U ponedjeljak, 28. aprila, američki mediji fokusirali su se na put Donalda Ramsfelda u Bagdad, dok se šokantan događaj odigrao u gradu samo 30 milja zapadno, gdje su američke trupe otvorile vatru na iračke civile, ubivši 15 ljudi i ranivši desetine demonstranata protestirajući protiv američke okupacije njihovog grada.
Teško je sastaviti šta se zaista dogodilo u Faludži; glavni izvori američkih vijesti su kontradiktorni i uvelike se oslanjaju na zvanične vojne izvore. Ali nešto istine može se pronaći pažljivim probiranjem raznih štampanih izvora.
Izvještaji o bežičnim uslugama obično su dobro mjesto za početak. Dopisnik Reutersa Edmund Blair podnio je prvi izvještaj direktno iz grada Faludže. Američke trupe u kampu u školi u gradu ubile su 13 demonstranata nakon što su ispalili žive metke u gomilu nenaoružanih demonstranata. Njegov kratki članak, “Američke trupe ubile najmanje 13 Iračana – svjedoka”, u velikoj se mjeri oslanja na direktne citate iračkih svjedoka, uključujući lokalnog sunitskog sveštenika, koji je rekao Blairu da su demonstranti otišli u školu da zahtijevaju da američke trupe napuste zgradu kako bi se škola ponovo otvorila. Sveštenik je naglasio da su to bile mirne demonstracije i da niko od demonstranata nije nosio oružje. Članak se završava jednim paragrafom: „Američki vojni zvaničnici nisu odmah komentarisali. Ali satelitska televizija Al-Jazeera sa sjedištem u Kataru citira riječi američkih vojnika da su se našli na udaru vatre nakon što su zamolili masu da se raziđu, a zatim bili prisiljeni uzvratiti.”
Slijedio je članak Associated Pressa Ellen Knickmeyer, “Snage SAD uzvraćaju vatru na protest u Iraku”, koji se, kao što njegov naslov sugerira, potrudio da iznese stajalište američkih trupa uz skoro potpuno isključivanje bilo kakvog svjedočenja iračkih očevidaca.
Čini se da je Knickmeyerov članak izvor brojnih upitnih tvrdnji o masakru u Faludži. U članku se više puta tvrdi da su demonstranti bili naoružani i otvorili vatru direktno na školsku zgradu, prisiljavajući američke trupe u školi da pucaju – u članku se to spominje u sedam odvojenih odjeljaka. Ona samo jednom spominje da demonstranti tvrde da su bili nenaoružani i mirni.
Još jedna sumnjiva tvrdnja je da su demonstranti slavili Sadamov rođendan; Knickmeyer pripisuje ovaj citat direktoru operacija u Središnjoj komandi SAD-a. Ona ide dalje u iznošenju sopstvenih pretpostavki o ciljevima demonstranata te večeri: „...izgledalo je da je barem bio umešan sukob kultura... Stanovnici su više puta osuđivali upotrebu dvogleda i naočara za noćno osmatranje od strane pripadnika bataljona. Optužuju vojnike da špijuniraju žene sa gornjih spratova i krova škole.” Ah, ti fundamentalistički muslimanski kreteni – gotovo da je možete čuti kako ovo misli dok piše. Ona takođe iskreno opisuje Faludžu kao „grad koji se dugo smatrao uporištem Sadamove podrške i mestom fabrika za koje se sumnja da su umešane u programe zabranjenog oružja“ (nema veze što nisu pronađeni nikakvi dokazi) i kao „uporište Baath Partije“ da se zaboravljamo da su demonstranti sami krivi za svoju smrt.
Ona također ponavlja tvrdnje američkih vojnika da su, kada su se demonstranti pomaknuli na 10 stopa od zida školske zgrade, trojica Iračana na krovu zgrade "u blizini" počela pucati iz oružja. Američki vojnici su rekli da su bljeskovi iz njuške natjerali da počnu pucati u gomilu. Ona čak i ne pokušava da pomiri kontradikciju između iračkih naoružanih ljudi na krovovima i, kao odgovor, američkih vojnika koji pucaju prema dolje, na ulicu punu demonstranata.
Međutim, Knickmeyerin reporterski instinkt na kraju dolazi do izražaja, kada pred kraj svog članka spomene: „U školi nisu bile očigledne rupe od metka od dolazeće vatre, iako su vojnici rekli da su prozori ispucani.“ Primijetite da je njeno direktno zapažanje da nema rupa od metaka u zidovima škole poništeno uvjeravanjima iz druge ruke američkih vojnika da su prozore ispucali irački demonstranti, a da ih sami vojnici nisu probili kako bi mogli koristiti prozori za vatrene položaje.
Ona također napominje da su američki vojnici “pucali iz automatskog oružja 20 do 30 minuta”. Ovaj mali bon mot je pri kraju njenog članka, dok na početku članka ponavlja apsurdnu tvrdnju da su američke trupe „otvarale vatru samo na naoružane ljude“. To je odmah u suprotnosti kada ona citira direktora Opće bolnice u Faludži koji je rekao da su trojica mrtvih bili dječaci od 8 do 10 godina.
Drugi članak koji su pokupile i preštampale lokalne novine širom zemlje bio je iz New York Timesa: “Američke trupe pucaju na iračke demonstrante, ostavljajući 15 mrtvih”, autora Iana Fishera. Članak u Timesu bio je uravnoteženiji u broju citiranih izvora sa svake strane. Fišer, međutim, ponavlja tvrdnju da su demonstranti bili naoružani i da su slavili rođendan Sadama Huseina.
Fisher uključuje još nekoliko detalja koje je Knickmeyer propustio. Na primjer, saznajemo da su se demonstranti prvo zaustavili u sjedištu druge jedinice američkih trupa u naselju Nazzal prije nego što su prešli u školu. Fisher citira kapetana te jedinice, Mikea Riedmullera, koji je rekao da su neki ljudi u masi pucali iz pušaka u zrak, ali da njegove trupe nisu pucale u masu jer se na njih nije pucalo direktno. Nisu se osećali ugroženo. Fišer potom kaže da je ista grupa ljudi krenula do školske zgrade, gde su nastavili da pucaju u vazduh. Tada se, prema američkim trupama u školskoj zgradi, pojavilo “još nekoliko ljudi s puškama” iz kuća preko puta i počelo pucati na američke trupe. Imajte na umu da su se trojica tipova na obližnjem krovu nekako transformisala u nekoliko ljudi s puškama u kućama preko puta.
Fisher također kaže da je druga etaža školske zgrade bila “izbijena rupama od metaka, većina njih očigledno od niskokalibarskih pušaka, a bilo je još pola tuceta rupa u betonskom zidu škole” – što je direktna suprotnost onome što je Knickmeyer izvijestio. Fisher takođe dodaje da su američke trupe „izvukle devet automatskih pušaka, dva pištolja i 2,000 metaka municije iz kuća preko puta, kao i da su krovovi bili zatrpani istrošenim čaurama“ – još dokaza koji bi ukazivali na strijelce na krovu, a ne među gomilom, gde su američke trupe usmerile vatru. (Također, puške su sveprisutne u Iraku, gdje se za 25 dolara može kupiti opljačkani AK-47 na lokalnom tržištu; zaista, mnogi Iračani su se naoružali kako bi zaštitili svoje domove od pljačkaša.)
Što se tiče razloga zašto su demonstranti bili u školi, Fisher navodi naočare za noćno osmatranje, ali i dodaje da su stanovnici bili ljuti na američke vojnike jer su iračkoj djeci pokazali pornografiju.
Druga verzija Fišerovog članka pod naslovom “Američke trupe pucaju na iračke demonstrante, ostavljajući 15 mrtvih” uvelike je preuređena kako bi se istakla američka verzija događaja. Zamijenio je većinu svjedočenja očevidaca Iračana citatima iz zvaničnih izvora u američkoj Centralnoj komandi.
Washington Post („Troops Kill Anti-US Protesters,“ autora Rajiva Chandrasekarana) jasnije izlaže vremensku liniju te noći. Grupa od 100 ljudi okupila se na protestu kod gradonačelnika u 7 sati, a neki od njih su bili naoružani puškama iz kojih su pucali u zrak. Grupa se razišla nakon što su ih američki vojnici upozorili zvučnicima. Kasnije se druga grupa okupila na komandnom mjestu u Nazzalu. Ponovo su američke trupe koristile zvučnike da rastjeraju gomilu. Potom se oko 30 sat u školskoj zgradi okupila treća i posljednja grupa, ali ovog puta gomila je bila “bučna, ali nenaoružana”, prema iračkim svjedocima.
Demonstranti iz treće grupe tražili su da vojnici napuste školu kako bi se nastava mogla nastaviti, i, dok su se neki od konzervativnih muškaraca u gomili žalili na naočale za noćno osmatranje, Chandrasekaran jasno daje do znanja da je uobičajena praksa da Iračanke spavaju vani na krovovima po vrućem vremenu. Iz ovog jednostavnog objašnjenja, čitatelj može pretpostaviti da možda ima neke suštine u pritužbama demonstranata.
Chandrasekaran izvještava, “tri druga svjedoka su rekli da su vidjeli neke od demonstranata kako pucaju u zrak dok su se približavali školi, iako niko nije rekao da je vidio nekoga kako puca direktno na školu… Neki od svjedoka su rekli da vjeruju da je pucanje u zrak uplašilo vojnika, koji su počeli pucati na demonstrante. Drugi su insistirali da je američka paljba uglavnom bila ničim izazvana, osim kamenja koje je bačeno preko kapija školske zgrade.”
Drugi bitovi se mogu uzeti iz drugih izvora. LA Times je izvijestio da su stanovnici Faludže bili ljuti na trupe ne samo zato što su zauzele školu, već i što su uklonile školske klupe i gomile ih na ulici kako bi ih koristile kao blokade na putu („Tense Standoff Between Troops and Iraqis Erupts in Bloodshed,” od Michael Slackman). U istom članku, Slackman daje sliku Faludže kao bure baruta, s nekoliko trzavih američkih vojnika na čelu: „privatno, vojnici su rekli da su na njih stalno pucali, kamenovali ih i kukali. Rekli su da je napad u ponedeljak uveče bio poslednja kap koja je prelila čašu.”
Slackman također spominje da su američke trupe pronašle oružje iz kuća prekoputa, ali također kaže: "Odbili su da pokažu oružje ili čaure novinarima" - važan detalj izostavljen iz članaka AP-a i New York Timesa. Slackman također piše da školska zgrada "nije imala nikakve tragove od metaka".
Postojao je još jedan zapadni reporter u Faludži čiji članak donosi još nekoliko važnih detalja: Phil Reeves iz britanskog lista The Independent („Najmanje 10 mrtvih dok američki vojnici pucaju na školski protest“). Reeves izvještava da su neki svjedoci vidjeli članove gomile s puškama koji su pucali u zrak. Zatim Reeves citira četvoricu ranjenih Iračana koji kažu da među masom nije bilo oružja. Da bi pomirio ova dva kontradiktorna iskaza, Reeves gleda fizičke dokaze. On piše: „Nema vidljivih rupa od metaka ispred školske zgrade niti znakova vatrenog okršaja. Mjesto je neobilježeno. Nasuprot tome, kuće preko puta – brojevi 5, 7, 9 i 13 – probušene su mitraljeskom vatrom, koja je otkidala komade betona veličine šake i probijala rupe duboke kao hemijska olovka. Upitan da objasni odsustvo rupa od metaka, potpukovnik Nantz je rekao da je iračka vatra prešla preko glava vojnika. Odveli su nas da vidimo dvije rupe od metka na gornjem prozoru i neke tragove na zidu, ali su bili na drugoj strani školske zgrade.”
Dakle, imamo tri reportera koji nisu vidjeli rupe od metaka (Knickmeyer, Slackman i Reeves) i jednog koji jeste (Fisher), iako ih je bilo samo pola tuceta. Ni Fisher nam ne govori koja je strana zgrade zadržala rupe od metaka, kao što to čini Reeves. Reevesov citat potpukovnika Nantza da je vatra iz oružja išla iznad glava vojnika bio bi dosljedniji kada bi ljudi pucali iz oružja pravo u zrak, a ne direktno na američke vojnike unutar zgrade. I Reeves i Slackman prikazuju napetu atmosferu u Faludži, gdje stanovnici rutinski bacaju kamenje na okupatorske trupe. Slackman sugerira da su američke trupe pukle nakon nekoliko dana, ako ne i sedmica, napetosti. Četiri novinara (Blair, Chandrasekaran, Slackman i Reeves) svi izvještavaju da glavni cilj demonstranata nije bio da ponovo otvore svoju lokalnu školu, što je razuman zahtjev ispunjen nerazumnom silom.
Čini se da fizički dokazi podržavaju zaključak da, iako su demonstracije bile "bučne" s nekoliko učesnika koji su nosili lako oružje koje su ispalili u zrak, američke trupe su pretjerale i prskale gomilu uglavnom nenaoružanih ljudi smrtonosnom, automatskom vatrom iz oružja. “rastjerati gomilu” – tehnika koja bi incident u Faludži trebalo kvalifikovati kao ratni zločin.
Više članaka Marije Tomchick
Više članaka o američkoj okupaciji Iraka
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati