Izvor: Jakobin
dragi drugovi,
Dovoljno je pogledati naslove većine tekstova o Ukrajini i Rusiji u kojima je Branko Marčetić objavio ćubast golub otkako je ukrajinska kriza počela dostići vrhunac u februaru da bi se uočio zajednički trend. “Revolucija u Ukrajini koju podržavaju SAD i krajnje desnica pomogla je da nas dovedemo na ivicu rata” (2. februar), “Pretvaranje Ukrajine u još jedan Avganistan bila bi katastrofalna ideja” (8. mart), “Progon običnih Rusa neće okončati Putinov rat” (14. mart), “Borba protiv Putina sa Putinizmom” (17. mart), “Ono što levičarski kritičari ignorišu o vojnim rešenjima za Ukrajinu” (27. mart), “Izbjeljivanje nacista ne pomaže Ukrajini” (7. april), “Bajdenova administracija hranila je štampu sumnjivim obavještajnim podacima o Rusiji” (8. april), “Postavljanje Putina na odgovornost zahtevalo bi stvarni svetski poredak zasnovan na pravilima” (11. april), i “SAD nemaju pojma kuda ide njihova ukrajinska vojna pomoć” (21. april).
Kao socijalista koji piše u ćubast golub, Marčetić svakako ima simpatije prema potlačenim u svijetu. Ali u tim je člancima zapanjujuće koliko se malo prostora nudi za empatiju sa ukrajinskim žrtvama ruske kampanje masakra, bezobzirnog razaranja i masovnog silovanja. Sadržaj tih djela, kako se vidi iz njihovih naslova, uglavnom je posvećen suprotstavljanju isporuci američkog oružja Ukrajini. Nema u prvom planu bijesa zbog ubilačke invazije na zemlju od strane njenog daleko moćnijeg imperijalističkog susjeda, koji otvoreno gaji krajnje desničarske velikoruske nacionalističke stavove koji negiraju samo pravo invazije da postoji kao nezavisna nacija. Mnogo se buke diže oko ukrajinskih neonacista i Azov bataljon, koja se procjenjuje na deset hiljada boraca i koja je centralna za dva od gore navedenih članaka, ali se malo govori o sve više neofašističkom režimu Vladimira Putina, koji je daleko desniji i autokratskiji od vlade Volodimira Zelenskog, ili o ratnom zločincu Ramzana Kadirova 12,000 zlobnih čečenske trupe koje je Moskva poslala u Ukrajinu nakon Sirije, a koji su za čečenski narod ekvivalentni razbojničkim kolaboracionističkim trupama koje provode brutalnu stranu okupaciju.
Što se tiče isporuka oružja, ne moram da ponavljam ono što imam napisano na drugom mestu u nekoliko navrata. Dozvolite mi samo da ukažem na pomak u stavu Branka Marčetića sa Komad u kojoj je pokazao brigu za ukrajinski narod kada je počela invazija. U tom članku, “Četiri načina za suprotstavljanje ruskoj agresiji koja ne rizikuju nuklearni rat” (28. februara), on je zagovarao da “humanitarnu pomoć treba povećati barem na isti nivo kao i količina vojne pomoći”. Iako to jedva da je dodavalo nešto stvarnoj ravnoteži zapadne humanitarne i vojne pomoći Ukrajini, bilo bi dobro da se Marčetić držao ove linije umjesto da se okrene onome što zvuči kao bezrezervno protivljenje vojnoj pomoći. Bilo bi još bolje da je zauzeo poziciju slična onoj Noama Čomskog, koji je nedavno se raspravljalo da sankcije i vojna podrška Ukrajini mogu biti opravdane u onoj mjeri u kojoj doprinose svrsi
čineći sve što možemo da okončamo [rusku] zločinačku agresiju i to na način koji će spasiti Ukrajince od daljnje patnje, pa čak i mogućeg uništenja ako Putin i njegov krug budu otjerani u zid bez izlaza.
Jer ako neko ozbiljno razmišlja o suprotstavljanju ruskoj agresiji, jedini efikasan način da se to učini je da se podrži pravo Ukrajinaca da dobiju sredstva koja su im potrebna za odbranu svoje zemlje, defanzivno znači za koje su molili čak i prije početka rata i da svakim danom zahtijevaju sve hitnije – ali samo takva odbrambena sredstva, to jest, ni zonu zabrane letova koja rizikuje proširenje obima rata, niti oružje vrste koje bi opasno eskaliralo sukob. Sve ostalo – pregovori, prekid vatre, prihvatljivi uslovi za okončanje rata, pa čak i razvoj antiratnog pokreta u samoj Rusiji – zavisi od toga šta ukrajinski otpor može da postigne.
Ključna stvar ovdje je poštovanje prava žrtava da odlučuju. Oni, poput administracije Joea Bidena i kabineta Borisa Johnsona, koji sve više pokazuju sklonost da guraju Ukrajince da pređu sa defanzivnih ciljeva na mnogo veći cilj osakaćenja moći Rusije, zapravo ih ugrožavaju. Obrnuto, oni koji su ih od početka prikazivali kao limene vojnike protiv kojih je koristio Vašington svojom slobodnom voljom i zahtijevajući u skladu s tim da im se više ne isporučuje oružje, zapravo zahtijevaju da ih Washington i njegovi saveznici primoraju da se predaju osvajaču. Ljevica bi se trebala suprotstaviti oba stava.
internacionalistički pozdrav,
Gilbert Achcar
Kao obožavatelj većine njegovog rada i kao neko ko ima zajedničke ideološke obaveze, duboko sam razočaran pismom Gilberta Achcara. Za početak, raspravljajući o nekim od mojih nedavnih rezultata na ćubast golub, on tvrdi da je “sadržaj tih komada, kao što se vidi iz njihovih naslova, uglavnom posvećen protivljenju američkih isporuka oružja Ukrajini”. Ovo je netačno: samo tri od tih devet članaka se odnose na isporuke oružja sa Zapada, i to je velikodušno - u jedan zabrinutost oko isporuka oružja pojavljuje se samo nekoliko puta.
Ahcar se žali kako je malo prostora za empatiju sa Ukrajinom. Ako neko čita dalje od naslova, briga za Ukrajinu je ključna u mom radu. Jedan nedavni članak koji je kritikovan izričito govori o užasu koji će Ukrajinci pretrpjeti zbog nesavjesne strategije američkih kreatora Afganistana 2.0. Isto važi i za zabrinutost u vezi sa isporukom oružja: iako upozoravaju na povratni udar Zapadu, oni takođe naširoko objašnjavaju dugoročne rizike koje nose za ukrajinsku demokratiju.
Nije empatija ignorisati ovo ili ćutati o katastrofalnim posljedicama ove strategije za Ukrajinu. Nije ni empatija ugristi se za jezik dok zapadna štampa rehabilituje ultranacionalističke grupe koje terorišu ugrožene ukrajinske zajednice i koje su u više navrata prijetile i provodile antivladino nasilje.
Achcar tvrdi "nema u prvom planu bijesa zbog ubilačke invazije na zemlju njenog daleko moćnijeg imperijalističkog susjeda." Nema veze što on tu tvrdnju odmah potkopava citiranjem komad to radi. Ili to jedan od Komadi na koje on prigovara potvrdili su realnost ruskih ratnih zločina u Buči i raspravljali o tome šta bi bilo potrebno da bi se Putin zaista pozvao na odgovornost. Ili da je drugačije Komad on se protivi otvaranju govoreći da "moralni položaj zemlje ovdje nije komplikovan" jer "suverenu zemlju napada veći susjed."
Tvrdi da se „malo priča o sve više neofašističkom režimu Vladimira Putina“ u trenucima nakon što se on usprotivio moj komad upozoravajući Zapad protiv usvajanja vrste autoritarnog sistema kontrole informacija koji postoji pod Putinom, kojeg nazivam „opasnim autokratom koji prezire osnovne slobode“. Zgodno ga potpuno izostavi moj komad o hrabrom antiratnom neslaganju unutar Rusije koje je Putin razbio.
On ispravno ukazuje na ekstremiste iz Kremlja, ali posljednje što sam provjerio, ne postoji zapadna kampanja da se ove snage naoružaju ili zabele. On kaže da oružje mora i dalje da teče od onih "koje bi opasno eskalirali sukob", zanemarujući da je upravo to to oružje koji se sada šalju u rat koji je samo eskalira. On kaže da je na "žrtvama da odluče", nekoliko trenutaka nakon što je odbio dugogodišnje ukrajinske pozive na zonu zabrane letova i dok je ignorisao ukrajinski antiratni glasovi. I naravno, on ne govori o rizicima postojeće američke politike za Ukrajinu ili za svijet koje smo ja i drugi pokrenuli, a koji uključuju mogućnost nuklearnog rata.
Sve više zapadamo u opasan stil diskursa, kako u mejnstrimu, tako iu levici. Češće nego ne, kritičari zapadne politike u ovom ratu smatraju da su njihove suštinske tačke ignorisane u korist insinuacija i psovki, zasnovanih na selektivnom citiranju i potpunom lažnom predstavljanju.
Ukrajina je suverena nacija koja ima pravo na otpor imperijalnoj agresiji i varvarstvu koje nanose ruske snage. Ali kao novinar koji pokriva američku politiku za čitalačku publiku koja govori engleski, nastavit ću raditi svoj posao i kritički pokrivati američku politiku u Ukrajini, posebno kada je veliki dio zapadne štampe odrekao te odgovornosti. Oni poput Achcara bolje bi usmjerili svoju energiju ne na argumentiranje u korist isporuka oružja i napade njegovih nekoliko neistomišljenika – vojna pomoć već teče bez rasprave i ogromne javne podrške, i nema znakova da usporava – već na guranje Zapada, posebno Washington, da uđe i uđe u ozbiljne pregovore, što je odbijao od prije rata. To je jedini način na koji će se ovaj strašni rat završiti, ali se to neće dogoditi ako niko ne bude tjerao Bajdenovu administraciju da ga slijedi umjesto svoje strategije u močvari.
Gilbert Achcar je profesor razvojnih studija i međunarodnih odnosa na Školi za orijentalne i afričke studije Univerziteta u Londonu. Autor je mnogih knjiga, uključujući Ljudi žele: radikalno istraživanje arapskog ustanka, čije novo izdanje treba izaći ove godine.
Branko Marčetić je a ćubast golub štabni pisac i autor Jučerašnji čovjek: Slučaj protiv Joea Bidena. Živi u Chicagu, Illinois.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
>o guranju Zapada, posebno Washingtona, da uđe i uđe u ozbiljne pregovore, što je odbijao još od prije rata.
Ovo prepolovito naglašava važnost Amerike – ili, u najmanju ruku, daje argument zašto bi američka politika trebala biti ulazak u pregovore protiv volje Ukrajinaca; da predaju teritoriju i ljude neofašističkom ruskom režimu i teroru koji jesu i koji će zadavati generacijama. Američko stanovništvo ne trpi masovna silovanja ili ratne zločine od strane Rusa. Vrhunac je arogancije misliti da bi SAD ili druge zapadne kolege trebale donijeti tu odluku. To je posao Ukrajinaca.
Ako Ukrajinci budu postavljali zahtjeve SAD-u ili drugim zapadnim kolegama kao dio /svojih/ pregovora, SAD bi trebale dati Ukrajini ono što joj je potrebno da okonča oružani sukob. Ako Ukrajina želi da ide na strunjaču da brani svoje sunarodnike, ko su SAD da ih spreče?
Što se tiče pitanja da li je bilo debate o slanju vojne pomoći, to je takođe pogrešno. Nema rasprave da li mi šaljemo bilo kakvo oružje, naravno. Debata se pomerila na to koje sisteme naoružanja treba poslati i na koji cilj – još uvek nije bilo aviona sa fiksnim krilima prebačenim u Ukrajinu, nema projektila dugog dometa itd. Debata se vodi; jednostavno ne učestvuješ.
Ako je želja da se kritički preispita zapadna politika vojne pomoći i da se zna smisleno doprinese razgovoru, vrijeme je da se uđe u korov – koje sisteme oružja treba prebaciti u Ukrajinu, a koje ne, i zašto. Debata o velikoj pomoći je zapravo završena – utvrđeno je da će uskraćivanje SVE vojne pomoći nedvosmisleno rezultirati pobjedom Rusije – krajem Ukrajine kakvu poznajemo; počeci života pod fašizmom za desetine miliona. Sada je pitanje kako to spriječiti (naravno uz volju Ukrajinaca), a minimizirati rizike od eskalacije i drugih negativnih efekata. Ovo zahtijeva mnogo detaljnije konkretno novinarstvo o konkretnom oružju koje se pruža; o specifičnim sposobnostima i taktikama i nečemu što mi jako nedostaje na lijevoj strani.