HOWIE HAWKINS, veteranski aktivista i lider Zelene stranke iz New Yorka, kandidira se za američki Senat kao alternativa proratnoj demokratskoj senatorki Hillary Rodham Clinton.
Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da među nezavisnim biračima Hawkins ima skoro istu podršku kao i Klintonov republikanski protivkandidat John Spencer. Ali politički i medijski establišmenti isključuju Hawkinsovu kampanju. 22. oktobra, Hawkins i njegove pristalice će se okupiti ispred studija WABC na Menhetnu u znak protesta protiv Hawkinsovog isključenja iz "debate" kandidata za Senat tog jutra.
Hawkins je razgovarao sa DANNY KATCH-om iz Socialist Worker-a o tome šta se nada da će postići u svojoj kampanji.
---
ZAŠTO se kandidujete protiv Hilari Klinton?
DA DAJU glas antiratnoj većini u New Yorku. Clinton je glasala za sve Bushove zahtjeve za ratne ovlasti i finansiranje ratova u Iraku i Afganistanu. Većina Njujorčana želi napustiti Irak, a to je ono što ja želim. Želim dati glas toj većini Njujorčana.
Drugo, želim da pozovem na nacionalni plan zdravstvenog osiguranja kako bi svi bili pokriveni. To je nešto što je Clinton zaustavila 1993. godine kada je postavljena na čelo operativne grupe za zdravstvenu zaštitu Bijele kuće, a ona je to skinula sa stola i prešla na ono što ja zovem obaveznom privatnom zdravstvenom zaštitom, nalažući subvencije privatnom zdravstvenom osiguranju. To je ono što se zvalo "Hillary Care", a sada je to plan Massachusettsa, koji je ona podržala.
To je neefikasno i daje više novca neefikasnoj privatnoj zdravstvenoj industriji. Ja sam za efikasan sistem javnog zdravstva. Želim da uvedem prateće zakonodavstvo u HR 676, što je zakon o "Proširenoj i poboljšanoj zdravstvenoj zaštiti za sve".
Konačno, pozivam na obnovljivu energiju za radna mjesta, mir i okoliš. Želim uzeti 300 milijardi dolara iz vojnog budžeta i uložiti ih u obnovu svjetske infrastrukture oko obnovljive energije. To bi otvorilo milione radnih mjesta širom svijeta, uključujući stotine hiljada ovdje u New Yorku.
To bi učinilo više za svjetski mir i nacionalnu sigurnost nego svo oružje na svijetu, jer upravo sada, mi okupiramo druge zemlje kako bismo dobili njihove resurse, posebno naftu, i stvaramo ogorčenost. Ono što treba da uradimo je da razoružamo naše neprijatelje velikodušnošću. Trebalo bi širiti dobru volju umjesto ogorčenosti i stvarati prijatelje umjesto neprijatelja. Ovaj program bi to uradio.
Konačno, to bi se pozabavilo krizom globalnog zagrijavanja i potencijalnim vrhuncem proizvodnje nafte, što će imati strašne posljedice po našu ekonomiju, ali i okoliš.
TRČITE na platformi trenutnog povlačenja iz Iraka. Mnogo je ljudi koji se protive invaziji na Irak, ali kažu da se SAD ne mogu odmah povući. Kako reagujete?
JEDAN OD ljudi koji su izneli taj argument bio je Džon Keri. Trebao je da se vrati i sasluša svoje svjedočenje dok je bio u Vijetnamskim veteranima protiv rata. Rekao je: "Ko želi biti posljednji čovjek koji će umrijeti zbog greške?"
Ako je zaključak da ne bismo trebali biti tamo jer je pogrešno kolonizirati zemlje zbog vojnih baza i resursa, onda bi trebali izaći.
Realnost je da američke trupe ni pod kojim okolnostima ne mogu igrati konstruktivnu ulogu u Iraku. Iračani su ljuti na nas što smo okupirali njihovu zemlju, što smo mučili njihov narod na mjestima kao što je Abu Ghraib, zbog incidenata ubistava i silovanja koji su široko publicirani među Iračanima. Oni nas ne vide kao oslobodioce. Oni nas vide kao okupatore, a mi smo meta većine nasilja koje se dešava u Iraku.
Tako da tu ne možemo ni na koji način igrati konstruktivnu ulogu. Ono što možemo učiniti je, kada odemo, obezbijediti sredstva za obnovu bilo kojim međunarodnim kanalima koje Iračani traže. Iraku dugujemo reparacije.
Uskočili smo kada Britanci nisu mogli da održe kolonijalnu dominaciju, podržavajući ljude poput Sadama Huseina, koji je napao ljevicu i kasnije napao Iran u naše ime. Kasnije smo pakleno bombardirali Irak u prvom Zaljevskom ratu, bombardirali smo ih ponovo pod Clintonom u operaciji Desert Fox 1998., a zatim smo u potpunosti okupirali zemlju u još većem oslobađanju nasilja 2003. godine.
Moj odgovor je da ne možete očekivati da vojnici stoje okolo i budu mete za misiju koju napuštamo – misiju koja je bila pogrešna. Nije se radilo o oružju za masovno uništenje, nije se radilo o terorizmu, nije se radilo o demokratiji.
Moramo shvatiti da je zahtjev za izvlačenjem trupa nešto s čim se većina Amerikanaca slaže; s tim se slaže 72 posto vojnika, prema Zogbyjevom istraživanju prošlog proljeća; i sa čime se većina Iračana slaže, prema anketama koje je u junu sproveo Institut za društvena istraživanja Univerziteta u Mičigenu.
Dakle, vrijeme je da izađemo, i izađimo sada.
POSTOJI izreka da je kritika Izraela treća šina američke politike. Ne samo da ste govorili protiv rata u Libanu, već ste pozvali na prekid američkog finansiranja izraelske okupacije Palestine. Zašto ste zauzeli ovaj stav?
JER AKO hoćete da imate mir, morate imati pravdu, a Palestinci nisu imali pravdu od 1948.
Sjećam se da sam kao malo dijete gledao slike izbjegličkih kampova i pomislio: "Bože, to se dešava već 10 godina, od 1950-ih." I evo nas, generacije kasnije, a to se još uvijek dešava.
Moj stav je da bi SAD trebale povući vojnu i ekonomsku pomoć Izraelu sve dok se ne složi s rezolucijama UN-a prema kojima će se povući na svoje granice iz 1967. – rezolucije UN-a 338 i 442.
U međuvremenu, trebali bismo priznati izabranu vladu palestinskih teritorija, u kojoj je i Hamas, sa čijom se politikom ne slažem, ali eto ko je izabran. Ako vjerujete u demokratiju, morate se pozabaviti time koga je narod izabrao.
Trebali bismo biti neutralni posrednik, a ne jednostrani pristalica Izraela u bilo kakvim pregovorima kojima pomažemo u uspostavljanju. A kada se dogovore, što će vjerovatno biti rješenje dvije države, trebali bismo uključiti svu međunarodnu zajednicu.
Ono što je umanjilo mogućnost nagodbe bila je ekstremna desnica na obje strane. To su manjine. Ako ispitate i Izraelce i Palestince, većina i dalje želi mirno rješenje i priznanje druge strane.
Osobno mislim da rješenje s dvije države možda neće biti održivo na duge staze zbog ograničene teritorije za ekonomsku održivost za palestinsku stranu, činjenice da su toliko toga odustali i činjenice da je u Izraelu ugrađena diskriminacija njihove zakone. S druge strane, spreman sam prihvatiti napredak, a ne savršenstvo.
Dakle, ako su Palestinci i Izraelci spremni da prihvate rješenje o dvije države, mislim da bismo to trebali podržati. Potreban im je period hlađenja, jer ono što se dešava bilo je tako tragično i toliko je ogorčilo ljude.
To su neke od stvari koje mislim da bismo mogli da uradimo. Ali ono što je alarmantno je naša spremnost da podržimo Izrael u onome što radi. Američka politika je bila "mi podržavamo Izrael u pravu ili u krivu", a to je pogrešno.
VI STE timster i radnik u UPS-u. Da li je vaša kampanja uspjela privući bilo kakvu radnu podršku?
PODRŠKA koju dobijam je striktno rangirana. Pojavio sam se na radnom pikniku u Rochesteru koji su tamošnji Teamsteri organizovali. Zvaničnici su mi rekli da sam imao puno hrabrosti da se pojavim na njihovom događaju.
Ali iz toga sam upoznao drugog tipa koji je u Teamsters for a Democratic Union. On sada radi na mojoj kampanji u Rochesteru. Marširao sam u paradi povodom praznika rada na državnom sajmu, a predsjednik centralnog savjeta rada je morao priznati moje prisustvo kao kandidata, iako me niko od njih zvanično ne podržava.
Činjenica da sam timster zapela je za oko ljudima, poput tipa u Rochesteru. Uzeo je moj letak i pozvao me odmah, prije nego što sam uopće stigla kući, i rekao: "Nisam znao da si u TDU. Nazovi me."
ZAŠTO TRČATI protiv Hillary Clinton kao zelena? Zašto je niste osporili na predizborima demokrata?
DEMOKRATE SU ćorsokak za svaku vrstu progresivnih društvenih promjena u ovoj zemlji. Kada ljudi pokušavaju da reformišu Demokratsku stranku, upadaju u unutrašnje sukobe sa korporativnim krilom, koje je uglavnom van vidokruga javnosti.
Na kraju ćete raspravljati o tome možete li dobiti vremena na platformi za državnu konvenciju, na primjer – kao što je Jonathan Tasini pokušao i nije uspio u New Yorku. Većina ljudi čak ni ne zna da se ta borba vodila. Ne znaju da ga je Clinton isključio.
Ljudi se loše tretiraju unutar Demokratske stranke i stalno se vraćaju po još kazne. Izvana, većina ljudi je s nama po pitanjima kao što su izlazak iz Iraka, nacionalna zdravstvena zaštita, ozbiljna energetska politika.
Bolje ćemo se organizovati nezavisno oko pitanja koja oni već podržavaju nego što ćemo pokušati da ih uvedemo u Demokratsku stranku i borimo se sa korporativnim demokratima – što znači da završimo u borbama iza kulisa koje javnost nikada ne vidi.
Dakle, nema smisla ulaziti u Demokratsku stranku. Demokratska stranka je ovisna o gotovini od korporativne kampanje, a očekivati da nas izvuku iz Iraka je isto kao očekivati da će ovisnici o kreku predati svoje dilere. Korporacije žele da američka vojska bude globalna okupaciona snaga kako bi zaštitila njihov pristup tržištima, jeftinoj radnoj snazi i resursima poput nafte. To nije u interesu američkog naroda.
Potrebna nam je narodna partija koja neće uzimati korporativni novac. Zeleni to pokušavaju da budu, pa zato ja idem tim putem.
ŠTA KAŽETE onima koji tvrde da nema smisla trčati protiv Clintonove jer je za vas tako duga šansa da je pobijedite?
MORAMO imati neslaganje, čak i ako ne možemo pobijediti. Moramo graditi za budućnost čak i ako sada ne možemo pobijediti.
Ima puno potencijala u ovoj trci. Zogbyjeva anketa koja je pokazala da bi 32 posto ljudi glasalo za neimenovanog antiratnog kandidata naspram samo 38 posto za Klintonovu – 21 posto je reklo da nisu sigurni, a 10 posto je reklo neko drugi, što znači republikanac. Na izborima sa 5 miliona glasova, 32 procenta znači 1.5 miliona glasova.
Dakle, postoji ogroman potencijal i moramo učiniti sve što možemo da dopremo do tih ljudi. Ako ih natjeramo da glasaju za nas, to će izgraditi naše prisustvo u budućnosti.
UPRAVO STE uredili knjigu pod nazivom Nezavisna politika, o Zelenoj stranci i izborima 2004. godine. Koja je relevantnost knjige o debati koja se uglavnom vodila unutar Zelene stranke prije dvije godine?
PRATIM debatu u Zelenoj stranci, ali i neke druge dokumente u mirovnom pokretu i ljevici općenito. To je stara debata na američkoj ljevici. Budući da su se radnički pokret i komunisti u osnovi okrenuli Demokratskoj partiji počevši od 1936. godine, ideja nezavisne politike ili radničke partije, koja se vraćala do Rekonstrukcije i Populističke partije i Socijalističke partije Debsa, bila je po strani. Tada je bilo otvoreno pitanje da li levica treba da se osamostali ili unutar manjeg zla. U to vrijeme nisu bili sigurni koje je manje zlo – vjerovatnije republikanci, imali ste progresivne republikance poput Lafollettea. Cijela ta rasprava bila je otvorena do 1936.
Do Zelene stranke, od tada nismo imali otvaranje van Demokrata. Bilo je ranih napora kao što su Partija mira i slobode 1968., Narodna stranka ranih 1970-ih, a zatim Zeleni počevši od 1984. Vidim ih kao izraz u političkoj areni društvenih pokreta koji su nastali iz 1960-ih. To je formacija Nove levice. Tako da mislim da ovo nije debata koja se upravo dogodila u Zelenoj stranci 2004. – to je višegodišnja debata u američkoj politici. To je debata kojoj ćemo se vratiti 2008. godine, a slušamo o njoj 2006. Mnogo je ljudi na ljevici koji kažu: "Kad bismo samo mogli izabrati demokratski kongres, sve će se promijeniti." Naravno, neće se mnogo toga promijeniti. Biće malo drugačije, ali ne suštinski. Pitanja o kojima govorimo: okončanje rata u Iraku, nacionalna zdravstvena zaštita, ozbiljna energetska politika – ta pitanja neće biti na dnevnom redu samo zato što demokrate pobijede Kongres.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati