Sredinom oktobra, ono što je postalo poznato kao “migrantski karavan” je otputovao iz Hondurasa na višenedeljni put kroz Gvatemalu i Meksiko do Sjedinjenih Država.
Veličina karavana je varirala, ali Ujedinjene nacije izračunati da se od 22. oktobra pridružilo oko 7,200 ljudi – mnogi od njih bježeći iz bezdanih konteksta siromaštva i nasilja.
Iako je putovanje naporno, odluka da se putuje kao velika grupa ublažava opasnosti s kojima se općenito suočavaju migranti usmjereni na sjever, uključujući ubistva, nestanak, silovanje i krađu.
Naravno, i dalje postoje druge prepreke – među njima i američki predsjednik Donald Trump, koji brzo otišao na Twitter da objavim da su "kriminalci i nepoznati Bliski Istok umešani" u karavanu i da sam "upozorio graničnu patrolu i vojsku da je ovo nacionalna vanredna situacija [sic]".
Na kraju krajeva, ima li boljeg načina za napad na SAD od hodanja tamo iz Hondurasa?
Kratka lekcija iz istorije
Iako Tramp naknadno priznao da zapravo nije bilo "dokaza" o prisustvu "nepoznatih Bliskog istoka", "Nacionalna hitna situacija" nastavlja da bjesni - povoljno uoči izbora na sredini mandata, za koje Amerikance treba više puta podsjećati na tekuću egzistencijalnu bitku protiv invazijskih hordi „drugih“.
25. oktobra Washington Post prijavljeno da će “još 800 do 1,000 [američkih] vojnika, većinom aktivnih snaga iz vojske”, biti raspoređeno na američko-meksičku granicu kao odgovor na karavan.
Dodatna spontana prilagođavanja politike također je predložio Trump, koji je žalio se na Twitteru da su vlade Gvatemale, Hondurasa i Salvadora “nisu bili u stanju da spriječe ljude da napuste svoju zemlju i ilegalno dođu u SAD.”
Tako je predsjednik nastavio: „Sada ćemo početi da ukidamo ili značajno smanjujemo ogromnu stranu pomoć koja im se rutinski daje“.
Inače, kada bi takav potez postojao u domenu moguće stvarnosti, a ne samo u domeni "stvari koje Trump kaže", bez sumnje bi ga svesrdno podržale, između ostalog, žrtve smrtonosna represija od strane državnih snaga sigurnosti Hondurasa koje finansiraju SAD.
Što nas dovodi do sljedeće kratke lekcije iz historije: vanjska politika SAD-a u Srednjoj Americi u posljednjih nekoliko decenija – koja se sastoji od “masovne pomoći” diktatorima, eskadronima smrti i drugim nasilnim entitetima – sama po sebi je u velikoj mjeri zahvalna za migraciju u SAD u prvo mjesto.
Ranije je Hladni rat pružao opravdanje za sve vrste regionalnog divljaštva koje su podržavale SAD pod maskom odbrane takozvanog „slobodnog svijeta“. Honduras je, na primjer, korišten kao lansirna platforma US Contra napad o susjednoj Nikaragvi 1980-ih, krvava afera opisano Noama Čomskog kao “teroristički rat velikih razmjera” koji je pratio “ekonomski rat koji je bio još smrtonosniji”.
Održavanje Centralne Amerike 'otvorenom za posao'
Ni Honduras nije bio izuzet od sopstvenih oblika terorizacije, zahvaljujući a CIA obučen vod smrti koji je krenuo za osumnjičenim levičarima i drugim domaćim neprijateljima slobode.
U El Salvadoru zahvaćenom građanskim ratom, američka podrška desničarskom režimu je olakšana desetine hiljada političkih ubistava i podstakao migraciju Salvadora u SAD, gdje su se formirale ulične bande kako bi zaštitile imigrantsku zajednicu. Problem bandi je zatim izvezen u Salvador preko SAD-a deportaciono ludilo u 1990s.
U Gvatemali, puč koji je 1954. orkestrirala CIA protiv izabrane vlade Jacoba Arbenza – koji je bio nedovoljno pokoran Američki korporativni interesi - pomogla je utrti put decenijama rata koji je uslijedio, tokom kojeg je ubijeno ili nestalo preko 200,000 Gvatemalaca.
Centar za pravdu i odgovornost sa sjedištem u SAD-u bilješke: "Od onih žrtava identificiranih u Komisiji za pojašnjenje historije koju sponzorira UN, 83 posto su bile domorodačke Maje. 93 posto ovih kršenja ljudskih prava izvršile su vladine snage.”
Može se pretpostaviti koja je globalna supersila podržavala te vladine snage.
I dok je Hladni rat možda završio, borba za održavanje neoliberalne dominacije nad hemisferom se nastavlja – uz predvidljivo visoku cijenu koju plaćaju siromašni u regionu.
U 2009, SAD su se trudile osigurati uspjeh puča protiv predsjednika Hondurasa Manuela Zelaye, koji se usudio malo povećati nacionalnu minimalnu plaću i predložiti da se zajednice pogođene toksičnim korporativnim rudarskim operacijama možda treba konsultovati o tome što misle o tom pitanju.
Posljedice državnog udara podstakle su opću klimu nekažnjivosti, što je omogućilo a porast ubistava i drugo nasilje i zaradjivanje zemlji sumnjivom razlikom „prestonice ubistava svijeta“ – ali barem je Honduras i dalje bio „Otvoreno za posao“, prema sloganu postpučističke administracije.
Izazovne granice
Ukratko, prilično je teško tvrditi da je trenutni karavan migranata rezultat bilo čega drugog osim kontinuiranog fizičkog i ekonomskog napada same zemlje koja se sada sprema da odbije karavan.
Ova ista država je, treba ponoviti, jednostrano sebi dala pravo da agresivno prelazi međunarodne granice po svojoj volji, dok je kriminalizirala kretanje ljudi u suprotnom smjeru – zadatak koji je značajno potpomognut pozivanjem na “nepoznati ljudi sa Bliskog istoka” i drugi bauk.
Sa svoje strane, predsjednik Hondurasa Juan Orlando Hernandez je – u još jednoj izložbi impresivnih ograničenja desničarske mašte – pomogao u diskreditaciji migrantima tako što je obavijestio američkog potpredsjednika Mikea Pencea da je karavan ljevičarska zavjera koju finansira Venecuela.
U nedavnom članak za Atlantic pod naslovom „Karavan je izazov integritetu američkih granica“, u međuvremenu, David Frum – bivši pisac govora Džordža Buša – ohrabruje nas da „razumemo šta je u pitanju: teorija koja stoji iza karavana… je da Centralna Amerika imaju valjane zahtjeve za azil u Sjedinjenim Državama zbog rasprostranjene nedovoljne zaposlenosti i problema nasilja nad bandama u njihovim zemljama”.
Zvuči kao valjana teorija, posebno s obzirom na saučesništvo SAD u tim „problemima“. Frum, međutim, misli drugačije: „Ako je ta tvrdnja tačna, to je tvrdnja koja se deli ne samo među hiljadama u sadašnjem karavanu, već i sa milionima kod kuće“.
Drugim riječima: to bi mogao biti smak svijeta kakvog poznajemo.
Razlog više, dakle, da se karavani zadrže.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
3 Komentari
I migrantska kriza u Evropi, koja se iskorištava kako bi se istaknule stranke krajnje desnice, koje prijete da će rastrgati kontinent, također je rezultat zapadne (tj. američke) vanjske politike.
Da, bez raznih vrsta američke podrške njihovim protivnicima, pobune Arapskog proljeća bi uspjele, posebno u Siriji.
Ja sam bijelac, stariji muškarac rođen u SAD-u. Rekavši to, Belen Fernandez je potpuno u pravu.
Možda bih trebao reći i da sam proučavao latinoameričku problematiku skoro 50 godina i da živim u Latinskoj Americi 15 godina. Naučio sam, posmatrao, čitao i slušao, iako sam se sada vratio u SAD
I ja kažem, neka karavani dolaze!