Desnica u Izraelu vam to nikada neće reći, ali oni pobjeđuju. Oni pobjeđuju na velike pobjede, a sve pod krinkom napada bijesne ljevice koju ohrabruje antiizraelski američki predsjednik. Realnost je da je Izrael proveo proteklu deceniju prolazeći kroz kolektivni pomak udesno, prigrabivši političku platformu dok je ljevicu istisnuo sa slike. Regulisanje opsega debate na desnom kraju spektra sakrilo je jednostranu politiku pod teletinom demokratije. Teški trenuci između Netanyahua i Obame samo otkrivaju koliko se naša nacija pomaknula udesno. Paradigma, koja se pomaknula daleko od centra, smatra kritiku izgradnje naselja radikalnom, antiizraelskom i, u apsurdnim slučajevima, antisemitskom. Nema istinske rasprave, nema debate, a sve strelice ukazuju na nastavak okupacije i nasilja. U situaciji u kojoj je Ehud Barak nadgledao brutalni napad na Gazu i dok Barack Obama pumpa finansijsku pomoć u Izrael, podržavajući okupaciju u svemu osim u retorici, gdje da se okrenemo? Razlika između ljevice i desnice je sada toliko zamagljena da se pitamo gdje je naš kamp mira. Ko će donijeti promjenu koja je nama – i još više Palestincima – potrebna za budućnost?
Nažalost, čak iu retorici Obama je učinio malo da odstupi od standardne podrške Sjedinjenih Država za nagodbu s dvije države, dok je zadržao "jasnu i snažnu predanost sigurnosti Izraela, našeg najjačeg saveznika u regiji i njegove jedine uspostavljene demokratije". U praksi je uradio manje.
Kao senator tokom izraelske invazije na južni Liban 2006. i napada Ljetne kiše na Gazu, Obama je susponzorirao rezoluciju Senata kojom se osuđuje Hezbolah i Hamas, dok je tražio od Ujedinjenih naroda da učine isto. Rezolucijom se poziva "predsjednik da nastavi punu podršku Izraelu dok Izrael koristi svoje pravo na samoodbranu u Libanu i Gazi".
Tokom svoje kampanje, uprkos tome što je predstavljen kao kandidat koji je 'loš za Izrael', Obama je obećao da će poštovati obećanje o bezuslovnoj vojnoj pomoći od 30 milijardi dolara datoj Izraelu u periodu od deset godina. Uprkos finansijskoj krizi, Obama je ispunio obećanje iz 2009. godine od 2.55 milijardi dolara, što je povećanje od 25% u odnosu na Bushovu administraciju. 2.78 milijardi dolara obećanih za 2010. odobreno je glasanjem u Kongresu šest mjeseci nakon njegovog prvog mandata.
Uprkos ovim potezima da se zaštiti status quo između dvije nacije – status quo koji ohrabruje militantne interese Izraela – sumorni rejting izraelske javnosti (6% u junu 2009.) predsjednika Obame odražava percepciju Obame kao 'lošeg za Izraela u izraelskim i američkim medijima. Nema sumnje da je Obama bio svjestan ove percepcije i napori da se poprave odnosi između dvojice lidera prošle sedmice su pokazali jednu stvar jasno: poslovanje na Bliskom istoku će se nastaviti kao i obično.
U nedavnom članku Haaretz pod naslovom, Obama se otrezni, Israel Harel, priznaje da je Obama nedavno prošao kroz "proces otrežnjenja" od svog prethodnog "brutalnog pritiska na Izrael". Harel je u stvari djelimično u pravu; Obamin prethodni sastanak s Netanyahuom otkrio je blagu promjenu u retorici. Obama je prešao sa svojih umjerenih izjava na navodno jasniji stav o bezuvjetnoj podršci okupaciji palestinskih zemalja i moralnoj degradaciji izraelskog društva.
"Butalni pritisak" koji je on izložio je vjerovatno - osim otmjenih govora u Kairu - nastavak finansijske pomoći dok je stajao impotentan pred širenjem naselja u istočnom Jerusalemu. Možda je pod brutalnim pritiskom Harel mislio na Obaminu beskompromisnu odbranu pretpostavljenih nuklearnih sposobnosti Izraela. Teško je reći na šta tačno misli, ali Harel tvrdi da je ovaj „dogmatski“ propalestinski stav „naterao Palestince da se popnu na tako visoko drvo da su, kada su stigli do vrha, patili od vrtoglavice i izgubili kontakt sa stvarnošću ." Vrtoglavica koju su osjećali bila je mogućnost postizanja pravednog mira koji je svijet zahtijevao od 1967. godine - spasiti SAD i Izrael. 'Realnost' s kojom su izgubili kontakt bila je izraelska realnost da će mir tek doći naša uslovi duž linija naselja koje we izaberi.
Da bi bilo jasno, Palestinci traže povratak Izraela na međunarodno priznatu granicu prije 1967. godine i zauzvrat su potpisali sveobuhvatni mir. Iza američke podrške Izrael odbija dati jasan, konačan prijedlog osim odbijanja, odlučujući da ključna pitanja prepusti direktnim razgovorima. Jasno je da Izrael ne želi da se usmeno obaveže da žrtvuje bilo koju od svojih ilegalnih akvizicija. U međuvremenu, činjenice na terenu govore mnogo, a Obamin tihi pristanak je zaglušujući.
Terorizam u Izraelu je odavno prestao. Prošlo je osamnaest mjeseci otkako je Cast Lead završio, a Gaza je i dalje u ruševinama. Ekonomski depresivan blokadom kopna i mora, nezaposlenost je porasla na 40%, dok je 97% industrijskih objekata zatvoreno. U pojasu ima polovinu potrebne vode za ispunjavanje međunarodnih standarda, a 70% porodica živi s manje od jednog dolara dnevno.
Veliki fokus ove godine bio je oko bliskih pregovora, ali su zahtjevi Palestinskih vlasti pali na gluhe uši. Desetomjesečni moratorijum za naseljavanje koji je Netanyahu opisao kao "bolan" omogućio je izgradnju 3,000 domova na Zapadnoj obali koji su već odobreni, a ne govoreći ništa o istočnom Jerusalemu. Ako djela govore više od riječi onda je Izrael objavio svoju namjeru kako bi buduće naselje moglo izgledati uz odobrenje od 1600 novih stanova u Ramat Shlomo prošlog marta – nelegalno pripojenoj četvrti istočnog Jerusalima koja bi trebala biti buduća prijestolnica palestinske države. Uz ovu javnu katastrofu koja je iritirala američku administraciju, bilo je manje publiciranih zločina kao što je deložacija 52 Palestinca iz Sheik Jaraha u istočnom Jerusalemu i stalno uništavanje palestinskih četvrti na Zapadnoj obali kao što je Bil'lin gdje se nastavljaju buldožeri da se poploča prostor za pregradni zid.
Gore navedeno je opis Izraela u njegovom koncesijskom periodu. Ovi zločini nisu dobili ništa osim najveće pohvale od predsjednika Obame prošle sedmice. Sjedeći po strani Netanyahua, predsjednik je objasnio da je "izraelska vlada, radeći kroz slojeve različitih vladinih entiteta i jurisdikcija, pokazala suzdržanost u posljednjih nekoliko mjeseci." Poruka koja dolazi iz Vašingtona je sada kristalna: Izraele, radi šta želiš. Američki prioriteti ostaju na strani nepravde.
Obamin obrazloženje za njegovu nepokolebljivu podršku leži u njegovom dosljednom obećanju da nikada neće tražiti od „Izraila da preduzme bilo kakve korake koji bi potkopali njihove sigurnosne interese.„Svako Međutim, zabrinutost za sigurnost Izraela, ostaje narušen licemjerjem i pada kada ga drže na inspekciji. Čije bi sigurnosne brige trebalo da vodimo računa kada je više od 3200 Palestinaca ubijeno od 2005. godine u poređenju sa 133 Izraelca? Od 29. septembra 2001. ubijeno je skoro 3000 Palestinaca koji su opisani kao neborci, kao i preko 1300 maloljetnika.
Ove brojke su jezive. Koju količinu sigurnosti moraju žrtvovati Palestinci dok Izrael nastoji ukloniti svoje percipirane prijetnje? Prema Washingtonu, odgovor je uvijek bio isti: onoliko koliko Izrael smatra potrebnim.
Izraelska vlada ima dugu istoriju odbijanja arapskih ponuda – kao što je saudijska mirovna inicijativa iz 2002. koju je dva puta odobrila cijela arapska liga sa izuzetkom Libije – jer vjeruje da Arapi lažu i da će nastojati da unište više Jevreja stanje. U međuvremenu je Izrael pokazao sopstveni integritet izgradnjom naselja na 42% Zapadne obale. Nadalje, od umjerene ljevice do umjerene desnice, izraelske političke stranke se slažu da Izrael ima historijsko pravo na cijelo kopno od mora do rijeke Jordan – naravno, to implicira da Palestinci nemaju pravo na ništa. Mora se zapitati kakvo značenje "ljevica" zapravo ima u ovom kontekstu.
Od posjedovanja nuklearnog oružja do masovne ekspanzije, čini se da kakve god ambicije imaju najekstremnije arapske ili muslimanske frakcije, mi ne samo da ih držimo, već smo ih već ostvarili.
Ovo zastrašujuće licemjerje koje neprestano propagiraju štampa i vlada prodrlo je duboko u izraelsko društvo. Veliki dio izraelskog stanovništva nedavno je nosio žute trake dok je marširao ulicama u znak solidarnosti i strastvene podrške oslobađanju vojnika Gilada Shalita, ali se gotovo ne pominje otprilike 7000 – 8500 Palestinaca koji su zatvoreni u pritvoru. Ovi zarobljenici su kidnapovani iz svojih domova usred noći, mnogo civila, mnogo maloljetnika i najmanje 300 bez suđenja.
Nepokolebljivo vjerovanje u pravednost njihove nevolje pomiješano s istorijskom sviješću o holokaustu i ratovima '48. i '67. manipulira i kvari vladino-medijski kompleks koji zamagljuje sposobnost rasuđivanja izraelske javnosti, otvrdnjavajući njihova srca za sudbinu patnja. Duboko indoktrinirana populacija kao što je naša nije u dodiru sa stvarnošću i ne može vidjeti licemjerje kada ih krivi.
Žrtve naših masakra su zaista agresori. Pristalice naših zločina su zapravo naši neprijatelji. Ovo kršenje zdravog razuma osnažuje naše vođe da nas vode putem kojim ne vjerujem da su mnogi od nas spremni putovati. Kraj neće biti ljubazan. Mi smo, međutim, odgovorni za svoju sudbinu i kontrolišemo je. Palestinci nažalost nisu zauvijek podvrgnuti tome da budu objekti historije. Koliko dugo će šutjeti? Koliko dugo bi trebali? Abas, koji je oduvijek tvorac, traži saveznika u miru preko Sjedinjenih Država. Stav njegove strane je više puta iznošen i očigledno je jasan. U međuvremenu, kakva je ponuda Izraela? Koji je savjet Sjedinjenih Država? Odbijanje međunarodnog konsenzusa je polazna tačka za izraelsku diskusiju, kao što je to bilo već 43 godine. U međuvremenu Palestinci gledaju da će nacija polako nestati. Ljudi u Gazi su sjedeće patke, čija je sudbina prepuštena odluci njihovog okupatora. Sjedinjene Države ne rade ništa. Obama igra standardnu predsjedničku ulogu podrške Izraelu iako ga većina stanovništva vidi kao prepreku.
Kroz to se sve pravo širi i osvaja dok igra ulogu žrtve. Tvrde da imaju neprijatelja u Bijeloj kući, a konzervativne snage u Americi potiču tu zabludu. Oni očekuju dan kada će noćna mora, a to je Obama, završiti i „pravi prijatelj“, kakav je bio George W Bush, može se vratiti. Možda će se religiozni fanatici kao što su Mike Huckabee ili Sarah Palin uklopiti u to. Ali šta bi to promijenilo? Samo ista stvar koju smo vidjeli da se mijenja do sada, ništa osim razgovora. A ljevica nema glasa.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati