Izvor: Jerusalem Post
Usred prijetnji koje su trajale više od decenije da će Izrael uništiti Hamas i ponovo izgraditi izraelsko odvraćanje, u stvarnosti, politika premijera Benjamin Netanjahu a njegove vlade su bile da zadrže oslabljeni Hamas na vlasti. Primarni razlog za ovu politiku je osigurati da u očima izraelske javnosti ne postoji palestinski partner za mir. Izrael kaže da predsjednik Palestinske uprave Mahmoud Abbas ne govori u ime svih Palestinaca, tako da nema razloga da se bavimo njime, i Hamas vlada Gazom i želi uništiti Izrael, tako da se Izrael ne može nositi s njima; savršena strategija koja radi godinama. Abas je diskreditovan, a Hamas nastavlja da drži vatrene govore koji uvjeravaju svijet da ih proglasi terorističkim entitetom. U međuvremenu, okupacija se nastavlja i produbljuje, a više od dva miliona ljudi u Gazi nastavlja da živi u sirotinji i u zidovima ogromnog zatvora.
Okupacija se dublje uvlači na Zapadnu obalu i doseljenici postaju ohrabreni i nasilniji, posebno takozvana "mlada naselja", oprana riječ za naselja koja su ilegalna čak i po izraelskim zakonima. Trumpova administracija, radeći ruku pod ruku s Netanyahuom, omogućila je izraelskom narodu da zamisli da palestinsko pitanje više nije goruće i prijeteće. Izraelsko-američko-arapski zaljevski savez protiv Irana uklonio je gotovo sav arapski pritisak na Izrael, a revolving izborna katastrofa u Izraelu uklonila je svaku raspravu o stvarnim pitanjima iz izraelskog javnog diskursa.
Ali al-Aksa/Hramska gora nam nikada neće dozvoliti da zaboravimo izraelsko-palestinski sukob, a kontinuirani pokušaji Izraela da ukloni Palestince iz njihovih domova i njihove zemlje, posebno u Jerusalemu, uvijek će zapaliti plamen nasilja u ovom sukobu. To bi svima trebalo biti jasno ove sedmice. Ništa novo se nije dogodilo ove sedmice. Svi smo to već vidjeli. Čini se da je jedini novi element lakoća kojom Netanyahu i njegovi najbliži saveznici, kao što je ministar javne sigurnosti Amir Ohana, dolijevaju ulje na vatru čiji je cilj otežati Yairu Lapidu i Naftaliju Bennetu da formiraju vladu koja konačno će izbaciti Netanyahua s vlasti.
Netanyahu nikada neće ležati i dozvoliti da još jedan izraelski političar zgazi njegovo palo tijelo. Odlučan je u namjeri da spriječi pojavu drugačijeg režima u ovoj zemlji, bez obzira na to koliko Izraelaca dovodi u opasnost ili koliko Palestinaca bude ubijeno.
Hamas je uvijek spreman sarađivati s Netanyahuom. Njihova dugovječnost na vlasti zasniva se na zadržavanju Izraela kao krajnjeg neprijatelja palestinskog naroda i samog islama. Mohammed Deif (samo ću reći da vjerujem da je ovaj čovjek više mit nego stvarnost) će uvijek iznositi prijeteće riječi protiv Izraela, cionizma i Jevreja, a Netanyahu će odgovoriti istom mjerom. “Izrael će odgovoriti velikom snagom. Nećemo tolerisati štetu našoj teritoriji, prestonici, građanima ili vojnicima. Ko nas napadne platit će visoku cijenu.” (10. maja 2021.)
Dakle, Hamas ispaljuje rakete. Izrael bombarduje Gazu, uvijek pronalazeći nove mete koje bi pogodio. Izrael je u ponedjeljak navečer objavio da su izraelske zračne snage bombardirale teroristički tunel u Gazi. Pitam, ako je Izrael znao da postoji prekogranični tunel u Gazi i da su znali njegovu lokaciju, zašto ga do sada nisu pogodili? Sve je to dio vrlo smrtonosne igre koja se nastavlja jer mi (na obje strane) nemamo vođe koji su državnici, nemamo pravu vlast i nema apsolutno nikakve odgovornosti.
JEZIK prijetnji hrani zahtjeve naših naroda (Izraelaca i Palestinaca) za osvetom protiv beskonačnog ciklusa očaja. Koliko smo puta čuli u medijima: „Imamo strpljenja, ali želimo da ih vojska jednom dokrajči?“ Koliko smo puta čuli sve penzionisane (umorne) generale koji pune beskrajno otvorene studije svih TV kanala kako nam govore da moramo ponovo izgraditi odvraćanje kako bi Hamas shvatio cijenu udaranja nas svojim raketama?
Koliko smo puta na palestinskim kanalima čuli ratoborne govore političara i glasnogovornika sa svojim strastvenim izrazima koji palestinskom narodu govore koliku će visoku cijenu platiti cionisti za svoje zločine, dok nevini Palestinci plaćaju svojim životima? Svi oni igraju svoje scenarističke uloge u ovoj drami i svi smo gledali njeno „završno“ poglavlje iznova i iznova. Nema ništa novo. Svako igra svoje uloge i niko ne osporava apsurdnost naše stalne nesreće koju su stvorile naše vlastite ruke (mislim na Izrael i Palestince. Ovo je scenario koji su napisale obje strane).
Naši političari su odlični govornici. Njihove riječi su oštre, a prijetnje potresne. Toliko želimo da im verujemo. Ali ovo nije ono što nam treba. Ne trebaju nam više prijetnji; oni su prazni i samo nas vraćaju na istu tačku na kojoj smo bili prije početka posljednje runde udaraca i povratka. Ovo nisu vođe.
Mogu razumjeti vojne ljude koji prijete. Od lidera, pravih lidera, očekujem i tražim nešto drugo. Prošla je generacija otkako smo čuli riječi pravih državnika u ovom sukobu. Podsjetimo riječi Yitzhaka Rabina 13. septembra 1993. godine na ceremoniji potpisivanja Deklaracije o principima mirovnog procesa u Oslu:
“Dozvolite mi da vam kažem, Palestincima: Predodređeni smo da živimo zajedno na istom tlu, u istoj zemlji. Mi, vojnici koji su se vratili iz bitke umrljani krvlju, mi koji smo vidjeli kako su nam rođaci i prijatelji ubijeni pred našim očima, mi koji smo prisustvovali njihovim sahranama i ne možemo pogledati u oči njihovim roditeljima, mi koji smo došli iz zemlje u kojoj roditelji sahranjuju svoju djecu, mi koji smo se borili protiv vas, Palestinaca. Kažemo vam danas glasnim i jasnim glasom: Dosta krvi i suza. Dosta. Nemamo želju za osvetom. Ne gajimo mržnju prema vama. Mi smo, kao i vi, ljudi; ljudi koji žele da sagrade dom, da posade drvo, da vole, da žive rame uz rame sa vama u dostojanstvu, u empatiji, kao ljudska bića, kao slobodni ljudi. Mi danas dajemo šansu miru i opet vam govorimo: Dosta. Pomolimo se da dođe dan kada ćemo svi reći: Zbogom oružje.”
Čak je i Jaser Arafat, koga je Izrael u potpunosti demonizovao, rekao sledeće na istoj ceremoniji potpisivanja sporazuma u Oslu:
„Sada dok stojimo na pragu ove nove istorijske ere, dozvolite mi da se obratim narodu Izraela i njihovim vođama, s kojima se danas prvi put susrećemo, i dozvolite mi da ih uvjerim da je teška odluka koju smo zajedno donijeli bila jedna za to je bila potrebna velika i izuzetna hrabrost... Naš narod ne smatra da bi ostvarivanje prava na samoopredjeljenje moglo narušiti prava susjeda ili narušiti njihovu sigurnost. Umjesto toga, zaustavljanje njihovog osjećaja da im je nanesena nepravda i da su pretrpjeli istorijsku nepravdu je najjača garancija za postizanje suživota i otvorenosti između naša dva naroda i budućih generacija. Naša dva naroda danas čekaju ovu istorijsku nadu i žele miru dati pravu šansu.”
Potrebni su nam novi lideri koji mogu biti državnici. Lapid i Benet, koji će, nadamo se, uskoro biti novi lideri Izraela, i onome ko na kraju naslijedi Mahmuda Abasa – poslušajte riječi Rabina i Arafata. Pronađite liderske kvalitete koji vam omogućavaju da izađete iz unaprijed zadanih uloga i promijenite našu povijest, umjesto da samo padnete u ovaj ciklus apsurda.
Pisac je politički i društveni poduzetnik koji je svoj život posvetio Državi Izrael i miru između Izraela i njegovih susjeda. Njegovu najnoviju knjigu, U potrazi za mirom u Izraelu i Palestini, objavio je Vanderbilt University Press.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati