuće i Kongresa oko zabrane waterboardinga u Vojni terenski priručnik kao oblik mučenja. Vrijedi napomenuti, međutim, da su izazovi Bushove administracije u rekordnom listu uslijedili nakon demokratskih napada na Bushovu administraciju, umjesto da im prethode. Takav obrazac zavisnosti medija od političkih zvaničnika je učvršćen u prethodnim akademskim studijama koje su se bavile temom torture. In Kada štampa zakaže: politička moć i mediji od Iraka do Katrine, medijski naučnici Lance Bennett, Steven Livingston i Regina Lawrence bilježe ovisnost medija o vladi za legitimizaciju neslaganja. Autori zaključuju da je "opasnost u uskom opsegu vašingtonskog novinarstva jednostavna: informacije koje mogu biti ključne za razumijevanje i procjenu priča u naslovima ostaju neprijavljene ili žalosno nedovoljno prijavljene, jer jednostavno nisu sankcionirane od strane moćnih [zvaničnih] izvora koji prenosi vijesti."
Bennett, Livingston i Lawrence tvrde da je medijsko izvještavanje najotvorenije za dovođenje u pitanje vlade kada su drugi politički lideri sami ti koji iznose kritike. Navode primjer Abu Ghraiba, u kojem su američki novinari sve više opisivali aktivnosti SAD-a kao mučenje tek nakon priznanja krivice od strane američkih čelnika. Analizirali su 294 priče i uvodnika Washington post od januara do juna 2004. godine, i otkrio da je Abu Ghraib najmanje često opisivan kao primjer "mučenja", a češće suptilnijim izrazima kao što je "skandal" ili kao primjer "zlostavljanja" ili "zlostavljanja". Opis "torture" američkih akcija je, međutim, iznenada dobio ogromnu važnost u medijskom izvještavanju, nakon što je senator John McCain sponzorirao nacrt zakona kojim se ograničava upotreba okrutnog i nečovječnog kažnjavanja ratnih zatočenika. U 54 priče ispitane u Post krajem 2005. godine, 77% je koristilo opis mučenja, za razliku od nevoljnosti lista da prisvoji taj izraz u vezi sa Abu Ghraibom.
Pronašao sam sličan obrazac pokornog izvještavanja i uredništva u odnosu na primjer CIA-e. Javno je poznato od sredine 2004. da je Bushova administracija gledala na waterboarding kao prihvatljiv oblik "saslušanja" pritvorenika. Bilo je to u junu 2004. godine Newsweek prvi put je izvijestio o pravnom memorandumu Johna Yooa iz Ureda pravnih savjetnika, u kojem se navodnjavanje navodi kao prihvatljiva taktika koja se koristi protiv navodnih zatočenika Al Kaide. As Newsweek Kako se navodi, Yoo-ov memorandum je bio "podstaknut pitanjima CIA-e o tome šta učiniti sa glavnim zarobljenikom Al Kaide, Abu Zubaydahom, koji je prestao sarađivati." Predsjednik Bush se sastao s bivšim državnim tužiocem Albertom Gonzalesom, zajedno sa potpredsjednikom Dickom Cheneyjem i dvojicom službenika Ministarstva odbrane, složivši se da je vaterboarding jedna od mnogih prihvatljivih tehnika ispitivanja. Naknadni NBC U izvještaju iz 2005. godine istaknute su tvrdnje bivših službenika CIA-e da se ta organizacija u više navrata bavila vaterboardingom.
Jasno je da neprijateljsko ispitivanje demokrata u Senatu generalnog tužioca MuKaseya (krajem 2007.) nije bilo prvi put da se u štampi pojavilo pitanje vaterboardinga. Slično tome, napori Demokrata iz 2008. da zabrane waterboarding u vojnom priručniku uslijedili su nakon godina izvještavanja o američkoj podršci i upotrebi waterboardinga. Ali kako su mediji konkretno izvještavali o waterboardingu u posljednjih nekoliko godina? Da li je bilo nezavisno od vladine manipulacije ili propagande, ili pod velikim uticajem zvaničnih dezinformacija i spinovanja? Pregled pokrivenosti u New York Times od 2004. do 2008. pokazuje da su novinari i urednici lista bili pod jakim uticajem zvanične debate u Vašingtonu, umesto da su ostali nezavisni od te debate.
Uprkos ranim Newsweek i NBC otkrića o američkom waterboardingu, the puta prijavio samo jednu priču na tu temu 2004. godine i samo deset priča, tekstova ili uvodnika 2005. godine. 2006. jedva da je prošla bolje, jer je list objavio samo devet priča, tekstova ili uvodnika o pitanju waterboardinga. Pažnja se, međutim, dramatično promijenila 2007. godine, u svjetlu Mukaseyjevog ispitivanja pred Senatom. The puta te godine prijavio 62 priče, tekstove ili uvodnike o waterboardingu, što je preko tri puta više nego što je objavljeno 2004., 2005. i 2006. zajedno. Pažnja lista na waterboarding samo u prvih pet sedmica 2008. godine – tokom pokušaja Kongresa da zabrani tu praksu – bila je jednaka onoj za cijelu 2006. godinu. The New York Times' uokvirivanje nezakonitosti vaterboardinga jednako je politizirano. Pregled novinskih priča, uvodnika i tekstova u novinama od 2004. do 2008. pokazuje da je opis nezakonitosti korišten samo jednom od 2004. do 2006. godine, iako je usvojen više od 30 puta 2007. i 2008. godine, kada je vladavina svađa oko vodnog poretka dostigla njegovu visinu.
Stručnjaci za medije Howard Friel i Richard Falk tvrde da su pitanja ljudskih prava koja se odnose na međunarodno pravo postala visoko politizirana u nacionalnoj štampi. Što se tiče New York Times, tvrde da je list "kriv za ignoriranje međunarodnog prava kada je u sukobu sa vanjskom politikom SAD-a i oslanjanje na svoj autoritet kada podržava zvanične stavove usvojene u Washingtonu." Frielovi i Falkovi zaključci su relevantni za pregled puta' izvještavanje o waterboardingu. Osude vaterboardinga kao nezakonitog prema nacionalnom i međunarodnom pravu bile su rezervisane velikom većinom za period kada su demokrate bile spremne da se pozabave tim pitanjem, protiv Bushove administracije, državnog tužioca Michaela Mukaseya i republikanaca u Kongresu. Medijski napadi na Bushovu administraciju da se ubaci u vodu su zaista žestoki, ali samo u periodu tokom i nakon demokratskih izazova predsjedniku. Oni koji osuđuju medije da su "anti-američki" ili "previše kritični" prema političkom establišmentu treba da imaju na umu ovu realnost, jer kontroverza o "waterboardu" vrlo jasno pokazuje granice nezavisnosti medija od vlade.
Anthony DiMaggio je predavao bliskoistočnu politiku i američku vladu na Državnom univerzitetu Ilinoisa. Njegova knjiga Masovni mediji, masovna propaganda: razumijevanje vijesti u "Ratu protiv terorizma" trebala bi izaći u aprilu. Može se dobiti na: [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati