Dugi niz godina sam bio na počasnom mjestu predsjednika. Dana 15. februara 1976. godine usvojen je socijalistički ustav slobodnim, neposrednim i tajnim glasanjem preko 95% naroda sa pravom glasa. Prva Narodna skupština osnovana je 2. decembra iste godine; ovo je izabrano Državno vijeće i njegovo predsjedništvo. Pre toga sam bio premijer skoro 18 godina. Uvijek sam imao potrebne prerogative da nastavim revolucionarni rad uz podršku ogromne većine naroda.
Bilo je onih u inostranstvu koji su, svjesni mog kritičnog zdravstvenog stanja, smatrali da je moja privremena ostavka, 31. jula 2006. godine, na mjesto predsjednika Državnog vijeća, koju sam prepustio prvom potpredsjedniku Raulu Castru Ruzu, konačna. Ali Raul, koji je i ministar oružanih snaga zbog svojih ličnih zasluga, i ostali drugovi iz partijskog i državnog vrha nisu bili voljni da me smatraju izvan javnog života uprkos mom nestabilnom zdravstvenom stanju.
Bila je to neugodna situacija za mene u odnosu na protivnika koji je učinio sve što je bilo moguće da me se riješi, a ja sam nerado postupio.
Kasnije, u svom neophodnom povlačenju, uspeo sam da povratim potpunu kontrolu nad svojim umom, kao i mogućnost za mnogo čitanja i meditacije. Imao sam dovoljno fizičke snage da pišem mnogo sati, koje sam dijelio s odgovarajućim programima rehabilitacije i oporavka. Osnovni zdrav razum je ukazivao da mi je takva aktivnost na dohvat ruke. S druge strane, kada sam govorio o svom zdravlju, bio sam izuzetno oprezan da izbjegnem podizanje očekivanja jer sam smatrao da će loš završetak donijeti traumatične vijesti našim ljudima u jeku bitke. Dakle, moja prva dužnost je bila da pripremim naše ljude i politički i psihički za moje odsustvo nakon toliko godina borbe. Stalno sam govorio da moj oporavak "nije bez rizika".
Moje želje su oduvijek bile da obavljam svoje dužnosti do posljednjeg daha. To je sve što mogu ponuditi.
Mojim najdražim sunarodnicima, koji su me nedavno toliko počastili izborom za poslanika u kojem treba usvojiti toliko sporazuma od najveće važnosti za sudbinu naše Revolucije, poručujem da neću ni težiti ni prihvatiti, ja Ponavljam, neću ni težiti ni prihvatati funkcije predsjednika Državnog savjeta i vrhovnog komandanta.
U kratkim pismima upućenim Randyju Alonsu, direktoru Nacionalnog TV programa Okruglog stola, – pismima koja su na moj zahtjev objavljena – diskretno sam uneo elemente ove poruke koju danas pišem, kada čak ni primalac takvih pisama nije bio svjestan moja namera. Vjerovao sam Randyju, kojeg sam dobro poznavao iz njegovih dana kada je bio student novinarstva. Tih dana sam se skoro svake nedelje sastajao sa glavnim predstavnicima univerzitetskih studenata iz provincije u biblioteci velike kuće u Kohlyju u kojoj su živeli. Danas je cijela država ogroman univerzitet.
Slijede neki paragrafi odabrani iz pisma upućenog Randyju 17. decembra 2007:
„Čvrsto vjerujem da su odgovori na aktuelne probleme sa kojima se suočava kubansko društvo, koje u prosjeku ima dvanaesti razred obrazovanja, gotovo milion diplomiranih univerziteta i realnu mogućnost da se svi građani obrazuju a da nisu ni u čemu. na način diskriminisan, zahtevaju više varijabli za svaki konkretan problem od onih sadržanih u partiji šaha. Ne možemo zanemariti ni jedan detalj; ovo nije lak put kojim treba da prevlada inteligencija ljudskog bića u revolucionarnom društvu. instinkt.
„Moja elementarna dužnost nije da se držim pozicija, a još manje da stanem na put mlađim osobama, već da doprinesem sopstvenim iskustvom i idejama čija skromna vrednost potiče iz izuzetnog doba u kojem sam imao privilegiju da živim.
"Kao Niemeyer, vjerujem da čovjek mora biti dosljedan do kraja."
Dopis od 8.
„Čvrsti sam zagovornik ujedinjenog glasanja (principa koji čuva nepoznate zasluge), što nam je omogućilo da izbjegnemo tendenciju kopiranja onoga što nam je stiglo iz zemalja bivšeg socijalističkog bloka, uključujući i portret jednog kandidata, kao jedinstvena kao njegova solidarnost prema Kubi. Duboko poštujem taj prvi pokušaj izgradnje socijalizma, zahvaljujući kojem smo mogli da nastavimo putem koji smo izabrali."
I ponovio sam u tom pismu da "nikada ne zaboravljam da 'sva svetska slava stane u zrno kukuruza."
Stoga bi bila izdaja moje savjesti prihvatiti odgovornost koja zahtijeva više mobilnosti i posvećenosti nego što sam fizički u stanju ponuditi. Ovo kažem lišeno svake drame.
Srećom, naša Revolucija još uvijek može računati na kadrove stare garde i druge koji su bili vrlo mladi u ranim fazama procesa. Neki su bili vrlo mladi, skoro djeca, kada su se uključili u borbu na planinama, a kasnije su svojim herojskim nastupom i svojim internacionalističkim misijama odali slavu zemlji. Oni imaju autoritet i iskustvo da garantuju zamjenu. Tu je i srednja generacija koja je zajedno s nama naučila osnove složene i gotovo nedostižne umjetnosti organiziranja i vođenja revolucije.
Put će uvijek biti težak i zahtijevati od svakoga inteligentni napor. Ne vjerujem u naizgled lak put apologetike ili njegovu antitezu samobičevanju. Uvijek trebamo biti spremni na najgoru varijablu. Ne može se zaboraviti načelo razboritosti u uspjehu koliko i postojanosti u nevolji. Protivnik kojeg treba poraziti je izuzetno jak; međutim, uspeli smo da ga držimo podalje pola veka.
Ovo nije moj oproštaj od tebe. Moja jedina želja je da se borim kao vojnik u borbi ideja. Nastaviću da pišem pod naslovom 'Razmišljanja druga Fidela'. To će biti samo još jedno oružje na koje možete računati. Možda će se moj glas čuti. Ja ću biti oprezan.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati