Nisam u poziciji da komentarišem detalje onoga što se dogodilo u Engleskoj u vezi sa ishodom specijalnog glasanja 26. maja u Udruženju univerzitetskih nastavnika i njegovim rezultatom poništavanja prethodne rezolucije koja poziva na selektivni bojkot protiv Univerziteti Bar Ilan i Haifa. Niti se ne želim baviti ispravnošću samog bojkota, pogotovo kada je već napisano dovoljno članaka koji objašnjavaju zašto je bojkot ovih institucija zaista neophodan – od kojih su najuvjerljiviji zapravo proizašli iz izraelskih akademskih i aktivističkih krugova . Međutim, želim da se udubim u pitanje koje su pouke današnjeg preokreta za palestinski nacionalni pokret i koja su glavna pitanja koja on postavlja za budući aktivizam.
Prvo, neka se prizna da se pokušaj selektivnog bojkota određene manifestacije izraelskog kolonijalizma putem zapadnog sindikata ne može potcijeniti. Iako bi kritičari mogli tvrditi da, iako je cilj solidarnosti s palestinskim nacionalnim pokretom napravio mali napredak kroz ovu kampanju, krajnji rezultat nas potpuno vraća u poziciju u kojoj smo bili prije bojkota - možda čak i korak unazad, s obzirom na demoralizacija koja bi se mogla pojaviti među aktivistima s obzirom na rezultate današnjih izbora. Ali važno je suzbiti takav osjećaj. Proces pokušaja bojkota na prvom mjestu, bez obzira na njegove konačne rezultate, razotkrio je pravu gomilu strateških pitanja kojima se aktivisti solidarnosti s palestinskim pitanjem odavno trebaju pozabaviti, a za koja ću tvrditi da ih je potrebno pozabaviti ako palestinska nacionalna stvar želi da napravi stvarne opipljive pomake.
Možda najznačajniji aspekt pokušaja bojkota na prvom mjestu bili su njegovi napori da se poveže pravedna stvar palestinskog nacionalnog pokreta – njegovo pravo na samoopredjeljenje, povratak izbjeglica i slobodu od rasizma, isključivanja i kolonijalizma koje praktikuje Izrael – na domaće borbe zapadne radničke klase, u ovom slučaju, na borbu univerzitetskih predavača u Velikoj Britaniji. Nema sumnje da je ogromna mobilizacija kojoj su svjedočile procionističke snage da pomognu u poništavanju glasanja dokaz je stepena do kojeg Izrael i njegovi saveznici uočavaju stratešku prijetnju inicijativa poput ove u budućnosti. Ovo se ne može samo pripisati konspirativnim moćima cionističkih lobija ili izvrtanju ruku koje se moglo ili ne mora dogoditi iza zatvorenih vrata, a koje tek treba razotkriti. Umjesto toga, Izrael i njegovi saveznici pokušaje izgradnje međunarodne kampanje bojkota protiv njih doživljavaju kao stratešku prijetnju, upravo zato što mobiliše snagu koja je uglavnom bila odsutna iz tradicionalnog teatra borbe - radničke klase na Zapadu.
Iako univerzitetski predavači teško da su stereotipna reprezentacija borbe radničke klase, oni predstavljaju sektor sa značajnom moralnom težinom u postavljanju programa klasne borbe u njihovim datim društvenim, političkim i ekonomskim manifestacijama. Nadalje, mogućnost selektivnog bojkota izraelskih institucija, organizacija i univerziteta, ostaje mogućnost među širim sektorima zapadne radničke klase, uključujući i njene proizvodne/industrijske/uslužne sektore. Ovdje leži ključna strateška slabost Izraela i njegovih američkih partnera. Saučesništvo Velike Britanije i SAD u zločinima Izraela zaista može biti ugroženo ako se 'industrijska tišina' koja olakšava sticanje profita, poremeti i prekine u zemlji. Ovo se odnosi na klasičnu moć radničke klase čiji su interesi – različiti od bilo koje druge klase – da se odupru sopstvenoj eksploataciji i mahinacijama njenih kapitalističkih elita.
Iako se diskurs klasne borbe u velikoj mjeri povukao u modernoj eri, prečesto izbjegavan kao ugašeni atavizam, to ne umanjuje njegovu relevantnost. Bilo da se radi o svakodnevnoj eksploataciji koju trpe milijarde radnika širom svijeta od strane vlastitih poslodavaca, ili o širem političkom ugnjetavanju koje je posljedica imperijalnih praksi u Palestini i drugdje gdje – analiza i borba klasa ostaju ključne okviri za ostvarivanje stvarnih ciljeva. Nažalost, slabost istinskih lijevih snaga u cijelom svijetu i velika katastrofa naslijeđa staljinizma ostavili su svoje utiske na sve sektore progresivnog aktivizma. U palestinskom kontekstu, to je objektivno rezultiralo brisanjem diskursa imperijalizma, kapitalizma i klasne borbe, čak i od samih aktera palestinskog nacionalnog pokreta, ne samo među palestinskom ljevicom. U kombinaciji sa sličnim brisanjem ovog leksikona i organiziranjem iz mnogih progresivnih krugova na Zapadu, konačni rezultat je ograničavanje palestinskog solidarnog aktivizma unutar granica liberalnog diskursa i oblika aktivizma. Iako je od početka Intifade zaista uložena nevjerovatna energija u razotkrivanje zločina Izraela, što je povremeno rezultiralo vatrenim demonstracijama širom svijeta, neto rezultat ovih akcija nije rezultirao značajnim opipljivim gubicima američko-izraelske hegemonije . Ovo ne želi diskreditirati činjenicu da je zaista napravljen veliki napredak u delegitimizaciji Izraela i njegove prakse, ili u naglašavanju potlačene, potlačene prirode Palestinaca koji se bore za svoja prava. Ali dopuštanje palestinskom aktivizmu da prestane u domeni javnog mnijenja – iako je neophodno – očito nije dovoljno za okončanje samih američko-izraelskih praksi.
Ostaje činjenica da američki, i šire govoreći, zapadni imperijalni interesi u podršci Izraelu proizlaze iz ključnog značaja koje ove kapitalističke elite pripisuju regionu i uloge koju Izrael može odigrati u tom pogledu. Davno je zakašnjelo da palestinski aktivizam solidarnosti ukine konspirativne teorije o moći AIPAC-a ili 'svjetskog cionizma'. Iako su bez sumnje cionističke snage organizovane i imaju značajna ovlašćenja, to nije dovoljno da objasni zašto SAD, a takođe i EU, podržavaju Izrael kao 'jevrejsku državu'. Ako su te snage zaista bile razlozi politike SAD-a ili EU, zašto bi poznati antisemita poput Richarda Nixona osigurao da se Izraelu dopremi zalihe avionom tokom Oktobarskog rata 1973.? Ili zašto je izraelski špijun Jonathan Pollard još uvijek u zatvoru? Ili zašto su SAD ponekad direktno intervenisale kako bi zaustavile prodaju izraelskog oružja Indiji i Kini? Egipat prima drugi najveći iznos američke strane pomoći – gotovo uporediv po veličini s Izraelom – ali niko nikada nije postavio pitanje 'egipatskog lobija'. Konačno je vrijeme da ukinemo ove ideje jer one zapravo imaju tendenciju da igraju na ruku cionistima koji onda mogu slikati palestinski solidarnostni aktivizam kao reartikulaciju istinskog antisemitizma – nečemu čemu se moramo budno suprotstavljati i jednima i drugima. moralno i organizaciono.
Nedavno je izraelska štampa bila posebno iskrena u vezi sa činjenicom da je Izrael duboko ušao u pružanje usluga svom glavnom zapadnom podupiraču – SAD, i koji su glavni razlozi za ovu podršku. Vrhunski izraelski politički komentator Aluf Benn otvoreno priznaje da je Izrael dobio 'ulogu rotvajlera', posebno u pogledu njegove regionalne uloge u nadzoru porasta antiameričkih imperijalističkih struja širom regije: 'Vašington koristi Sharonovu poznat imidž beskrupuloznog nasilnika u nastojanju da zastraši Irance i izvrši pritisak na Evropljane. Teško je drugačije objasniti izjave potpredsjednika Dicka Cheneyja i drugih koji javno upozoravaju na izraelski napad na iranska nuklearna postrojenja. Njihova poruka je jednostavna: ako diplomatija ne uspije, Sharon će pobjesniti
Harel nastavlja: “Objava administracije prošle sedmice da je isporučila 100 bombi za razbijanje bunkera izraelskim zračnim snagama bila je najočitiji znak da će Amerika vjerovatno sankcionirati izraelski napad na podzemna postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Iranu. Za sada, to je samo sredstvo odvraćanja: proći će mjeseci prije nego što bombe stignu u Izrael i piloti budu obučeni da ih bace. Ali svi su potpuno svjesni namjene takvog naoružanja, koje do danas nije isporučeno nijednoj zemlji van Sjedinjenih Država.
Yoram Ettinger, koji je pisao za izraelski dnevnik Yediot Aharonot, bio je još iskreniji u otkrivanju uloge Izraela kao suštinskog dijela američke hegemonističke kontrole u regionu: „Izjave koje su dali i ponašanje izraelskih čelnika od 1993. stvaraju lažan dojam da izraelsko-američke veze predstavljaju jednosmjerni odnos. Pretpostavka je da Amerika daje, a Izrael prima, što dovodi do inferiornog položaja Izraela i navodne prinude da slijedi diktate State Departmenta. Međutim, bivši državni sekretar i komandant NATO snaga Alexander Haig opovrgnuo je ovu tvrdnju, rekavši da je proizraelski jer je Izrael najveći američki nosač aviona na svijetu koji se ne može potopiti, ne nosi ni jednog američkog vojnika, a nalazi se u kritična regija za američku nacionalnu sigurnost.â€
Etinger nastavlja: „Na naš 57. Dan nezavisnosti, Izrael i Sjedinjene Države uživaju dvosmerni odnos. Izrael je poput start-up kompanije koja uživa u ljubaznosti američkog investitora, ali donosi mnogo veći profit od ulaganja. Izrael svakodnevno prenosi američkim lekcije o borbi i borbi protiv terorizma, koje smanjuju američke gubitke u Iraku i Afganistanu, sprečavaju napade na američko tlo, unapređuju američko oružje i doprinose američkoj ekonomiji. Senator Daniel Inouye nedavno je ustvrdio da su izraelske informacije o sovjetskom oružju uštedjele milijarde dolara SAD-u. Doprinos izraelskih obavještajnih službi Americi veći je od doprinosa svih zemalja NATO-a zajedno, rekao je on.
Za Ettingera, lista usluga koje Izrael pruža se nastavlja i nastavlja, i to je stvar o kojoj treba govoriti s ponosom. Palestinski solidarni aktivizam stoga mora internalizirati ovaj strateški prioritet Izraela u arhitekturi imperijalnih ciljeva SAD-a, kada procjenjuje šta će učiniti da se tome suprotstavi. Pokušaj da se ubije klin između američkih kapitalističkih interesa i Izraela je gotovo nemoguć ako se borimo da lobiramo u Washingtonu. I demokrate i republikanci (da ne spominjemo Laburističku stranku Tonyja Blaira) strukturno su vezani za interese svojih domaćih kapitalističkih klasa. Moralistički argument koji razotkriva argumente o brutalnosti Izraela je nedovoljan i strukturno kontradiktoran, jer zahtijeva da se ove stranke odvoje od klasnih interesa koje zastupaju i koje su zaista i dovedene na vlast da brane.
Ovdje leži značaj najnovije kampanje bojkota. Radničke klase u Engleskoj ili SAD-u imaju strukturno različite interese od interesa njihovih vladajućih kapitalističkih elita. Dok njihov rad stvara profit za njihove kapitalističke klase, oni su takođe fundamentalno eksploatisani u tom pogledu, i stoga imaju strateške interese da se suprotstave kako svojim domaćim kapitalističkim elitama, tako i da podrže napore drugih uključenih u ovu bitku (u Palestini ili Iraku, na primjer). To znači da su na svim frontovima zapadnog kapitalizma, svako napredovanje ili povlačenje od opozicije radničke klase u zemlji, ili antiimperijalistička aktivnost na periferiji, dijalektički povezani jedno s drugim. Razotkrivanje veza daje plan za izgradnju antiimperijalističkog, antikapitalističkog pokreta koji može istinski da izazove i domaće i međunarodne zločine američkog kapitalizma (i kapitalizma EU na sekundarni način).
Doduše, ovo je pojednostavljenje strategija klasne borbe, i sigurno ostaje mnogo pitanja na koja treba dati odgovor. Nadalje, klasna borba nije uvijek oličena u klasičnim okvirima radnog mjesta. Ne može se zaobići razumijevanje na dubljem nivou međuodnosa između rasnog, rodnog, etničkog, vjerskog i seksualnog ugnjetavanja u kontekstu šireg okvira klasne borbe. Ali s ovim rečeno, razumijevanje kapitalizma i američkog imperijalizma mora biti osnova iz koje proizlazi aktivnost palestinske solidarnosti ako se želi voditi djelotvorna borba.
Kako ovo izgleda na zemlji? Nedavni pokušaj bojkota predstavlja uvodnu salvu u nečemu što mora biti dugoročan "rat pozicija" i "rat pokreta" (da koristimo gramšijansku terminologiju). U budućnosti će biti još ovakvih pokušaja, koji u svojoj okosnici moraju imati direktnu vezu između borbi zapadnih radnika protiv njihovih poslodavaca i elita, te borbi Palestinaca i Iračana da žive slobodni od kolonijalizma i okupacije. Ista kompanija koja prodaje vojne buldožere Izraelu (Catepillar) je ista kompanija koja je sredinom 1990-ih uništila svoj sindikat (UAW). Ovakve veze su ključne za izgradnju stvarne solidarnosti za oba pravedna razloga, a na nama je odgovornost da 'povezujemo tačke' između 'rata u inostranstvu' i 'rata kod kuće'. Oni su jedna borba i jedna borba, i što prije snage solidarnosti uspostave te veze i internalizuju ih u svoje organizacione i propagandne rutine, to ćemo mi biti efikasniji u svim tim borbama.
Da zaključimo, ne može biti prostora za palestinske solidarnostne snage da zaključe iz poništavanja bojkota AUT-a, da je bojkot i uspostavljanje veza između onoga što se dešava u Palestini i zapadne klasne borbe nedjelotvorno. Naprotiv, to predstavlja najbolju šansu da Palestinci budu u stanju da zaustave sociocid i spor transfer koji se vodi protiv njih. Štaviše, organizovanje i mobilisanje zapadnih radnika u ovoj borbi neće biti lak zadatak, kao što su pokazali napori AUT-a. Unutar ove analize, stanje zapadne ljevice, a posebno sindikalni pokret, postaju odmah gurnuti u prvi plan naših umova. Izgradnja solidarnosti radničke klase sa sindikalnim redovima, kako za njihove pravedne borbe protiv njihovih šefova, tako i za palestinsku stvar, ključna je ako želimo da izgradimo pokret koji se ne može obezglaviti ili preokrenuti tako lako kao što smo upravo vidjeli. Ne postoji zamjena za strpljivo objašnjavanje, kao i za borbu u znak solidarnosti na redovima protesta, u radnjama i u masovnim mobilizacijama na ulicama. Moramo obećati američkim kapitalističkim klasama i izraelskoj vladi hiljadu bitaka na hiljadu frontova. Nema sumnje da se organizuju i spremaju za ovu bitku. Pitanje je onda, jesmo li?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati